UŽITAK I SAVRŠENSTVO

 Svako će, promisli li makar malo o sebi, potpuno shvatiti da po fitretu želi užitak, radost i udobnost, a izbjegava bol, nesreću i uznemirenost. Neumoljive životne radnje i nastojanja odvijaju se, između ostalog, s ciljem priskrbljivanja viših, jačih i postojanijih užitaka te izbjegavanja nesreće, boli i tuge, ili barem s ciljem nji­hovog smanjivanja. U slučajevima suprotstavljenosti među njima vrši se upoređivanje. Naime, ograničena bol i uznemirenost pod­nosi se s ciljem izbavljenja od veće nesreće i tuge; također, manji i ograničeni užitak žrtvuje se zarad većeg i postojanijeg.

Također, podnošenje ograničene poteškoće radi postizanja ve­ćeg i postojanijeg užitka i ostavljanje ograničenog užitka za spas od velikih nesreća, ono je što iziskuje fitret i razum čovjekov, i sve racionalne radnje odvijaju se na osnovu ovih proračuna. Neslaganja koja se uočavaju među ljudima po pitanju izbora iz­među manjeg užitka i boli rezultat su različitosti u određivanju karakteristika i greški u proračunavanjima te drugih činilaca o ko­jima ćemo kasnije govoriti.

Znači, iz jednog ugla užitak je podsticaj čovjekovim aktiv­nostima i radnjama, iz drugog on je posljedica i plod istog, a iz tre­ćeg ugla za njega možemo reći da je savršenstvo razumnih bića, jer je atribut egzistencije zbog koje ljudi imaju sposobnost posjedo­vanja.

Radnja koja polučuje užitak i udaljenost od bola i patnje postaje predmetom čovjekove sklonosti i volje. Ono što postizan­jem polu­čuje užitak za čovjeka biva predmetom zainteresiranosti i ljubavi. Također, za radnje i atribute željenja koristi se izraz voljeti. Iz re­čenog postaje jasna veza između užitka, volje i ljubavi.

Ipak, treba obratiti pažnju na okolnost da čovjek ponekad uzima u obzir neki poseban užitak za čije ostvarivanje treba is­puniti mnogo preduvjeta, prema kojima voljno odlučuje preduzeti radnje  od kojih svaka, na odgovarajućem mjestu, može biti neki drugi preduvjet. Uistinu, volja koja se pojedinačno odnosi na ove pojave,  zraka je koja potječe iz izvorne i primarne volje, koja se opet od­nosi na prvobitne radnje.

Isto tako i primarna ljubav odnosi se na biće koje je za čovjeka poželjno po prirodi njegovoj - a u sjeni njegovoj - ostvarivanjem sporednih i uvodnih pojedinačnih interesa, ostvaruju se sporedniji užitci, koji su samo karike i spone do primarnog i ciljnog užitka.

U prethodnim raspravama došli smo do zaključka koji glasi: Čovjekovo zbiljsko savršenstvo krajnja je razina njegove egzisten­cije i najviše savršenstvo za čije postizanje je čovjek sposoban, te sva druga savršenstva imaju ulogu uvoda i stoga su instrumentalna i relativna. Njihovo bivanje uvodnim savršenstvom ovisi o njihovoj ulozi koju imaju u stizanju ka čovjekovom zbiljskom savršenstvu. Mada je moguće da samo zbiljsko savršenstvo ima različite razine, čovjekov prvobitni cilj je upravo ovo zbiljsko savršenstvo - te je bivanje ciljem drugih stvari nešto sporedno - u mjeri njihovog ućešća u ostvarivanju zbiljskog savršenstva. Također, užitak koji čovjek po prirodi želi jeste taj koji se stječe iz ostvarivanja zbil­jskog savršenstva, ostali užici imaju uvodne uloge, jer, kako je i re­čeno, primarni užitak je onaj koji se stječe stizanjem do primarnog cilja.

Otud, spoznaja zbiljskog savršenstva zahtijeva spoznaju primar­nog užitka, i obratno: spoznaja izvora primarnog užitka neizbježno traži spoznaju zbiljskog savršenstva i, s obzirom na ono što samo po sebi jeste užitak, bit će izvor najuzvišenijih užitaka koje je mo­guće ostvariti.

Spoznaja primarnog izvora užitka - sa spoznajom stvari koje čovjeku mogu pružiti najviše, najuzvišenije i najpostojanije užitke - čini se neophodnim. Ako spoznamo bića koja pružaju najveće užitke, time ćemo spoznati i onog koji sam po sebi jeste užitak. Isto tako, spoznat ćemo i čovjekovo zbiljsko savršenstvo. Zato je opravdano da bolje promišljamo o zbilji užitka i o uzroku različito­sti njegovih razina da bismo mogli spoznati najuzvišenije i na­jpostojanije užitke čovjeka.

Šta je užitak i koji je najuzvišeniji užitak za čovjeka?

 Ono šta u sebi prepoznajemo i za šta koristimo izraz užitak stanje je svijesti koje se tiče postizanja nečega što je za nas požel­jno, pod uvjetom da tu pojavu primjećujemo, da smo svjesni njezi­nog značaja te da je smatramo za sebe korisnom. Dakle, ako nešto ne smatramo za sebe korisnim, postizanjem tog cilja neće za nas izazvati nikakav užitak; također, ako ne bismo obraćali pažnju na postizanje željenog, nećemo ni uživati.

Prema tome, postizanje užitka – pored postojanja uživaoca i onoga u čemu se uživa – uvjetovano je i posjedovanjem posebne moći opažanja te iskazivanja poželjnosti na putu ostvarivanja užitka.

Različitost razina užitka povezana je sa jačinom moći opažanja, ili željom za ostvarivanjem užitka. Naime, moguće je da jedan čovjek ostvaruje veći užitak od nekog drugog jedenjem neke ukusne hrane, zato što mu je čulo okusa zdravije ili jače. Isto tako, neko može više uživati u jednoj hrani u odnosu na druge hranu zato što je prva za njega poželjnija. Također, užitak nekog pojedinca,  kod uzimanja određene hrane u slučaju potpune pažnje veći je od stanja kada nije sabran i kada obraća pažnju na neke druge stvari. Isto tako, užitak koji dvoje ljudi ostvaruju izučavanjem određene nauke može biti različit zbog različitosti njihovih uvjerenja u vezi sa značajem koji pridaju poželjnosti, savršenstvu, kao i koristi koja se stječe od te nauke.

Također, jasno je da trajanje užitka ovisi o trajanju uvjeta u ko­jima se on ozbiljuje. Nestajanjem uživaoca ili predmeta uživanja, ili promjenom stanja iz kojeg proizlazi želja, ili promjenom uvjer­enja pojedinca, ili prekidom pažnje ili usredsređenosti iščezava i pretpostavljeni užitak. Mnoštvo činilaca koji se uzimaju u obzir između uživaoca, predmeta uživanja i uvjeta uživanja zajednički su za različite poznate užitke.

Ipak, zbilju užitka možemo pronaći i u slučajevima u kojima ne postoji takvo zajedništvo činilaca. U takvim slučajevima riječ uži­tak možemo – uz pomoć jedne vrste pojmovne analize – koristiti onako kao što se koriste riječi znanje i ljubav. Za stjecanje znanja neophodno je postojanje znalca, predmeta spoznaje te atribut za znalca koji se naziva znanje. Ipak, spoznaje koje dobijemo anal­izom - prisutno znanje duše o sebi ili znanje uzvišenog Boga o sebi - također su utemeljene, ali s tom razlikom da u ovakvim sluča­jevima ne postoji mnoštvo zajedničkih činilaca između znanja, znalca i znanog.

Također, pojam ljubavi u opće prihvaćenom smislu zahtijeva postojanje zaljubljenog, voljenog i stanja zaljubljenosti, ali u slu­čaju samoljublja ne postoji ovakvo vanjsko mnoštvo zajedničkih činilaca.

Dakle, i za užitak možemo pronaći ozbiljenje kojem nisu pot­rebna spomenuta mnoštva. Takav je primjer sa Uzvišenom Istinom, za Koju možemo reći da Sveta Bit sa uživa u svojoj Biti,  mada je u ovom slučaju – kako što su uočili neki od velikana – primjerenije upotrijebiti izraz behdžet. Isto tako, i u vezi sa čovjekom možemo reći da on uživa u svome biću.

Svakako, kao što svoje biće voli više od svega drugog, i užitak koji ostvaruje osvjedočenjem sebe, uzimajući u obzir različite pobude poželjnosti, bit će viši od drugih užitaka; zapravo, svi drugi užici zrake su užitka koji se ostvaruje uživanjem u svome biću jer je taj nastao kao rezultat ostvarivanja jednog svojstva od svojstava i jednog savršenstva od svojih savršenstava. Neuživanje u spomenutim stanjima posljedica je nepostojanja pažnje. Kad god pod utjecajem vanjskih uvjeta, kao što su velike opasnosti ili usljed uvježbanosti i usredsređenosti osjetila, pojedinac obrati pažnju pažnju na sebe, a odvrati od drugih stvari, ostvarit će izvanredan užitak. Slično tome, kada bi neko bio osuđen na smrtnu kaznu i kada bi mislio da je nemoguće poništenje te presude, a kasnije saznao da je presuda poništena, za njega bi se ostvario takav užitak koji se ne može usporediti ni sa kakvim drugim užitkom. Naravno, užitak u ovom primjeru odnosi se na ponovno osiguravanje ovos­vjetskog života, koje se ostvarilo nakon pada u beznađe. Navedeni primjer – sa stanovišta rasvjetljavanja čovjekove privrženosti životu i uživanja u svome biću – koristan je za našu raspravu.

Iz rečenog zaključujemo da užitak koji čovjek ostvaruje vodi porijeklo iz njegovog vlastitog bića, ili iz njegovog savršenstva, ili od Bića koje čovjek potrebuje i na neki način je sa Njim egzisten­cijalno povezan. Prema tome, ako svoje biće može smatrati zavis­nim od Bića u Kojem se stječu sve povezanosti i zavisnosti,  povezanost s Njim učinit će čovjeka nezavisnim od svih zavisnosti i na taj način čovjek će stići do najuzvišenijih užitaka. Ako čovjek svoje biće vidi kao samu povezanost i zavisnost prema Njemu i za sebe ne vidi nikakvu nezavisnost, užitak će biti sama nezavisnost tog istog bića.

Dakle, zbiljski cilj čovjeka – iz kojeg ostvaruje najuzvišenije užitke – jeste Biće Kojim čovjekovo biće opstoji, pa je čovjek sama povezanost i zavisnost prema Njemu. Stvarni užitak postiže se osvjedočenjem vlastite povezanosti sa Njim i dosezanjem stanja kada je pojedinac zavistan od Njega i kada opstoji Njim,a to se uistinu stječe putem osvjedočenja svjetlosnih zraka Njegove Lje­pote i Uzvišenosti.