SAMOSPOZNAJA I DUHOVNO UZDIZANJE

ODGOVORI NA NEKA PITANJA

Prvo pitanje: Ako je čovjekov zbiljski cilj položaj Božije bliz­ine i ako postizanjem tog cilja čovjek ostvaruje najuzvišenije i na­jpostojanije užitke, kako onda većina ljudi ne nastoji doći do toga iako svi, po fitretu, teže užitku i sreći?

Odgovor: Aktivnosti čovjeka koje imaju za cilj postizanje savršenstva i zbiljske sreće te ostvarivanje uživanja u tome uvje­tovane su jasnim ciljem i spoznajom da taj cilj donosi traženi uži­tak. Kako većina ljudi primarni cilj stvaranja i svoje zbiljsko savršenstvo ne poznaju onako kako bi trebalo, oni i ne mogu okusiti užitak postizanja toga, te stoga i ne nastoje pronaći i postići taj ugođaj. Oni, pak, poznaju materijalne i ovosvjetske užitke, koji su lahko dohvatljivi i postizljivi. Zbog toga sve svoje snage upot­rebljavaju za postizanje ovih ciljeva. Mada među ljudima postoje razlike u izboru i klasificiranju ovosvjetskih stvari i poslova, svi - u skladu sa svojim percipiranjem i uopće viđenjem - jedan broj tih stvari smatraju važnijim i vrednijim, a druge drže manje vrijednim i inferiornijim, pa većinu svojih napora usmjeravaju ka stizanju do onih prioritetnijih.

      Spoznaja zbiljskog savršenstva, iako je iz fitreta, ipak kod većine ljudi sama od sebe ne dostiže potrebni nivo svijesti i obavi­ještenosti, te zahtijeva pravilno upućivanje i odgoj.

      Zbog toga, jedna od najvećih dužnosti Poslanika, s. a. v. a., bila je probuđivanje ovih istih fitretskskih potencijala kojih nismo svjesni i podsjećanje na čovjekov zaboravljeni zavjet Bogu.

Da bi ispunili fitretsku prisegu, i da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni... [1]

لِيَسْتَأْ دُوهُمْ مِيثَاقَ فِطْرَتِهِ وَ يُذَكِّرُوهُمْ مَنْسِىَّ نِعْمَتِهِ.

      U ovom, današnjem vremenu, velika odgovornost počiva na onima koji su dobro spoznali put Poslanika i koji posjeduju moć da i druge upoznaju s time da bi se oni koji su se udaljili od Puta sreće vratili na Pravi put - upoznavši se pritom sa vlastitim fitret­skim ciljem.

Drugo pitanje: Ako je zbiljski cilj stvaranja čovjeka njegovo postizanje ovakvog položaja, zašto čovjeka instinkti, koji su utkani u njegovu prirodu, stalno vuku ka materijalnim užicima i obman­jujućim pojavama Ovog svijeta i tako ga odvraćaju od kretanja ka zbiljskom cilju? Nije li ovakvo što oprečno cilju stvaranja čovjeka i uopće suprotno mudrosti? Ne bi li ovom cilju bilo prikladnije to kada bi, npr., umjesto ovih negativnih instinktivnih poticaja u čovjekovoj prirodi postojali samo poticaji koji bi ga usmjeravali isključivo prema Bogu i Vječnom svijetu? Odgovor: Da bi odgovor na ovo pitanje bio jasan, moramo obratiti pažnju na dvije stvari:

o       Vrijednost čovjekovog savršenstva jeste u njego­vom uzdi­zanju putem slobode izbora, upravo ovdje leži iz­vanrednost čovjeka kojom ovo biće postiže položaj na ko­jem mu me­leci služe i padaju ničice. A za ozbiljenje uvjeta slobode iz­bora ne postoji drugi način doli postojanja različ­itih puteva odbijanja i privlačenja – i to zato da kretanje stazom sreće ne bi bilo nametnuto i prisilno.

o       S obzirom da usavršavanje čovjeka teče postepeno i da on prolazi kroz različite razine, nužno je da uvjeti slo­bode iz­bora vremenski traju dovoljno dugo, tako da čovjek na sva­koj razini može slobodno izabrati svoj put ili ga čak i promijeniti.

      Obraćanjem pažnje na ove dvije tačke, tajna čovjekovog ovosvjetskog stupnjevitog života postaje jasna. Očigledno je da op­stanak čovjeka u svijetu kretanja, promjena i postepenog usavršavanja zahtijeva posebna sredstva, uvjete i mogućnosti pri čemu prirodni instinkti bivaju poticaji za uvećanje izbora polja slo­bode – te, u slučaju odabira ispravnog puta, mogu znatno pomoći čovjeku u napredovanju ka zbiljskom cilju i krajnjem savršenstvu. Prema tome, njihovo postojanje ne samo da nije oprečno cilju stva­ranja čovjeka, već upravo njihovo eventualno nepostojanje bilo bi suprotno sveopćoj mudrosti Božijoj.

Treće pitanje: Pretpostavimo da je krajnje savršenstvo čovjekovo dostižno u blizini Božijoj, a što je mjesto koje bi podra­zumijevalo čovjekovo napuštanje svih želja i prohtjeva na putu sti­zanja do Njega. Pretpostavimo i da je stizanje do takvog položaja moguće, iako bez sumnje ovakva nastojanja nećemo naći osim kod vrlo ri­jetkih pojedinaca – pa otud, na koncu, zaključujemo da je broj ljudi koji stignu do željenog savršenstva vrlo ograničen, a da je većina među ljudima lišena toga. Samo po sebi se iz rečeng nameće pi­tanje: Da li u ovom slučaju možemo zaključiti da samo odabrani pojedinci zaslužuju naziv čovjek. Jer, u suštini, ostali su životinje koji nemaju učešća u čovječnosti, osim svojim pojavnim izgledom! Ukratko, da li to znači da svi ostali ljudi, oni koji nisu uspjeli dosegnuti svoje krajnje savršenstvo, kao ljudskih bića, bivaju osuđeni na vječnu nesreću i zlosretnost?

      Odgovor: Zbiljsko savršenstvo čovjeka, onako kako smo mnogo puta spomenuli, posjeduje različite stupnjeve i razine. Ako postizanje najuzvišenijih razina čovjekovog savršenstva nije mo­guće za sve ljude, stizanje do njegovih nižih razina omogućivo je svima, a one se ostvaruju robovanjem Bogu i uspinjanjem k Njemu valjanim pokoravanjem. Napuštanje svih dunjalučkih želja i upot­reba svih moći na tom putu, težeći isključivo Božijem zadovol­jstvu, uvjet su i nužnost dosezanja visokih razina zbiljskog savršenstva čovjeka, dostupnih tek malobrojnim pojedincima.

      Svakako, učinci blizine Božije nisu isti na svim razinama čovjekovog savršenstva. Naprimjer, savršeno znanje o zbiljama, ili moć koja može proizvesti bilo šta (kun - fejekun), ili, pak, savršeni užitak pri susretu s Bogom nisu ostvarivi za svakog vjernika na Ovom svijetu. Ipak, ko god do kraja života svoju vjeru sačuva od pronevjere, mnoštva grijeha i neposluha i ne odvoji je od Prijatelja svog, na kraju će postići vječnu sreću. Istina je da je udaljenost do tog dana velika, i neki će, kao kaznu za svoja loša djela, prolaziti teška i bolna razdoblja. Nije potrebno objašnjavati da vječna sreća i vječni Džennet također imaju različite stupnjeve te da će svako na Onom svijetu steći položaj po mjeri svoje spoznaje, snage vjere i težine svojih djela i ahlaka, pri čemu će svi ljudi, ovisno o njiho­vom duhovnom stupnju dostignutosti stanovito savršenstvo, i imati mogućnost uživanja samo onih užitaka koji odgovaraju stupnju njihove ostvarene savršenosti.

      Prema tome, nije posrijedi to da niko od onih koji nisu stigli do krajnjeg savršenstva čovjekovog i krajnje blizine Božije ne zaslužuje naziv čovjek, nije riječ o tome da su ovakvi na kraju osuđeni na nesreću i patnju.