UPRAVLJANJE VOLJOM

  Iz prethodnih rasprava spoznali smo šta je cilj čovjekovog du­hovnog putovanja i kako dosegnuti do krajnjeg savršenstva, shva­tili smo i osnovnu liniju kretanja i opću ulogu duhovnog putovanja. Određivanje, pak, pojedinih i preciznih linija duhovne staze u nadležnosti je ahlaka i fikha. Posljednji dio ove teme u vezi je s upravljanjem nefsom s ciljem prelaženja puta usavršavanja. Naime, spoznaja ovoga dovodi nas do smjernica kako da dođemo do oz­biljne volje i konačne odluke za prelaženje i prevazilaženje faza robovanja.

 Znamo da u svakom živom biću postoje dvije osnovne oso­bine: svijest i voljno kretanje, a koje zajedno čine logičke poka­zatelje vrsne razlike u odnosu na bit životinje.

 Također, i u čovjeku, koji je privilegirano živo biće, postoje ove dvije osobine, i to u većem, kompliciranijem i dubljem obliku, pa one sačinjavaju dvije zajedničke čovjeku urođene duhovne alatke. Jedna je alatka percepcije, a druga je alatka volje. Rad ove dvije alatke toliko je povezan i ovisan jedan o drugom da se pone­kad i rigoroznim učenjacima čini da je riječ o jednom.

 Da bismo se obavijestili o kakvoći volje i njezinoj vezi s alat­kaom percepcije, potrebno je da se najprije osvrnemo na vrste per­cepcija i privlačenja koje mogu biti izvorom volje.

 Filozofi i naučnici od davnina su se okrenuli istraživanju čovjekovih percepcija i instinkta, te su ih klasificirali na razne načine. Mi ćemo se ovdje uzdržati od rasprava o naučnim de­finicijama i o filozofskim zaključcima.

Pozabavit ćemo se jedino kratkim proučavanjem čovjekovih psihičkih podražaja, refleksija i percepcija, kao i mjestima pojave volje i kakvoće njezinih poticaja te pojavom voljne aktivnosti e da bi na taj način ostvarili nužne spoznaje za samoizgradnju i tako svoje aktivnosti ispravno usmjerili onako kako Bog želi.

Alatka percepcije

 Percepcije se kod čovjeka ozbiljuju u raznim formama, na koje ukratko ukazujemo.

a)      Određene percepcije stječu se posebnim fizičkim, hemijskim i fiziološkim podražajima te refleksijama između vanjskih objekata i čulnih organa kao što su vid, sluh, miris, okus i dodir.

b)      Druga grupa naših partikularnih  percepcija stječe se bez kon­takta s vanjskim objektima, odnosno iz samog tijela; takvi su npr. osjećaj gladi i žeđi.

c)      Treća grupa naših percepcija, pak, stječe se u nutrini uma pos­redstvom posebnih psihičkih moći koje su raznolike, a raspravljanje u vezi s njihovim vrstama i karakteristikama, moćima koje su s njima u vezi, kao i povodom postojanja ili nepostojanja njihove veze sa živčanim sistemom - izvan je granica naše teme. Inače, uopće, uočavamo da nakon prestanka kontakta čula s vanjskim svijetom ono što smo iz vanjskog svijeta percipirali na neki način opstaje zapisano u umu. Nakon vremena zanemarivanja ili zaborava ponovo ga se sjetimo i odslikamo na stranici podsvijesti uma. Isto je i sa percepcijama unutarnjih osjetila i njihovih stanja uzrokovanih refleksijama i drugim perceptivnim radnjama.

d)      Četvrta vrsta umske aktivnosti tiče se percipiranja univerzal­nih pojmova, što se ostvaruje dedukcijom iz parti­kularnih percepcija ili drugim metodama. Slično tome je i stvaranje specifičnih pojmova koji se nazivaju sekundarnim racionali­jama; to su npr. pojmovi egzistencija, nepostojanje, nužnost i mogućnost.

e)      I najzad peta vrsta aktivnosti uma u vezi je sa složenim percep­cijama i stvaranjem sudova, kojim se više pojmova kompilira i integrira u jedan (indukcija). Tako se ovom vrstom percepcije od dva suda, na osnovu posebnih pravila, dolazi se do kreiranja jednog rezultatntnog suda.

 Potrebno je ovdje dati kratko objašnjenje u vezi sa sudovima: Racionalne sudove, s jedne strane, dijelimo na aksiomske i stečene (kesbi), a, s druge strane, na spekulativne (nazari) i praktične (ameli). Obično se spekulativne percepcije pripisuju spekulativnom razumu, a praktične percepcije praktičnom razumu. Praktični ra­zum definira se kao moć koja naređuje i koja potiče volju, a nekada se predočava kao da je volja ovisna o praktičnom razumu ili da je čak njegova posljedica. Ovim se dokazuje da spekulativni razum i praktični razum nisu dvije različite moći, te da praktične percepcije u biti nemaju razliku od spekulativnih percepcija. Djelovanje ra­zuma na nivou praktičnih percepcija isto je kao i njegovo djelovanje u vezi sa spekulativnim percepcijama. Naime, razum pojmi vezu između čina i njegove posljedice, isto kao što se luči kauzalna veza između svakog uzroka i posljedice i svakog kretanja i njegove svrhe.

Kada se ove percepcije pomoću moći uma, koji stvara po­jmove, uliju u kalup konvencionalnih pojmova, pretvaraju se u naređenja uma. Djelovanje razuma, inače, nije ništa drugo doli per­cipiranje – i ono nema izravnu vezu sa voljom, pobuđivanjem i poticanjem. Mora se i nikako, koji su u vezi sa čovjekovim djelima, pripisuju se razumu, slični su onom mora se i nikako koje primjenjuju mate­matičari i naučnici iskustvenih nauka kada ob­jašnjavaju zakone tih nauka.

 Jedna druga vrsta percepcija koja, također, postoji kod svih ljudi predstavlja prisutno znanje nefsa o sebi i o svojim moćima, djelima, tjelesnim organima i nervima. Isto tako, postoji jedna vrsta prisutne percepcije (ilme huzuri) o uzvišenim načelima Uzvišenog Izvora postojanja, kojeg u početku obični ljudi nisu svjesni, pa se On posredstvom truda i napora mora dovesti na razinu svijesti.

 Osim ovih poznatih općih percepcija, postoje i druge percep­cije kao što su: telepatija, znanje koje se dobija od džinna i duhova, hipnoza i magnetizam, informacije koje stječu askete kao i šejtan­ska došaptavanja te nadahnuća od meleka i Milostivog.

 Viša od svih ovih percepcija je vahj (objava), koja se od strane Gospodara dostavlja poslanicima, a slično tome je nadahnuće i obavijest iz višeg svijeta (tahdith), a što je ostvarivo i za druge od­abrane Božije robove: onako kako je majka Musaa, a. s., obrado­vana povratkom sina i njegovim promaknućem na položaj poslanika, tu je i ono što je dostavljano h. Merjemi, kao i znanja kojim su nadahnuti Čisti Imami, a. s., pri čemu zbilja svega toga nije nikom jasna osim onima koji su je dobili.

 Usto, rečenom bi trebalo dodati i to da svaka percepcija i pri­manje ne ide u korak s logičkim i filozofskim poimanjem ove po­jave. Kako svi imamo posla sa šejtanskim obmanama (vesvesama), učinke tih percepcija u sebi jasno pronalazimo, ali ne možemo ob­jasniti njihovu bit. Opći put za potvrđivanje izvora i kakvoće ovak­vih percepcija (ne uzimajući u obzir osvjedočenja o njihovim učin­cima) sastoji se od vjerovanja u kazivanja bezgrešnih (poslanika i imama) ili tvrdnje onih koji su to sami doživjeli i kojima se može vjerovati na riječ.

Alatka volje

 Kod čovjeka postoje težnje i privlačenja koji su izvor pojave volje i voljnog pokretanja. Psiholozi su istraživali mnoge vrste pri­rodnih i fitretskih potencijala i klasificirali su ih u više grupa, o či­jem broju i kakvoći postoje različita mišljenja. Mi ćemo se ovdje pozabaviti težnjama i poticajima koje nalazimo prisutnim u sebi, ne ograničavajući se pritom na definicije i privrženost nekoj posebnoj školi.

a)       Neki poticaji imaju jasne veze s fizičkim i hemi­jskim po­dražajima i refleksijama tijela, kao što je npr. težnja za hranom i pićem (koje u čovjeku postoje od samog rođenja, pa sve do nje­gove smrti). U slučaju kada tijelo ima potrebu za hranom i vodom, oni se bude. Slične tome su i seksualne sklonosti, koje se javljaju u godinama puberteta pod utjecajem izlučivanja odre­đenih hormona.

b)       Jedna druga klasifikacija za sobom povlači posebna stanja tijela, iako neupućeni umišljaju da psihički poticaji odražavaju upravo tjelesna stanja kao što su npr. sklonost od­brani, osveti te ona što se manifestiraju u obliku srdžbe, usljed čega se boja lica mijenja, vene na vratu iskoče itd. Slična tome je i sklonost izbjegavanja opasnosti, koja se ubraja u vrstu odbrane.

c)       Drugu grupu poticaja sačinjavaju emocije, a na­jvažnije od svih su porodične i društvene emocije.

d)       Jedan drugi čovjekov instinkt je znatiželja i želja za zbil­jom, koje čovjeka pokreću ka otkrivanju nepoznanica i stje­canju informacija o zbiljama.

e)       Želja za moći je instinkt koji teži zadobijanju vlasti i domi­nacije te povećanju kruga aktivnosti koje dovode do još veće moći.

f)         Stjecanje državničkih funkcija instinkt je kojim se uvećava društveni ugled, položaj i neovisnost ličnosti.

g)       Tu je i jedna vrsta instinkta u vezi s materijalnim i duhov­nim ljepotama i savršenstvima, koja čovjeka potiču na stje­canje savršenstava i ljepota te na uspostavljanje veze s lijepim i savršenim stvarima koje na koncu vode ka poniznosti i pokor­nosti samom Primarnom savršenstvu.

h)       Za samoljublje možemo reći da je izvor svih čovjekovih in­stinkta, iz kojih se na početku razvijaju dvije pri­marne grane:

o       instinkt opstanka bića

o       i instinkt stjecanja mogućih savršenstava

Instinkt opstanka bića počiva na naročitom odnosu prema po­jedincu ili vrsti, a tiče se upotpunjenja potreba i interesa pojedinca te izbjegavanja opasnosti, što se svodi prije svega na potrebu za jelom, pićem, seksualnim strastima, odbranom, izbjegavanje opas­nosti, osvetu, porodične i društvene brige. Isto tako, jedan ogranak stjecanja savršenstava obuhvata instinkte znatiželjnosti, želju za moći i ugledom te ljubav prema savršenstvu i ljepoti. Ne treba umisliti da smo ovdje naveli sve čovjekove težnje i instinkte, kao što ne treba ni misliti da njihovo klasificiranje znači da su ovako raspodijeljeni instinkti u potpunosti razdvojeni, posebno ne s aspekta njihovih djelovanja, jer je moguće da u jednoj radnji učest­vuje nekoliko instinkta zajedno.

 Jedna druga stvar, na koju se mora obratiti pažnja, jeste to da odvajanje težnji i privlačenja od znanja i percepcija ne znači pori­canje njihove udruženosti sa sviješću, jer očigledno je da ova priv­lačenja i psihička stanja nisu  one vrste kakve su npr. privlačenja magneta, pa da se ostvaruju bez percipiranja i svijesti. Namjera nam je da između same alatke percepcije i alatke volje usposta­vimo razliku s aspekta postojanja privlačenja i poticaja u alatki volje i nepostojanja istih u alatki percepcije, kao i da se istraže od­nosi između njih – kako bi se steklo više obaviještenosti o psi­hičkim pojavama i tako ostvarilo upravljanje njima te njihovo kontroliranje.

Veza između alatki percepcije i alatki volje

 Poticaj svake težnje uvjetovan je posebnim stimulansom koji je njemu srodan i skladan; onako kako je potreba za jelom uvje­tovana osjećajem gladi, tako je i ova veza toliko jaka da obično izgleda kao da je u pitanju jedno stanje.

 Zadovoljavanje i zasićenje instinktivne sklonosti i težnje uvje­tovano je njima srodnim percepcijama. U ovoj fazi pomoć alatke percipiranja alatci poticanja toliko je jasna da nema potrebe za daljnje objašnjavanje ovog odnosa, s tim što treba natuknuti da je na putu udovoljavanja jedne težnje moguće da više vrsta moći per­cepcije međusobno sarađuju; npr. onako kako obraćanje pažnje na pripremanje hrane ukazuje na široki dijapazon aktivnosti percep­cije: od osjetila, razmišljanja, pa do imaginacije.

 Ipak, veze između ove dvije alatke nisu u cijelosti iscrpljene ovim njihovim dvjema vrstama, već postoji i jedna treća vrsta veze između njih, a koja je od posebnog značaja za našu temu. Ona se sastoji od utjecaja nekih moći percepcije koje u poticanju težnji i volje, ili mržnje i osjećaja odvratnosti, nemaju prirodnu vezu s ne­kom posebnom sklonošću. Onako kao što npr. viđenje nekog pri­zora, slušanje kakvog glasa ili osjećanje mirisa uzrokuje pobuđi­vanje potrebe za hranom ili tjelesnim strastima, i nasuprot tome, obraćanje pažnje na nešto drugo, npr. na određeni oblik ili boju, ponekad uzrokuje odvratnost i nemanje potrebe za hranom i sl.

 Neke od ovakvih pobuda imaju tako jasan i uobičajen utjecaj da čovjek često umisli da posjeduju prirodnu vezu s poticajem težnje, kao što je, recimo, u slučaju veze između mirisa hrane i pobuđi­vanja apetita. Nasuprot tome, utjecaji nekih drugih pobuda skriveni su i ne privlače pažnju na sebe, tako da čovjek pomisli da su takve pobude slučajne i da se javljaju bez uzroka, pa zato u slu­čaju nji­hovog objašnjenja nerijetko ostajemo začuđeni.

 Spoznaja ovakvih veza za našu temu od velikog je značaja, jer obraćanjem pažnje na ovakvo šta postaje jasno kako nekada jedan pogled ili neki glas može imati začuđujuće posljedice po čovjekovu sudbinu i kako zna pobuditi težnje i želje koje se završavaju srećom ili nesrećom pojedinca.

 Tajna ove veze skrivena je u asociranju percepcija i značenja. Naime, čovjekov um stvoren je tako da uzastopna ponavljanja i percipiranja nekih detalja bivaju uzrokom sjećanja svakog od njih. Obraćanjem pažnje na nešto, npr. na neku hranu, takvo šta percipi­ramo istančanim okusom, mirisom i bojom, pri čemu kada stvarno osjetimo miris date hrane, sjetimo se i njenog okusa te se u nama pobudi apetit.

 Kada bismo istraživali uzroke pojava naših volja, razumjeli bismo kakvu važnu ulogu igraju u našim maštanjima i razmišljan­jima osjetilne percepcije - posebno vid i sluh - i kakve posljedice oni povlače u ispoljavanju voljnih radnji. Iz ovog zaključujemo da je jedno od najboljih sredstava za upravljanje sklonostima i težn­jama jače samoovladavnje i pobjeda nad zavođenjima nefsa i ves­vesama šejtanskim, a to se postiže kontroliranjem percepcija, prije svega kontroliranjem očiju i ušiju.

I sluh, i vid, i razum, za sve to će se zaista odgovarati.  (Al-Isra: 36)

إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولـئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

 Stoga, u najbolja sredstva pobuđivanja dobre volje i zdravih percepcija spada, između ostalog, sljedeće: posjećivanje dobrih ljudi i slušanje njihovih kazivanja, učenje Kur’ana, proučavanje korisnih knjiga, posjećivanje džamija, šehitluka i drugih mjesta koja čovjeka podsjećaju na Boga, na Njegove izabrane robove i na njihove svete ciljeve te puteve kojima su hodili.

(...) u njemu znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim.  (Ali Imran: 97)

فِيهِ آيَاتٌ بَيِّـنَاتٌ مَّقَامُ إِبْرَاهِيمَ

 Ovim postaje jasna mudrost mnoštva islamskih propisa kao što su farz, haram, mustehab i mekruh, odnosno kao što su hadždž i posjeta časnim šehitlucima, ili ne gledanje u prizore koji prouzro­kuju strasti te pokuđenost sjedanja na mjesto koje se ugrijalo sjedenjem ženske nemahrem osobe i koje je još uvijek toplo. Tu je i značaj uloge izbora prijatelja za čovjekovu sreću ili nesreću.

Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur’ana odvratio nakon što mi je priopćen bio! (Al-Furqan: 28 - 29)

يَا وَيْلَتَى لَيْتَنِي لَمْ أَتَّخِذْ فُلاَنًا خَلِيلاً لَقَدْ أَضَلَّنِي عَنِ الذِّكْرِ بَعْدَ إِذْ جَاءَنِي

 U hadisima se kaže:

Kada Allah, dž. š., želi dobro Svom robu, opskrbljuje ga česti­tim prijateljem: ako zaboravi (na Boga,) da ga podsjeti, ako se sjeća, da ga pomogne.

اِذْ اَرَادَ اللهُ بِعَبْدٍ خَيْرًا رَزَقَهُ خَلِيلاً صَالِحًا اِنْ نَسِىَ ذَكَرَهُ وَ اِنْ ذَكَرَ اَعَانَهُ.

Havarijuni su Isau, sinu Merjeminom, rekli: 'S kim da se družimo?' Poručio im je: 'S onim koji kada ga vidite podsjeti vas na Boga, a govor njegov uvećava vam znanje, dok djela njegova čine da vam se poveća privrženost Onom svijetu. '

قاَلَ الْحَوَارِيُّونَ لِعِيسَى بْنِ مَرْيَمَ: يَا رُوحَ اللهِ مَنْ نُجَالِسُ؟ قَالَ مَنْ يُذَكِّرُكُمُ اللهَ رُؤْيَتَهُ وَ يَزِيدُ فِى عِلْمِكُمْ مَنْطِقُهُ وَ يُرَغِّبُكُمْ فِى اْلآخِرَةِ عَمَلُهُ.

 Stoga je bitan utjecaj čovjekovih djela i riječi na druge, a ništa manje nije važna ni uloga i utjecaj naših djela na sreću ili nesreću porodice i društva u cjelini – svi nas oni obavezuju i na druge odgovornosti, na što se upućuje i u hadisu:

Pozivajte ljude i nečim drugim osim jezicima vašim. 

كُونُوا دُعَاةَ النَّاسِ بِغَيْرِ اَلْسِنَتِكُمْ.