USMJERAVANJE FITRETSKIH TEŽNJI

 Čovjek posjeduje mnoštvo instinkatâ, osjetila, emocija, sklonosti, podsticaja, duhovnih kvaliteta te psihičkih podražaja i re­fleksija itd., a što je sve zajedno postalo manje-više predmetom rasprave filozofa, psihologa, psihoanalitičara i dr. O spoznaji nji­hove zbilje, klasifikaciji i razlikovanju primarnog od sporednog te kakvoći pojave, razvoja i njihovoj vezi sa tjelesnim udovima, a posebno sa nervnim sistemom, mozgom i nervnim centrima, izne­sena su raznovrsna mišljenja. Prenošenje i kritika tih misli nisu predmetom naše rasprave.

Mi ćemo se ovdje – bez prihvaćanja ili odbacivanja neke posebne filozofske, psihološke ili psihoanalitičke škole – poza­baviti promišljanjem te istraživanjem nekolicine prvobitnih fitret­skih skolonosti koje su nam dostupne, pri čemu ćemo nastojati is­traživati njihove manifestacije i njihovo kretanje ka usavršavanju, kao i radnjama koje čovjek preduzima na putu njihovog udovol­javanja u raznim uvjetima i razdobljima života. Možda pos­redstvom iznesenog uspijemo pronaći put za spoznaju zbiljskog savršenstva i konačnog čovjekovog cilja. Jer, fitretske težnje pri­padaju prvobitnim moćima koje je Ruka Stvaraoca utkala u čovjekovu prirodu, da bi se čovjek pod snagom djelovanja njihovih zahtjeva pokrenuo i priskrbio učinke rada, kretanja i svekolikog nastojanja te da bi – koristeći prirodne i stečene moći u vanjskom svijetu – prešao svoj put prema savršenstvu i sreći. U tom smislu, smjer ili smjerovi koji određuju ove sklonosti mogu nas, kao ka­zaljka busole, uputiti na njihov konačni put. Prema tome, neo­phodno ih je proučavati sa pažnjom, strpljenjem i sabranošću te nastojati – uzdržavajući se od mogućih predrasuda i brzopletih zaključaka – iz ovih razmišljanja izvući ispravne i neoborive zaključke. Na taj način mogli bismo steći ključ za riznice sreće.

Opažanje i razine opažanja

 Po fitretu postoji u čovjeku sklonost za znanjem i za obavi­ještenošću te za razumijevanjem zbilje postojanja. Ova sklonost dolazi do izražaja u ranom djetinjstvu i do kraja života  ne odvaja se od čovjeka. Uzastopna pitanja koja djeca postavljaju pokazatelj su ove fitretske težnje i ukoliko je dijete nadarenije i umješnije, i pitanja su mu u toj mjeri pronicljivija i dublja, te ukoliko mu se obaviještenost i znanje uvećaju, javlja mu se veći broj nepoznanica i suočava se sa sve više pitanja.

Dakle, smjer moći opažanja – koja je pokazatelj potrebe za udo­voljavanjem rečenim sklonostima – po fitretu se sastoji u pot­punom i svestranom obuhvaćanju svijeta postojanja pomoću znanja. Djelokrug ove sklonosti toliko je rasprostranjen da nijedno biće ne ostaje izvan ovog nastojanja. U istraživanju ovog čovjeko­vog znanstvenog putovanja krenut ćemo od samog početka i napredovat ćemo korak po korak nebili smo stigli do nekih valjanih zaključaka.

Obaviještenost čovjeka o svijetu započinje posredstvom njego­vih osjetila i dodira njegovih udova sa stvarima koje se oko njega nalaze. Svaki organ prenosi nervima i moždanim čelijama svoje osjetilne percepcije u vidu posebnih podražaja i refleksija, koji su posljedica djelovanja svjetlosti, topline, mirisa, okusa i sl. Na taj način čovjek postaje obaviješten o vrstama kakvoći i obilježjima vanjštine materijalnih stvari.

Ipak, osjetilne percepcije iz nekoliko razloga nekompetentne su i uopće nedovoljne za udovoljavanje čovjekovom osjećaju znatiželje i instinktivnoj želji za spoznajom zbilje. Kao prvo, one se odnose na određenu kakvoću vanjštine i na akcidente osjetilnih stvari, a ne na sve njih, i ne na supstancu i njenu bit, i ne na neos­jetilne stvari. Kao drugo, djelokrug njihovih otkrića je ograničen i uvjetovan posebnim okolnostima, npr. čovjekovo oko može vidjeti samo svjetla na talasnim dužinama koje nisu manje od 400 milimikrona i koje nisu veće od 760 milimikrona, pa prema tome ultracrvene i ultraljubičaste zrake nisu za nas uopće vidljive golim okom.

Na drugoj strani, uho može čuti zvukove kojima su frekvencije između 20 i 20.000 vibracija u sekundi, a percepcija nekih drugih osjetilnih znanja također je uvjetovana posebnim okolnostima. Dalje, ovi učinci vremenski su izrazito kratkotrajni, npr. oko i uho efekte zvuka i svjetlosti mogu sačuvati u sebi samo jednu sekundu, pa gotovo da se u isto vrijeme sa prekidanjem kontakta organa per­cepcije sa vanjskim svijetom prekida i naš put obaviještenosti. Pi­tanje grešaka u čulima je druga priča koja još dodatno razjašnjava nedovoljnost osjetilnog znanja.

Ipak, put spoznaje i obaviještenosti nije ograničen osjetilima. Naprimjer, u čovjeku postoje i druge moći koje mogu, nakon eventualnog prekida kontakta tijela sa vanjskim svijetom, na pose­ban način očuvati stečene efekte ovog kontakta i u slučaju potrebe omogućiti čovjeku da ih se sjeti i da ih tako “odslika” na stranicu vlastitog uma.

Također, postoji i druga moć koja percipira univerzalne po­jmove i priprema um za stvaranje sudova i propozicija te omogu­ćava razmišljanje i izvođenje razumskih zaključaka iz iskustva i iz drugih izvora. Pritom, čovjek pomoću ovih unutrašnjih moći može proširiti obim svoga znanja i učiniti ostvarivim izvođenje zaklju­čaka iz iskustva, fitretskih percepcija i aksioma.

Napredovanje filozofije, nauke i stvaralaštva uvjetovano je upravo ovim moćima razuma i nutrine, s tom razlikom da - za razliku od filozofije - ono što se izučava u drugim naukama tiče se spoznaja osobina i strukture bića i stvari s ciljem njihovog boljeg okorištavanja na putu ostvarivanja većeg životnog standarda, dok primarni cilj u filozofiji jeste spoznaja štastva stvari. Pri čemu spoznaja uzročno-posljedičnih odnosa te potpuna spoznaja nekog bića nije moguća dok se ne otkrije njegov egzistencijalni uzrok (ovo načelo podrobno je objasnio šejhu reis Ibn-Sina u knjizi Šifa).

Biti uzroka ne mogu se spoznati, osim  njihovim uzrocima.

ذَوَاتُ اْلأسْباَبِ لا تُعْرَفُ اِلاَّ باَِسْباَبِهاَ

S obzirom na činjenicu da se razine razuma završavaju kod Svete biti Uzvišene Istine (zat-u), moguće je zaključiti da se put­ovanje čovjekovog razuma završava spoznajom Boga. Mnogi filo­zofi mislili su da se čovjekovo znanstveno usavršavanje ovdje završava i otud su smatrali da je čovjekovo savršenstvo ili, pre­ciznije rečeno, znanstveno savršenstvo omeđeno svestranom obaviještenošću uma o svijetu postojanja. Ipak, dublje i intenziv­nije razmišljanje o fitretskim sklonostima pokazuje da se instinkt želje za zbiljom ne može kod čovjeka zadovoljiti ovom razinom obaviještenosti i ono zahtijeva obaviještenost o višoj zbilji, tada na scenu stupaju prisutno znanje (ilme huzuri) i osvjedočenje (šuhud) koja čovjeka vode do uzvišenih zbilja svijeta postojanja. Ovakva znanja ne mogu se steći posredstvom razumskih pojmova niti putem filozofskih rasprava.

 Predodžbe i pojmovi, kolikogod da su obimni i jasni, ne mogu nam pokazivati zbilju istina izvan nas. Njihovu razliku možemo uporediti sa razlikom između pojma gladi i svijesti o gladi. Pojam koji posjedujemo o gladi jeste stanje koje se javlja u slučaju kada tijelo ima potrebu za hranom, ali ako neko nije nikada bio u tak­vom stanju nemoguće mu je objasniti pojam gladi.

Isto tako, filozofija nam za zbilje postojanja, od Boga pa do materije, stavlja na raspolaganje samo terminologiju i pojmove, a sama spoznaja i postizanje zbilje postojanja umnogome se razli­kuju od posjedovanja znanja takvih pojmova. Ono što bi u pot­punosti utažilo našu žeđ za spoznajom zbilja jeste spoznaja putem prisutnog znanja i direktnim osvjedočenjem zbilja postojanja.

Ukoliko sve ustanovljene egzistencije budu posmatrane s aspekta ovisnosti i povezanosti sa Uzvišenim, Samoopstojećim, uistinu će se sva znanja o zbiljama svesti na jedno znanje - na znanje o jednoj Primarnoj i Neovisnoj zbilji - tj. o zrakama i sjenk­ama ili manifestacijama i mjestima pokazivanja Njegove ljepote u punom sjaju i blještavilu.

Moć i manifestacije moći

 Jedna od čovjekovih fitretskih težnji jeste težnja ka moći i raspolaganjem drugim bićima. I ova sklonost javlja se u ranom djetinjstvu i tako se nastavlja sve do kraja čovjekovog života. Na­ravno, obilježena je i razlikama koje su prouzrokovane različito­stima proživljenih životnih dobi i vanjskim uvjetima čovjekovog života. Stalna i živahna pomicanja te kretnje rukama i nogama kod zdravog novorođenčeta, kao i neumorno poskakivanje i puzanje kod beba, pokazatelj su ove fitretske težnje. Postepeno, krug čovjekove želje za dodatnim moćima i sposobnostima povećava se sve više, pa se njihov obim proteže bezgranično.

Čovjekovo izvršavanje radnji, upotreba snage i povećanje moći u početku se odvija posredstvom moći kretanja i djelovanja mišića, i to se dešava samo oslanjanjem na prirodne moći. Kretanje koje dijete neprekidno obavlja pod djelovanjem instinktâ pomaže mu da mu se poveća tjelesna snaga. Malo-pomalo njegovi mišići postaju snažniji i spremniji za obavljanje težih i većih poslova, sve dok ne postigne doba zrelosti i vrhunca tjelesne snage.

 Nakon toga nastupa razdoblje prestanka razvoja i slijedi ga vrijeme slabosti i starosti, kad ljudska jedinka postepeno gubi tjele­snu snagu i moć, dok, međutim, žeđ za posjedovanjem moći u čovjekovoj nutrini nikad ne jenjava. Povećavanjem snage čovjek se ne zadovoljava samo prirodnim moćima, već nastoji pomoću znanja i stvaralaštva otkriti bolja sredstva sa ciljem raspolaganja i potčinjavanja Univerzuma. Nema potrebe da spominjemo naučna otkrića i pronalaske u prethodnim stoljećima i njihov značaj na putu udovoljavanja ovim fitretskim sklonostima u sadašnjosti i u budućnosti. Čovjek se ne ustručava čak i od upošljavanja moći svojih istovrsnika, i sve dok mu uvjeti i mogućnosti takvo što doz­voljavaju, on se okorištava drugima.

Nastojanja za ostvarivanjem boljeg društvenog položaja – koja su konvencionalne prirode na razini nacije i želja nacija da budu bolje od drugih na međunarodnom nivou – također su od mani­festacija ovih fitretskih težnji, koje se nekad ispoljavaju u isprav­nom i razumnom obliku, nekad u obliku kršenja prava drugih, a nekad u drugim oblicima, poput zločinačkog tlačenja i koloni­zacije.

Težnja za povećanjem moći ne zaustavlja se ni na ovoj razini; ona obuhvata čak nadosjetilne i metafizičke moći. Različite grane nauka o nepoznatom, potčinjavanje duhova i džinna te razne vrste vježbanja, sve to zajedno pokazatelji su ove istine koja nam govori kako čovjek preduzima niz različitih, često i neobičnih radnji usmjerenih ka povećanju svojih mogućnosti. Postavlja se pitanje: Da li se potčinjavanjem osjetilne i nadosjetilne moći dostižu granice savršenstva i da li je čovjekova težnja za stjecanjem moći time u potpunosti zadovoljena? I nisu li ove moći – koliko god da su obuhvatne i raznovrsne na tragu zadovoljenja čovjekovih besk­rajnih težnji – na koncu ograničene i kao takve izvor smetnji te ko­načno potčinjene sličnim, višim moćima. Jasno je da se ova žeđ po fitretu neće utoliti sve do pronalaska Izvora neograničene moći. Napori ljudi velikih nastojanja i požrtvovanosti neće prestati sve do ostvarenja tog cilja.

Ljubav i obožavanje

 U čovjeku postoji i još jedna, druga fitretska težnja, ona koja nije srodna sa sklonostima kakve su naprimjer one ka znanju i obaviještenosti ili ka raspolaganju svijetom, već je to sklonost ka privlačenju i privlačnosti te egzistencijalnoj i znanstvenoj povez­anosti. S obzirom na činjenicu da ova sklonost možda nije spoznata onako kako bi trebala biti od strane psihologa i psihoanalitičara, u vezi s tim pitanjem ne postoji dovoljno obimna literatura ove vrste, pa stoga njegovo objašnjenje postaje teško ostvarivo. Svako u sebi nalazi osjećaj da je zainteresiran za nekoga ili za nešto, za ono što ga kao kakav snažan magnet privlači sebi, i njega, i njegovu dušu. Ovo privlačenje ima razne razine i učinke. Različitost razina dotle je prisutna da prouzrokuje sumnje u jedinstvo njihovih esencija.

Najjasnije ozbiljenje ljubavi po fitretu nalazi se u majci, a pot­vrda iznesene postavke jeste da majka uživa gledanjem, držanjem u krilu, milovanjem i njegovanjem svoje bebe. Majčinska ljubav jedna je od najsjajnijih ozbiljenja ispoljavanja ljubavi po fitretu, a u isto vrijeme, također, bila je predmetom opisivanja i hvale književ­nika, posebno pjesnika, kao i ljubav oca prema njegovom djetetu. Slična ljubav postoji i među članovima porodice, kao što su djeca i roditelji, sestra i brat, koje sjedinjuje njihova osobena prirodna veza.

Druga manifestacija ljubavi koja se vidi među svim članovima istovrsnih bića jeste univerzalna veza čovječnosti koja ih spaja, a u odgovarajućoj mjeri i druge ljudske veze – kao što su pripadnost istom geografskom porijeklu, susjedstvo, generacijska bliskost, bračni život, pripadnost istoj religiji, ista stručna usmjerenost…– povećavaju snagu tog ispoljavanja.

Čovjekova privrženost stvarima kojima se služi u svakodnev­nom životu opet je jedna od manifestacija ljubavi. Čovjek putem raznih radnji koje za cilj imaju pribavljanje potrebnih sredstava za život stječe privrženost imetku, bogatstvu, kući...

Jedna od manifestacija ljubavi u čovjeku je također ljubav prema ljepoti i lijepim stvarima, a posebno ljubav prema ljudima koji su pokazatelji ljepote. Naime, ovim ispoljavanjem iskazuje se ljubav prema stvarima koje zadovoljavaju čovjekov osjećaj nak­lonosti prema lijepom i koji se povezuju sa njegovom dušom.

 Slično je sa privrženostima koje se tiču duhovnih ljepota, kao što su ljepota pojmova i alegorija, metafora i aluzija, ljepota riječi, književnih uradaka i poezije, koje su predmet zanimanja pjesnika i ljudi prefinjene duše, ili koje se, pak, tiču duhovnih i moralnih savršenstava te ljepote što je predmet hvale psihologa i učenjaka ahlaka (morala), ili ljepote razuma, kao i ljepote svijeta postojanja, koja je predmetom divljenja mudraca i filozofa, ili ljepote egzis­tencije, koja se spoznaje irfanskim osvjedočenjem - i na osnovu ovog shvaćanja postojanja jeste jednaka ljepoti.

Koji sve najljepše stvara. (As-Sedžda: 7)

الَّذِي أَحْسَنَ كُلَّ شَيْءٍ خَلَقَهُ

Ukoliko je egzistencija više rangirana, i njezina ljepota je veća te se njezinim osvjedočenjem postiže veći užitak.

Drugim riječima, svako biće pokazatelj je ljepote Jedinoga u mjeri njegove sposobnosti: ukoliko je savršeniji, utoliko će os­likavati više Njegovih blistavih manifestacija. U općem smislu – uzimajući u obzir jačinu i slabost – za ljubav možemo odrediti tri razine.

1.      Razina slabosti, koja iziskuje bivanje bliskim Vol­jenom u normalnim uvjetima. Ipak, u njoj ne postoji ni­kakva požrt­vovanost ili odricanje.

2.      Srednja razina, koja pored želje bivanja bliskim Vol­jenom iziskuje požrtvovanost na putu ka Njemu, ali ipak u mjeri u kojoj ne uzrokuje smetnje za opće interese i osnovna dobra pojedinca.

3.      Razina privrženosti i izgubljenosti, u kojoj se na putu ka Voljenom ne uzdržava od bilo koje vrste požrt­vovanosti i u kojoj se svoj savršeni užitak vidi samo u sli­jeđenju Njega, u volji, svojstvima i načinima djelovanja upravo u egzisten­cijalnoj ovisnosti o Njemu. Ili, drugačije rečeno, to vidi u svome nepostojanju u odnosu na Njega, a znak mu je uživanje u poniznoj pokornosti i straho­poštovanju prema Njemu. Drugi znak mu je da Njegovim željama daje pred­nost iznad svega i svakog, bez uvjeta i pogovora.

Jasno je da, koliko god je ljubav prema nečemu jačeg inten­ziteta, i užitak koji se ostvaruje prilikom susretanja s njim srazmjerno će biti uvećan.

S druge strane, savršenstvo užitka ipak je uvjetovano egzisten­cijalnim vrijednostima i stupnjem zaljubljenosti u Voljenog.

Dakle, ako neko razvije najintenzivniju ljubav prema Najvred­nijem biću i shvati Njegovu egzistencijalnu vrijednost, u susretanju s Njim postići će najuzvišenije užitke, tim prije što ovo susretanje nije uvjetovano vremenom i prostorom te drugim ograničavajućim uvjetima. Znači, ako je ovo susretanje ostvarivo u svakom vremenu i prostoru, u tom slučaju ova fitretska težnja bit će zadovoljena i za nju neće postojati nikakav nedostatak. Prema tome, smjer ove fitretske težnje okrenut je ka beskonačnosti, prema ljubavi zbog koje lično jastvo izgara: Ostaje samo Voljeni, Beskonačno Lijepi i Beskrajno Savršeni, Koji ima najintenzivniju egzistencijalnu vezu sa čovjekom, s Kojim čovjek svoje biće vidi opstojećim, s Njim povezanim, o Njemu ovisnim i u Njemu iščezlim. Na izneseni način postiže se zbiljski žuđeni susret čovjeka, kojeg više nijedan činilac ne može odvojiti od njegovog Voljenog.

Ljubav prema biću koje ne posjeduje pobrojane osobine ne može zadovoljiti ovu čovjekovu sklonost u savršenom smislu; takva ljubav uvijek će biti pomiješana s porazom, pometenošću i odvojenošću.