Završni zaključak

 Zaključili smo da čovjek ne treba biti neutralni promatrač pri­rodnih i društvenih izazova, njihovih oprečnosti i sučeljavanja, već mora staviti u funkciju sve svoje potencijale čovječnosti, koji su proizvod volje i obaviještenosti, te ih mobilizirati ka primarnom cilju - dosezanju krajnjeg savršenstva. Nema nikakve dvojbe da je jedna od čovjekovih moći, koja može biti putokaz za ljude i koja može pomoći ovoj usmjerivačkoj akciji, moć razuma. Jačanje ra­zuma ima važne učinke na čovjekovom putu usavršavanja. Čak je i Sokrat uzimao razum, znanje i mudrost kao osnovne vrline čovječ­nosti, ali ga je Aristotel kritizirao tvrdeći da čovjek često posjeduje znanje i mudrost, ali ih ne uvodi u praksu i ne posjeduje moralne vrline, pa otud razum ne možemo ocijeniti kao izvor svih vrlina. Prihvatajući ovaj razložan Aristotelov kritički stav, mogli bismo još dodati: U osnovi zadatak potencijala razuma i percepcije nije poticanje i pobuđivanje. Čak ni nebeske upute, koje su iznad ra­zuma, same od sebe u čovjeku ne stvaraju volju i ne jamče mu sti­zanje do ciljanog savršenstva.

 I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio (…), a da smo htjeli, mogli smo ga s njima uz­visiti, ali se on Ovome svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo(...).  (Al-Araf 175 - 176)

الَّذِيَ آتَيْنَاهُ آيَاتِنَا فَانْسَلَخَ مِنْهاَ وَلَوْ شِئْنَا لَرَفَعْنَاهُ بِهَا وَلَـكِنَّهُ أَخْلَدَ إِلَى الأَرْضِ وَاتَّبَعَ هَوَاهُ

 Dovoljan uvjet za sreću jeste pobjeda težnji ka uzdizanju i robovanju Bogu te poraz nefsanskih i šejtanskih zavođenja, koja uzrokuju padanje. Naglašavamo da moći čovjekova razuma pos­jeduju veoma važnu ulogu u usmjeravanju čovjekove volje. Ovo je moć koja nam pristupačnim čini premise izbora i pomaže kod nji­hovog usmjeravanja. Prema tome, čovjek stalno mora u ozračju ra­zuma određivati svoj put i sebe činiti spremnim za primanje Božanske svjetlosti.

 Iako moć razuma posjeduje veoma veliki značaj u određivanju cilja te u spoznaji primarnog puta, ipak za spoznaju pojedinosti ovog puta te za njegovo precizno planiranje racio nije dovoljan: ruku potrebe moramo neizbježno ispružiti prema Objavi i okoristiti se njenim univerzalnim smjernicama. K tomu još, na temelju Ob­jave, neophodno je jačanje vjerske svijesti i obaviještenosti o iz­vorima vjerskih nauka i propisa. Svakako se jačanje fitretskih per­cepcija posredstvom srčanih usredsređenosti i duhovnog vježbanja, oličeno u raznim oblicima ibadeta, ubraja u red veoma važnih fak­tora, pa možda i najvažnijih činilaca zbiljskog usavršavanja. Spoznaja svih ovih zbilja stječe se pomoću blagodati razuma i ra­cionalnih promišljanja.

 Ipak, ono što je za nas od izvanrednog značaja ovdje, u posl­jednjem dijelu ove rasprave, jeste da konačno razjasnimo kako možemo steći preduvjete za poticanje čovjekove uzvišene težnje i sklonosti s ciljem stizanja na položaj Božije blizine te kako možemo ovu težnju jačati i učinit je dominantnom u odnosu na druge težnje?

 Prethodno je rečeno da pobuđivanje i poticanje neke sklonosti ponekad ide putem podražaja i refleksija iz samog tijela, a nekada se to dešava u kontaktu sa vanjskim stvarima, a katkad, pak, pod utjecajem psihičkih aktivnosti uzrokovanih vanjskim poticajima.

Težnje (nagoni i instinkti), povezani s ogrankom očuvanja eg­zistencije na prirodan način, obično se samostalno pobuđuju, a mudrost toga je što njihovo poticanje ne ovisi o čovjekovim vol­jnim aktivnostima. To je bitno stoga što je čovjekov individualni i društveni život na Ovome svijetu izravno povezan s aktivnostima ovih instinkata. Kada bi njihov rad bio uvjetovan čovjekovom voljom i slobodom izbora, tada bi pod utjecajem čovjekovog ne­mara (gafleta) ili pogrešnog razmišljanja došlo do njihove obustave i ne bi mogla opstati ni osnova za čovjekovo usavršavanje.

 Ipak, nakon automatskog dobijanja na raspolaganje osnove za usavršavanje, red dolazi na čovjekove voljne aktivnosti u pravcu usavršavanja. S obzirom da je čovjekovo zbiljsko usavršavanje zasnovano na volji, onoliko koliko mogućnost izbora bude slobod­nija i rasprostranjenija, u toj mjeri čovjek će imati na raspolaganju veće mogućnosti za voljno usavršavanje. Zbog toga su aktivnosti druge grane instinkata, čak i njihovo pobuđivanje, određivanje puta i služenje njima, u velikoj mjeri povjerene čovjeku da bi mogao steći usavršavanje kao rezultat ostvarivanja stečenih preduvjeta.

Kada se u čovjeku aktiviraju težnje za njihovim udovoljavan­jem - javlja se, npr, užitak, otklanja bol i sl. - i nefs razvija veću pažnju prema tome, već na drugoj razini ta težnja se intenzivira te, na kraju, pod utjecajem vježbanja (ponavljanja) nefs stječe bliskost s njima.

Čovjekov nefs tada postaje privržen vanjskim objektima koji su povezani sa poduzetim aktivnostima i koji na neki način postaju sredstvima udovoljavanja njegovim težnjama. Ovo je stanje za koje kažemo: Volim taj posao, tu stvar ili tu osobu - pri čemu nužnost ljubavi za sobom povlači obraćanje pažnje nefsa ka voljenom te iz­vršavanje prikladnih radnji. Otud, ako želimo svom putovanju dati poseban smjer i svoje moći mobilizirati za stizanje do određenog cilja, moramo nastojati da pažnja nefsa bude stalno uperena ka cilju, da nefs ostvari bliskost s ciljem i da prema njemu stekne in­tenzivniju ljubav i privrženost. Održavanje stalne pažnje nefsa i njegova pravolinijska koncentriranost uvjetovana je nastojanjem da se odvrati pažnja nefsa sa svih drugih smjerova te da nijednu drugu težnju ne uzimamo kao cilj, već da sva stremljenja stavimo u položaj sluga najuzvišenije težnje (da ih smatramo parazitima usmjerenim protiv savršenstva).

 Uspjeh na ovom putu ovisi o praktičnom programu koji treba obuhvatiti sve pozitivne napore u pravcu jačanja težnje, žudnje i želje za savršenstvom kroz robovanje Bogu. Najvažnija sredstva ovog programa su:

1.      Ibadeti: posebno su to obavezni namazi obavljeni u propis­anom njihovom vremenu, ojačani prisutnošću srca i potpunom isk­renošću.

Ono što žele, vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.  (Al-Muminun: 1 - 2)

قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ

2. U slučaju da je izvodivo, jedan dio svog vremena čovjek treba izdvojiti za vježbe srčane koncentracije, za šta treba pred­vidjeti određeno vrijeme i mjesto.

I spominji Gospodara svoga u sebi ponizno i sa straho­poštovanjem!  (Al-Araf: 205).

وَاذْكُر رَّبَّكَ فِي نَفْسِكَ تَضَرُّعاً وَخِيفَةً

 Kontinuitet u prakticiranju ove radnje povlači za sobom zbližavanje srca s Bogom i kušanje užitka šaputanja s Njim, kao i izostanak obraćanja pažnje prema materijalnim užicima. Isto tako, ne treba zaboraviti ni udjeljivanje te uopće ukazivanje pomoći pot­rebitim, kao ni davanje prednosti potrebama drugih pred svojim potrebama. To su najbolja sredstva za otklanjanje privrženosti srca materijalnim užicima, pa je riječ o nekim od najefekisnijih metoda za čišćenje srca od prljavština Ovog svijeta.

A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.  (Al- Hašr: 9 i Al-Tegabun: 16)

وَمَن يُوقَ شُحَّ نَفْسِه فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ ِ

Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.  (Ali Imran: 92)

لَن تَنَالُواْ الْبِرَّ حَتَّى تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَ

Uzmi od dobara njihovih sadake da ih njome očistiš i bla­goslovljenim ih učiniš.  (Al-Tewba: 103)

خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا

 Namaz i udjeljivanje međusobno upotpunjuju vlastite učinke, pa se možda i zbog ovog razloga u Časnom Kur’anu uglavnom zajedno spominju.

Naredio mi je dok sam živ da molitvu obavljam i da milostinju udjeljujem.  (Maryam: 31)

وَأَوْصَانِي بِالصَّلاَةِ وَالزَّكَاةِ مَا دُمْتُ حَيًّا

3.      Svaki dan jedan dio svog vremena čovjek treba odvojiti za razmišljanje o atributima i znakovima Božijim, o cilju stvaranja, o blagodatima i beskrajnim darovima Njegovim. Isto tako, trebamo razmišljati i o određivanju ispravnog puta i o njegovoj duljini, po­manjkanju vremena i snage, o mnoštvu prepreka i o bezvrijednosti ovosvjetskih ciljeva, o ograničenosti i prljavosti profanih užitaka, o njihovoj dugoročnoj spojenosti sa patnjama, bolovima i nedaćama, koje – na drugoj strani – čovjeka bodre u tegobnom kretanju na putu robovanja Bogu, te o pozitvnim stvarima koje ga odvraćaju od robovanja sebi i Ovom svijetu.

To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju.  (Ar-Rad: 3)

إِنَّ فِي ذَلِكَ َلآياَتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

4.      Čovjek treba odrediti dnevni program za učenje Kur’ana s pažnjom i razmišljanjem, proučavati predaje i mudre priče, fikhske propise i moralne preporuke, a sve to da bi se stalno sjećao cilja i ispravnog puta, kako bi pojačao čežnju za savršenstvom.

A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za pouku, ima li ikoga da bi pouku primio?!  (Al-Qamer: 17)

وَلَقَدْ يَسَّرْنَا الْقُرْآنَ لِلذِّكْرِ فَهَلْ مِن مُّدَّكِرٍ

Pritom, čovjek se treba čuvati sljedećeg:

1.   Ne pretjerivati u materijalnim užicima, jer takvo šta uzro­kuje zbližavanje nefsa sa životinjskom sviješću, već da nastojati da poticaj okorištavanja s ovosvjetskim blagodatima bude pribavljanje preduvjeta za duhovno putovanje, odnosno dobro tjelesno zdravlje, snaga i raspoloženje trebaju biti osnovom za ibadet i izražavanje zahvale Bogu. Isto tako, treba što više postiti, ne jesti puno, malo govoriti, malo spavati, obraćati pažnju na opću uravnoteženost svoje ličnosti te na tjelesno zdravlje.

(...) i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju  (Al-Muminun: 3)

وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ

(...) A bolje vam je, neka znate, da postite. (Al-Beqare: 184)

وَأَن تَصُومُواْ خَيْرٌ لَّكُمْ

2.   Čulne potencijale i imaginacije koji putem asociranja mogu postati izvorom poticaja životinjskih sklonosti treba staviti pod kontrolu, a posebno treba sačuvati oči i uši od gledanja i slušanja prizora koji izazivaju strasti, od govora i zvukova koji nisu doz­voljeni i koji su bezvrijedni i koji čovjeka zabavljaju na nedozvol­jen način. U općenitom smislu, treba se uzdržati od stvari koje čovjekovu pažnju skreću na nešto u čemu nema Božijeg zado­vol­jstva.

I sluh, i vid, i razum, za sve to će se zaista odgovarati.  (Al-Isra: 36)

إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولـئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

3.   Svoje misli treba sačuvati od stanja koja uzrokuju dileme i dvojbe, posebno od proučavanja onih tema koje izazivaju sumnje, a za koje čovjek nema dovoljno snage da ih odgonetne. Ako slu­čajno ovakve sumnje dopru do čovjekovog uma ili dođu do njego­vih ušiju, treba što prije preduzti potrebne radnje za pronalaženje zadovoljavajućih odgovora na njih.

On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču, i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače bit ćete kao i oni. Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.  (An-Nisa: 140)

وَقَدْ نَزَّلَ عَلَيْكُمْ فِي الْكِتَابِ أَنْ إِذَا سَمِعْتُمْ آيَاتِ اللّهِ يُكَفَرُ بِهَا وَيُسْتَهْزَأُ بِهَا فَلاَ تَقْعُدُوا مَعَهُمْ حَتَّى يَخُوضُواْ فِي حَدِيثٍ غَيْرِهِ إِنَّكُمْ إِذًا مِّثْلُهُمْ إِنَّ اللّهَ جَامِعُ الْمُنَافِقِينَ وَالْكَافِرِينَ فِي جَهَنَّمَ جَمِيعًا

Kada neko sluša govornika, on mu robuje, ako je govornik od Allaha, robuje Allahu, dž. š., a ako je govornik od šejtana, onda je robovao šejtanu.  [1]

مَنْ اَصْغَى اِلَى نَاطِقٍ فَقَدْ عَبَدَهُ فَاِنْ كَانَ النَّاطِقُ يُؤَدّى عَنِ اللهِ فَقَدْ عَبَدَ اللهَ وَ اِنْ كَانَ النَّاطِقُ بُؤَدّى عَنِ الشَّيْطَانُ فَقَدْ عَبَدَ الشَّيْطَانَ

 Napomena koja se nikako ne smije ispustiti iz vida prilikom uređivanja i izvršavanja programa čovjekovog usavršavanja i prib­ližavanja Bogu Uzvišenom jeste pridržavanje osnove postepenosti i uravnoteženosti. Naime, nikada sebi ne treba nametati pritisak koji se ne može izdržati, jer pored toga što će takvo šta prouzrokovati pobunu i neposlušnost nefsa, moguće je i to da ovakva situacija forsiranja proizvode nepopravljive štete na tijelu i psihi. Također, za planiranje programa za čije ostvarivanje se zalaže ova rasprava, dobro je da se savjetujemo s povjerljivom i učenom osobom. S druge strane, nikako ne treba posustajati i tražiti izgovore u nakani koje smo se poduzeli e da bismo je se na taj način prošli, jer značajni učinci ovih nastojanja leže u njihovom kontinuitetu.

U svakom slučaju moramo se pouzdati u Allaha i svoj uspjeh tražiti od Njega.

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova!