Premda je pojam savršenstva jasan i nema potrebu za definiranjem, ipak je potrebno – u svrhu sprečavanja mogućih grešaka – pojasniti neka pitanja. Izvan svake sumnje, savršenstvo je atribut egzistencije kojim se egzistent opisuje. Ali, u slučaju kada neku pojavu koja pripada egzistenciji upoređujemo sa različitim drugim pojavama, vidimo da je u odnosu na neke to savršenstvo, a za neke druge ne samo da ne predstavlja savršenstvo, već postaje uzrokom manjkavosti i gubitkom egzistencijalne vrijednosti. Također, neke druge pojave nemaju sposobnost posjedovanja nekih savršenstava, npr. bivanje slatkim za neke voćke kao što su kruška i dinja jeste savršenstvo, a za neke druge voćke, suprotno tome, savršenstvo je u okusu kiselosti ili u posjedovanju drugih okusa; isto tako, znanje je za čovjeka savršenstvo, ali drvo i kamen nemaju sposobnost posjedovanja istog.
Tajna objašnjenja ovog pitanja jeste u činjenici da svako biće posjeduje osobene granice koje mu određuju štastvo (mahijet). Prekoračenjem te granice ono se pretvara u drugu vrstu, koja je sa stanovišta štastva drugačija od prve. Moguće je da se promjene štastva dešavaju zajedno sa promjenom oblika molekula ili smanjivanjem i povećanjem broja njihovih atoma, ili promjenom elemenata atoma, ili samih atoma, ili pretvaranjem materije u energiju, ili obratno. Nekad je moguće da kvaliteti i kvantiteti atoma i molekula dviju stvari budu isti, ali da su one dva različita štastva, upravo onako kako vještačko zrno bilja ne posjeduje osobine rasta i razvoja, mada je sa aspekta elemenata i oblika sastojaka u potpunosti identično prirodnom zrnu. U svakom slučaju, svako štastvo po nužnosti svoje prirode ima srodnost samo sa nekim svojstvima i imat će sposobnost primanja samo te vrste savršenstava. Ipak, pojava novog štastva ne zahtijeva uvijek nužno nestajanje prethodnih savršenstava, veliki broj bića prihvaćaju razne aktivnosti u vertikali jednog iza drugog, a da pri tome usčuvaju prethodna savršenstva. Onako kao što u vegetaciji atomi i mineralna materija ostaju isti, a vegetativna aktivnost se nalazi iznad svih i u istoj vertikali s njima, kako u čovjeku, tako i u životinjama.
U ovakvim pojavama moguće je da prethodna savršenstva donekle pomažu pojavi višeg savršenstva. Ipak, nije izvjesno da njihovo napredovanje sigurno uzrokuje savršenstvo za sljedeće aktivnosti i da će postati formom za novu vrstu ili da neće praviti ni najmanju smetnju tome.
Upravo u većini slučajeva stizanje do novog savršenstva, koje iziskuje drugu formu, oslanja se na ograničenosti prethodnog savršenstva. Onako kao što posjedovanje puno grana sprečava plodnost voćke ili kao što tovljenost i debljina onemogućavaju vrsnom arapskom konju da postigne svoje savršenstvo, što u ovom primjeru znači pokretljivost tijela i brzinu u trčanju. Dakle, zbiljsko savršenstvo svakog bića sastoji se od svojstva ili svojstava kojima posljednja aktivnost iziskuje poprimanje prethodnih i drugih pojava do mjere do koje one pomažu stizanju njegovom istinskom savršenstvu, tako da budu savršenstva koja uvode ili će biti uvodi u nova savršenstva.
Kad stablo voćke upoređujemo sa kamenom ili gomilom zemlje, vidimo da ono posjeduje neka svojstva koja ne nalazimo u zemlji ili u kamenu. Bez obzira na činjenicu da postoji sličnost između njihovih atoma i molekula, u stablu se pojavljuju svojstva kojih nema u kamenu ili u zemlji.
Ovu zbilju objasnit ćemo na sljedeći način:
U drvetu postoje aktivna savršenstva koja su izraz vegetativne forme i koja su izvor pojave novih vegetativnih djelovanja i učinaka. Također, biljke posjeduju potencijalna savršenstva, dok za postizanje istih neživa bića ne posjeduju takve mogućnosti. Usto, sadnica voćke ima mogućnost da rađa velike količine ukusnog voća, dok isto takvo svojstvo ne posjeduju ni štap ni kamen.
Jasno je da vegetacija s obzirom na spomenuta svojstva i mogućnosti ne samo da ne gubi ništa od svoje prirodne moći, nego upravo koristeći se njima obavlja radnje svojstvene svojoj biti i prelazi svoj put savršenstva. Otud, možemo zaključiti da jedno vegetativno biće za postizanje svojih savršenstava upošljava prirodne moći, zapravo: ono njih i potrebuje, ali u mjeri u kojoj su mu one nužne za ostvarivanje krajnjeg savršenstva.
Životinje, također, posjeduju vegetativne moći, osjetila i svojstvo voljnog kretanja, koje iziskuje njihova životinjska forma. Ovim redoslijedom vegetativne moći upošljavaju se za postizanje životinjskih savršenstava i njih životinje potrebuju u mjeri u kojoj su korisne za usavršavanje životinjskog svijeta. Isto tako, čovjek posjeduje prirodne, vegetativne i životinjske moći, kao i moći koje izviru iz njegove čovječnosti, pri čemu čovjek ove niže moći upošljava zarad usavršavanja svoje više čovječnosti. U tom smislu, on ih potrebuje u mjeri njihovog utjecaja na postizanje usavršavanja njegove čovječnosti. Ipak, kao što previše grana i lišća nije korisno za stablo voća, tako se ni korišćenje vegetativnih i životinjskih moći bez uvjeta i pravila ne može smatrati djelotvornim za čovjeka.
Iz ove rasprave možemo izvući sljedeće zaključke:
1. Materijalna bića možemo rangirati na osnovu njihovih egzistencijalnih savršenstava. Među bićima koja poznajemo, neživa se nalaze na najnižem stepenu, biljke i životinje su na sredini, a čovjek je na najvišem stepenu egzistencije. Jasno je da se u ovom rangiranju misli na vrstu i vrijednosti savršenstva, a ne na obim i količinu. Prema tome, ne može se dovoditi u pitanje tvrdnja da je čovjek savršeniji od životinja zato što ne može jesti onoliko koliko može krava, trčati brzo kao gazela ili imati snagu kakvu ima lav. Isto tako, ne može se dovoditi u pitanje veće savršenstvo biljaka u odnosu na neživa bića, iako drveće nema težinu himalajskog visokog gorja niti se u njemu nalazi nafta ili zlato.
2. Svako materijalno biće koje posjeduje viši stepen egzistencije posjeduje također moći iz nižeg stepena da bi ih moglo koristiti na svom putu postizanja svog krajnjeg savršenstva.
3. Okorištavanje moćima iz nižeg stepena egzistencije mora biti u mjeri koja će biti djelotvorna za postizanje viših savršenstava; u suprotnom to će biti uzrokom zamrzavanja i zaustavljanja kretanja ka savršenstvu, a ponekad i padom na niže razine.
4. Obraćanjem pažnje na prethodnu temu dolazimo do zaključka koji glasi: Zbiljsko savršenstvo svakog bića predstavlja njegovu posljednju djelatnu fazu u stizanju do tog najvišeg stupnja. Može se reći da ovo savršenstvo – kao što je savršenstvo stabla da daje plodove jabuke – ipak posjeduje različite razine. No, ta druga savršenstva, koja imaju različita štastva u odnosu na krajnje savršenstvo, po prirodi stvari nalaze se na nižem vrijednosnom stupnju - te se zapravo i ne ubrajaju u savršenstva ovog bića, osim kao uvodi ili kao sredstva ka stvarnom savršenstvu.
5. Savršenstva je moguće podijeliti na primarna i instrumentalna, ili na zbiljska i relativna. Možemo, također, rangirati i primarna savršenstva.
6. Za određivanje mjere korišćenja nižih moći neophodno je uzimati u obzir zbiljsko i primarno savršenstvo. Drugim riječima, egzistencijalna svojstva nižeg egzistenta možemo prihvatiti kao instrumentalna ili prethodna savršenstva tek u slučaju kada znače uvođenje za stizanje do primarnog i zbiljskog savršenstva. Iz rečenog se još jednom potvrđuje potreba za spoznajom čovjekovih zbiljskih savršenstava.
Usavršavanje i kretanje ka usavršavanju za jedno biće sastoji se od postepenih promjena, koje se ostvaruju pod utjecajem samog ovog bića te na temelju sposobnosti koju ono posjeduje za stizanje do određenog egzistencijalnog savršenstva, čime dolazi do aktiviranja tog savršenstva. Ove promjene dešavaju se posredstvom svojstava koja su utkana u biće koje prihvaća savršenstvo te korišćenjem vanjskih uvjeta i potencijala.
Naprimjer, kada se zrno pšenice nalazi ispod zemlje i steknu se svi neophodni uvjeti za njegov razvoj, kao što su voda, svjetlost, zrak, toplota, tada dolazi do klijanja zrna, koje zatim izbacuje stabljiku i listove te oblikuje klasove, tako da na kraju od njega nastaje oko 700 zrna. Promjene koje se od početka javljaju u zrnu pšenice završavaju se pojavom 700 savršenih zrna.
U terminologiji koju primjenjuje ova rasprava ovakvo što naziva se kretanjem ka usavršavanju (harekti istikmali). Moći koje postoje u spomenutom zrnu – posredstvom kojih dolazi do privlačenja korisnih a odbijanja štetnih sastojaka te koje od dobijenih sastojaka proizvode slična zrna – nazivaju se “faktorima usavršavanja” (awalimi tekamul). Voda, zrak, svjetlost i drugi potrebni vanjski činioci nazivaju se “uvjetima usavršavanja” (seraiti tekamul). Očito je da spoznavanje mjere usavršavanja ili, drugačije rečeno, obuhvatnosti okrilja i polja savršenstva nekog bića, kao i činilaca te uvjeta njegovog usavršavanja, može uslijediti posredstvom iskustva, iako ne smijemo odbaciti mogućnost spoznaje i na druge načine.
Ovdje se javljaju neka pitanja: Da li sva postojeća bića prihvaćaju promjene ili među bićima koja mi poznajemo, ili među onima koja možda postoje a mi o njima nismo obaviješteni, možemo pronaći neka koja ni u kom slučaju i nikada ne prihvaćaju promjene? Da li svaku vrstu promjena, bez obzira da li se one tiču same biti ili slučaja i atributa, ili relativiteta i odnosa, možemo ubrajati u zbiljske promjene? Ili, pak, relativne promjene ne možemo ubrajati u red zbiljskih promjena? Da li bilo koja zbiljska promjena mora značiti postizanje nekog atributa savršenstva ili je moguće da posljedica nekog kretanja bude gubljenje nekih atributa egzistencije? Sva ova pitanja na mjestu su, ali s obzirom činjenicu da naša rasprava ne zavisi od odgovora na njih, mi ćemo se uzdržati od njihovog razmatranja.
Promjene koje se odigravaju, kao u primjeru u spomenutom zrnu pšenice, i koje su se završile pretvaranjem jednog zrna u veći broj sličnih zrna ne zasnivaju se na znanstvenom eksperimentisanju. Takve su i promjene koje se dešavaju u ptičjem jajetu sve do izlijeganja ptičeta, s tom razlikom što kretanje ka savršenstvu, tj. do izrastanja u savršenu pticu u potpunosti zavisi o njezinim osjetilima. Ukoliko bi ptica bila lišena toga, ne bi mogla postići savršenstvo koje joj svojstveno. Pretpostavimo da ptica nikako ne osjeća ni glad, ni žeđ, ni hladnoću, ni toplotu, ni vodu, niti da razlikuje zrno od kamena ili drveta, ili da su za nju hladna voda i vatra jedno te isto. U tom slučaju ptica ne samo da neće moći rasti i razvijati se, već se ni u kom slučaju neće moći održati u životu. Iz rečenog izvodimo zaključak da se kretanje ka savršenstvu može podijeliti na dvije vrste, tj. na znanstveno i prirodno, ili na znanstveno i neznanstveno.
Percepcija, koja je jedan od uvjeta za kretanje ka savršenstvu, prirodno postoji i u fitretu. Kao da ga samo biće u potpunosti nije svjesno, na način kao što su instinktivne percepcije životinja, koje se nekad ostvaruju postepeno i učenjem - a nekada, pak, postaju predmetom o kojem se ima potpuna svijest, kao što su stečena znanja za čovjeka.
Također, i ovdje se javljaju neka pitanja na koja se odgovori moraju dati na drugom mjestu. Ta pitanja glase: Da li su biljke lišene svake vrste percepcije ili je moguće da neke od njih posjeduju neku vrstu percepcije? Da li su sve percepcije koje životinje posjeduju instinktivne ili se neke od njih mogu također smatrati stečenim percepcijama? Ukoliko pretpostavimo da životinje posjeduju stečene percepcije, da li između njihovih i čovjekovih stečenih percepcija postoje bitne razlike ili ne?
Nekada se kretanje ka savršenstvu ostvaruje samo onda kada se stekne niz uvjeta za usavršavanje jednog bića koje posjeduje dovoljno moći za takvo što, tj. kada se pokrene samo od sebe, bez iskazane volje, a nekad je uvjetovano aktiviranjem volje i slobodnim izborom, na isti način kao što i mi u vezi sa svojim aktivnostima shvatamo i pravimo razliku između prirodnih i stečenih, tj. između onih koje nisu i onih koje jesu proizvod naše volje. Očito je da u kretanju po slobodnom izboru mjera napredovanja i usavršavanja ovisi o volji i izboru bića koje ostvaruje to kretanje.
Drugačije rečeno, neostvarivanje ciljanog savršenstva nije uzrokovano samo odsustvom moći ili pomanjkanjem pogodnih vanjskih uvjeta, nego to ovisi i o slobodi izbora te iskazanoj volji same osobe o kojoj je riječ. S obzirom na činjenicu da slobodni izbor i odabir nisu mogući bez znanja i obaviještenosti, dobar izbor uvjetovan je znanjem i pravilnom procjenom stanja. Ukoliko obim znanja bude veći i mogućnost stjecanja znanja koja su na razini uvjerenja veća, bit će također veća mogućnost ispravnog okorišćenja njima za usavršavanje posredstvom slobodnog izbora. Ukoliko polje znanja bude prostranije i vanjski uvjeti raznovrsniji, aktivnosti sa slobodnim izborom odvijat će se također slobodnije.
Odavde dobijamo jasan dokaz o prethodnoj neizbježnost spoznaje cilja i otkrivanje ispravnog puta ka njemu. Pošto smo prethodno ukazali na okolnost da je sloboda izbora uvjetovana znanjem i obaviještenošću, jasno je da je i čovjekovo usavršavanje ili barem dio čovjekovog usavršavanja posljedica slobodnog izbora. Ako Allah da, svakako ćemo govoriti o slobodnoj volji i o drugim činiocima koji utječu na nju.
Očito je da je spoznaja zbiljskog savršenstva čovjekova, u značenju prisutnog znanja i znanja ostvarenog osvjedočenjem, moguća samo za one koji su to sami postigli. Ipak, zato što je postizanje savršenstva po slobodnom izboru uvjetovano znanjem i obaviještenošću, neophodno je da se ovakva savršenstva prethodno na neki način spoznaju da bi mogla postati predmetom zainteresiranosti i volje te da bi se mogla ostvariti slobodnim izborom. No, kada bi njihova spoznaja bila ograničena njihovim prethodnim potpunim uvidom, njihovo stjecanje nikad ne bi bilo moguće. Otud, prethodna spoznaja nije od iste vrste spoznaja kao ona koja je stečena osvjedočenjem. Prema tome, riječ je o spoznaji uma, koja se terminološki može označiti kao “stečeno znanje” i koja se ostvaruje putem argumenata i zaključivanja na osnovi pretpostavki razuma ili zaključivanjem na osnovi utvrđenih načela predaje.
Zapravo, ova tema privlačna je za one koji tragaju za načinom postizanja spoznaje i ostvarivanja savršenstva. Onaj pojedinac koji je ostvario istinsko savršenstvo nema potrebe za ovakvim raspravama. Dakle, posve je neumjesno očekivati da zbilju čovjeka spoznajemo onako kao spoznajemo svoje percepcije o sebi. Nemamo drugog načina nego da znanja o zbilji steknemo putem dokazivanja i razumske spoznaje, a ne unutarnjim osvjedočenjem (jer ono dolazi tek na kraju puta, a mi smo tek na njegovom početku), pa ćemo je odrediti pomoću razuma i predaja.
Svakako, nastojat ćemo da pretpostavke za dokazivanje odaberemo putem najjednostavnijih i najjasnijih spoznaja, tj. onih koje su na razini uvjerenja i iz prisutnih znanja kakva svi posjedujemo, kako bi učinci bili jasniji, pouzdaniji i obuhvatniji. Pored toga, osvrnut ćemo se i na određen broj dokaza iz predaja i složenijih racionalnih argumenata. Drugim riječima, pokušat ćemo dati odgovor na pitanje o tome da li je moguće čovjekovo zbiljsko savršenstvo spoznati putem iskustva?
Moguće je da neko misli kako je izvodljivo spoznati savršenstvo jednog stabla ili životinje pomoću iskustva i eksperimenta. Također, i u čovjekovom slučaju, može se učiniti mogućim da se ovo pitanje da riješiti posredstvom iskustva i eksperimenta. Naime, čini se da je moguće posmatrati određen broj karakterističnih predstavnika ljudske populacije u različitim životnim uvjetima i razdobljima te vidjeti kakva savršenstva ostvaruju i gdje je njihova krajnja granica. Također, moglo bi izgledati da ovim putem možemo spoznati i uvjete za čovjekovo usavršavanje te put stizanja do njegovog krajnjeg savršenstva.
Ipak, promisli li se nešto pažljivije, postat će jasno da onda kada biva razmatrano u vezi sa čovjekom ovo nije tako ni jednostavno kakvim izgleda na prvi pogled.
Kao prvo, sa stanovišta egzistencijalnih savršenstava, biljne i životinjske vrste nalaze se na nižem stepenu u odnosu na čovjeka. Prema tome, većina ljudi može spoznati i posmatrati njihova savršenstva. Ali, pojedinci iz ljudskog roda koji nisu ostvarili zbiljska savršenstva ne mogu znati vrstu savršenstava onih koji ih posjeduju. Iz ovog aspekta ovakve ljudske jedinke nalikuju bebama koje žele eksperimentirati o posebnim savršenstvima koje posjeduju odrasli. Zapravo, samo izabranici koji su ostvarili barem početne razine zbiljskog savršenstva čovjeka mogu biti sudionici u ovom istraživanju.
Drugo, savršenstvo svake životinjske ili biljne vrste omeđeno je određenim granicama koje ne dozvoljavaju da se s njima olahko eksperimentira u procesu spoznaje. Između jedinki jedne vrste ne zapažaju se tokom stoljeća promjene koje se tiču vrste savršenstva i krajnje granice savršenstva. Prema tome, istraživanjem određenog broja izabranih uzoraka može se pouzdano ustvrditi da je to savršenstvo njihove cijele vrste. Primjera radi, savršenstvo jabukovog stabla sastoji se u tome da njegov plod posjeduje okus, aromu, boju, karakterističnu veličinu i težinu, dok se savršenstvo pčele sastoji u tome da živi u posebnom poretku i da proizvodi slatku i mirisnu tečnost koja se naziva med. Svakako je moguće da jabuka i med posjeduju neke koristi i svojstva koja su i dan-danas za čovjeka potpuno nepoznata. Ali, o bilo kakvim koristima da se radi, one su porijeklom od te jabuke i meda, koje su zajedno i s ovim koristima tokom niza stoljeća davali jabukovo stablo i pčela.
Međutim, kada se osvrnemo na čovjeka, tom zadivljujućem i tajanstvenom biću, vidimo da čovjek – bez obzira na svoju srazmjerno skromnu veličinu i sličnost sa nekim životinjama – posjeduje i neke osobine koje ga u potpunosti izdvajaju i čine ga izvanrednim. Upravo se čovjeku svakim danom otklanja zastor tajnovitosti s njegovog bića te mu biva otkrivena nova stranica njegovih umijeća, i upravo je čovjek ono biće koje – od trenutka pojave pa sve dosad –nijednog trenutka nije ostalo bez kretanja i promjene. Svakim danom povećavaju se oblici ispoljavanja njegovog znanja i stvaralaštva na pozornici Univerzuma. Ti blještavi i čudesni iskoraci tek su materijalni plodovi ovog zadivljujućeg stabla. Ipak, spoznaja plodova njegove duhovnosti nije ostvariva sa lahkoćom. Koliko li su njegova duša i duhovnost zadivljujući u odnosu na ljepote materije! Onako kako putnici u duhovne sfere obrazlažu teme koje nisu u domenu razumijevanja drugih, te kako se neke njihove radnje i uzroci tih radnji ne mogu objasniti ni dokučiti materijalnim zakonima, tako ne postoji nijedan način za poricanje divote čovjekove duhovnosti. Otud, uzimajući u obzir sve rečeno, može se ustvrditi da spoznaja čovjekove granice egzistencije nije moguća onako kako se stječe spoznaja o savršenstvu biljaka i životinja. Ako je tako, da li je ovaj postupak do kraja provodiv?
Treće, predmet neposrednog eksperimentiranja jeste ono što se zapaža putem čula. Ali, ako nije moguće eksperimentom neposredno iskusiti savršenstvo duše, nije moguće eksperimentom neposredno iskusiti ni duhovne vrline niti odrediti njihova mjerila. Pa iako bi bilo moguće eksperimentom doživjeti učinke većine njih do određene mjere, spoznaju duše iz koje ovi efekti potječu i procjenu njena savršenstva nemoguće je ostvariti putem eksperimentalnog iskustva. Uzimajući u obzir izneseno, ne treba se ni čuditi neslaganjima između filozofa i naučnika u pitanjima određivanja zbiljskog savršenstva čovjeka.
Uzimajući u obzir razlike koje filozofi i mislioci – materijalisti međusobno ostvaruju pri pokušajima zasnivanja njihovog specifičnog pogleda na svijet, prirodno je da ove dvije skupine imaju različita mišljenja i u vezi sa čovjekom. Ipak, osvrt na sva ta mišljenja i njihovu vezu sa različitim "izmima" nije od neke posebne koristi. Zbog toga ćemo se zadovoljit samo navođenjem nekih temeljnih stavova:
1. Savršenstvo čovjeka sastoji se u što obilnijem korišćenju materijalnih užitaka, a na putu stizanja to tog cilja moraju se upotrijebiti sredstva kao što su znanje i tehnika te koristi prirodni izvori i bogatstva da bi se dostigao viši životni standard koji omogućava pristup većim užicima. Ovo mišljenje utemeljeno je na primarnosti materije i užitka pojedinca.
2. Savršenstvo čovjeka je u zajedničkom korištenju prirodnih izvora. Za postizanje tog cilja mora se raditi na putu ostvarivanja blagostanja svih društvenih klasa. Razlika između ovog i prethodnog mišljenja u tome je da je potonje utemeljeno na primarnosti društva.
3. Savršenstvo čovjeka sastoji se u njegovom duhovnom i moralnom napretku koji se ostvaruje putem samoodricanja (rijazet) i borbom sa materijalnim užicima. Ovo mišljenje se nalazi upravo na suprotnoj strani od prethodnih mišljenja.
4. Savršenstvo čovjeka je u razvitku i unapređenju razuma koji se ostvaruje putem znanja i filozofije.
5. Savršenstvo čovjeka je u razvitku razuma i morala do kojeg se dolazi putem stjecanja znanja i vrlina (meleke i fazile), koji se ustaljuju u nefsu posredstvom ponavljanja.
Posljednja tri mišljenja suprotstavljena su primarnosti materije, s tom razlikom što se u trećoj teoriji tijelo prikazuje kao neprijatelj protiv kojeg se treba boriti, pa tek pobjedom nad njim biva ostvareno savršenstvo čovjeka. Ali, u teorijama navedenim na pretposljednjem i posljednjem mjestu tijelo je predstavljeno kao sredstvo kojim se moramo služiti i koristiti za postizanje savršenstva. Razlika između četvrtog i petog mišljenja je jasna, mada se ponekad peta teorija predstavlja kao komentar četvrte.
Očito je da se svako od iznesenih mišljenja – kao i druga koja ovdje nisu spomenuta – zasniva na posebnim načelima filozofije koja se moraju prethodno razmatrati, a to zahtijeva niz dubljih filozofskih rasprava koje se ne uklapaju u način rasprave o ovoj temi. Jer, kao što smo u uvodu ukazali, metoda ove teme jeste upotreba najjasnijih prisutnih znanja i uvjerenja te uzdržavanje od zamršenih dokazivanja koja zahtijevaju obimne pripreme, kako bi se time ostvarila veća korist, tj. da bi se stečenim učincima mogle okoristiti i osobe koje nisu dobro upoznate sa pitanjima filozofije i dokazima iz predaja, a također da u toku dokazivanja – u kojem prirodno dolazi do otkrivanja privrženosti posebnom filozofskom učenju ili određenenom pravcu – ne bismo postali meta reakcija pristalica drugih učenja ili, pak, fanatične suprotstavljenosti.
Usto, trebali bismo dodati i to da dok god postoji ispravan put koji ide pravo, nema razloga da se krećemo putevima punim krivina i poteškoća. Zbog toga ćemo nastojati da za spoznaju čovjekovog zbiljskog savršenstva težišnu tačku dokaza ne postavimo na temelje određenog filozofskog učenja koje se prihvata samo u nekim školama ili povodom samo nekih teoloških razmišljanja, onih koja su prihvatljiva samo za neku posebnu skupinu. Pritom, temu ćemo svakako započeti našim najjednostavnijim i najjasnijim znanjima o čovjeku.
Jasno je da ovakva uvođenja ne zahtijevaju dokazivanja i zaključivanja proistekla iz suočavanja sa različitim mišljenjima u filozofiji, pa ni rezultati koji će biti dobijeni ne moraju biti jednako prihvatljivi za različite škole. Očekivati suprotno slično je očekivanju suda o pomirenju oprečnih stavova, što je zapravo nemoguće.
IZVORI.gif){kind=spacer}
