VOLJA I IZBOR

 Obraćanjem pažnje na razne moći percepcije, poticaje i kak­voću njihovih podražaja i refleksija, postaje jasna i kakvoća nasta­janja volje u nefsu. Naime, čovjek najprije u sebi nalazi neku vrstu manjkavosti zbog koje osjeća uznemirenost i bol, kao npr. onda kad sebi ne može priuštiti neki poznati užitak i krene u traganje za njim. Osjećaj čežnje i iščekivanje užitka pobuđuju ga na rad i napor e da bi sebi obavljanjem odgovarjućih poslova osigurao sredstva i pribavio ciljani užitak, te tako zadovoljio svoju tjelesnu ili duhovnu potrebu.

 Dakle, čovjekove fitretske žudnje teže ka otklanjanju nedosta­taka i stjecanju savršenstava, a poticaji za njihovo izvršavanje jesu otklanjanje boli ili ostvarivanje užitaka koji su predmet čovjekovih želja. A radnja može biti čisto psihička ili umna, kao što su pažnja srca i razmišljanje, ili može biti izvršena putem podražaja mišića i udova tijela. Čak i kada obavlja radnje koje pribavljaju korist drugima, primarni motiv čovjeku je i dalje otklanjanje vlastite boli i pribavljanje osobnog užitka. Kao da se njegova bol javila zbog uznemirenosti drugih, a i užitak kao posljedica sreće drugih.

 Svakako, čovjek u svim svojim poduhvatima ne postiže svoj cilj. Njegov uspjeh, pored pogodnosti vanjskih uvjeta, ovisi i o njegovom zdravlju te moći i ispravnosti njegovih percepcija, a ta­kođer i o ispravnoj spoznaji kakvoće otklanjanja nedostataka, po­tom o kakvoći funkcioniranja moći, kao i o znanju u vezi s raspo­laganjem vanjskim stvarima.

 Čovjekova briga o vlastitim potrebama nekada se javlja na pri­rodan način, kao posljedica podražaja i refleksija unutar tijela - kao što je npr. osjećaj potrebe za hranom i vodom - a nekada pod utje­cajem kontakta s vanjskim svijetom - kao što je npr. viđenje pri­zora iz kojeg prijeti opasnost, a što biva uzrokom bježanja ili pripreme za odbranu. Slično je i s posmatranjem nekog prizora (npr. viđenje neke porodice u bijedi) koji u čovjeku izaziva sažal­jenje te potiče njegove emocije kojima ovaj saosjeća bol lišenosti i bijede drugih, što u čovjeku konačno budi sklonost ka pomaganju drugima.

 Nekada vanjski faktori na asocirajući način, kao u prvom slu­čaju, prouzrokuju buđenje uspavanih sklonosti. Isto tako, i vanjski faktori mogu odigrati ulogu pobuđivanja u vezi s fitretskim sklonostima i čistim psihičkim privlačenjima. Upravo onako kao što pozivi poslanika pobuđuju fitret prema robovanju Bogu, tako i viđenje i slušanje poslaničkih predaja, također, ima sličan utjecaj.

 Kada bi se u jednom momentu probudio samo jedan insinkt i kada bi u nefsu postojala samo jedna sklonost, čovjek bi joj bez oklijevanja mogao udovoljiti. U slučaju postojanja uvjeta i ne postojanja vanjskih prepreka, čovjek će lahko izvršit potrebnu rad­nju za takvo šta. No, u slučaju kada postoje više žudnji i želja i kada nije moguće svima udovoljiti u istom trenutku svima, pri­rodno je da među različitim željama i žudnjama dolazi do trvenja i smetnji. Pritom, ona od njih koja posjeduje veću moć privlačenja skrenut će pažnju nefsa na sebe i dat će prednost udovoljavanja upravo sebi. To je kao kad nekad djeca daju prednost igri nad hranom, ili kad gladna majka svoju hranu daje svom djetetu, ili mladić koji nad zabavom da prednost proučavanju, ili čovjek vjernik koji ibadet pretpostavi snu, ili vojnik mudžahid požrt­vovanost na Božijem putu pretpostavi svom miru i spokoju svoje porodice. U ovakvim stanjima objelodanjuju se vrijednosti čovjeka i skrivene sposobnosti (ili mahane) procvjetaju, sretnost ili zlosret­nost pokazuju svoje tragove.

 U osnovi, mudrost stvaranja čovjeka u svijetu poteškoća i oprečnosti upravo leži u objelodanjivanju njegovih skrivenih sklonosti i žudnji.

 Ovdje se nameće pitanje: Da li čovjek na sceni žudnji i sklonosti, koje su smetnja jedna drugoj, biva tek pukim gledaocem – te treba li kada god, zbog nekog prirodnog ili društvenog faktora, jedna sklonost nadvlada onu drugu slijediti ovu što je prevagnula – ili, pak, on sam, vlastitim intelektualnim potencijalom i voljom, treba odigrati odlučujuću ulogu, pa i po cijenu da se nekada uzdrži od udovoljavanja jakim prirodnim težnjama?

Odgovor: U prvom slučaju, kada bi bio slijepo i gluho predan svojim nagonima, čovjek bi se našao u situaciji sličnoj onoj kao da je neko svoj dvor prepustio olujama i poplavama, a to bi ustvari značilo da je ljudsko biće dalo ostavku svojoj čovječnosti. Druga­čije rečeno, čovjek bi tada stanovite moći svoje čovječnosti zapostavio i odbacio. Ovo stanje u jeziku Kur’ana naziva se gaflet (nemarnost), i to je položaj koji čovjeka čini manje vrijednim i zalutalim više čak i od četveronožaca.

Oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni! (Al-Araf: 179)

أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

 Sada se javlja i drugo pitanje: Na osnovu kojeg mjerila čovjek mora pretpostaviti neke svoje nagone drugim nagonima i žudnjama ? Kako pitanje obuhvata i vjeru, tako se u pokušaju davanja adek­vatnog odgovora na nj ovaj put moramo uzdržati od upotrebe pre­daja pri njegovom tumačenju.

Odgovor: Na ovo pitanje može se odgovoriti na tri načina:

1.      Na osnovu fitretske težnje i odabira one žudnje koja pos­jeduje najveći užitak, ili da vrednujemo žudnje na osnovu užitka, te u slučaju njihovog međusobnog sukobljavanja - da izaberemo onu koja daje najveći užitak. Svakako, u ovoj procjeni nepodesno je aktuelni užitak postaviti kao mjerilo, jer je moguće da nešto što daje trenutačni užitak u budućnosti uzrokuje mnoštvo boli. Pored toga, moguće je da pojedinac još nije okusio neke užitke, užitke koje izazivaju neki drugi poticaji, da bi ih mogo ispravno uporediti s njima. Otud, jedini ispravan put za određivanje izvorišta najvećeg užitka jeste spoznaja zbilje užitka i njegovog pravog mjerila, a tada čovjeku preostaje da putem razumskih proračuna pronađe koji je to užitak vredniji i postojaniji. Nas što se tiče, mi smo već napravili kalkulaciju i došli do nepobitnog zaključka da je užitak Božije blizine najveći i najpostojaniji od svega.

Allah je najbolji i vječan je. 

2.      Uporedit ćemo žudnje i nagone na osnovu njihove svrhe te ćemo prilikom izbora izabrati onu žudnju ili onaj nagon čija je svrha najsmislenija. Prethodno je rečeno da žudnje i nagoni  pos­jeduju dvije primarne grane: jedna je grana instinkta očuvanja eg­zistencije pojedinca i vrste, a druga je grana instinkta stjecanja savršenstava. Svrha prve grane jeste opstanak čovjeka na ovom svijetu e da bi bio u prilici da prijeđe prve faze svog usavršavanja, npr. jedenje, pijenje, ispoljavanje seksualnih nagona te porodičnih i društvenih emocija - što je sve zajedno jednako i svrsi odbrambe­nog instinkta koji osigurava opstanak čovjekove vrste. Svrhovitost druge grane instinkata beskrajna je i beskonačna, s tim što je jasno da su ove svrhe uzvišenije i postojanije.

A Onaj svijet bolji je i vječan. 

3.      Instinkti prve grane po prirodi imaju ulogu uvoda, jer nji­hova je uloga činjenje pristupačnim terena i stvaranja uvjeta usavršavanja, pa je jasno da je druga grana u odnosu na prvu pri­marna. Jasno je da je uvodna vrijednost niža od vrijednosti koje slijede i koje obuhvataju uvodnu vrijednost. Riječju, nijedna od žudnji i nijedan od instikata prve grane ne dominara nad žudnjama i instinktima iz svoje vrste niti nad žudnjama i instinktima iz druge grane. Upravo, svaka od njih iziskuje posebnu vrstu pregnuća, a žudnja za savršenstvom nadređena je i dominantna nad svim drugim žudnjama i instinktima: ona iziskuje mobilisanje svih moći na putu usavršavanja. Tako se ona mora i praktično tretirati domi­nantnom, a njene težnje postaviti za mjerilo ograničavanja i opravdanja svih drugih žudnji i instikata.

      U prethodnim raspravama dokazano je da je čovjekovo kra­jnje savršenstvo blizina Uzvišenog Boga i da se za njegovo dosez­anje moraju mobilizirati sve moći.