ZBILJA IBADETA

Ibadeti imaju različite definicije, značenja i upotrebne vrijed­nosti i oni se sa aspekta širine i specifičnosti razlikuju jedni od drugih.                   

1. Ibadet je radnja koja se mora izvršiti neposrednim obožavanjem Gospodara i po biti svojoj nije povezana ni sa čim drugim osim sa Bogom. Primjeri ovakvih ibadeta su namaz, post i hadž.

2. Ibadet je radnja koja se mora izvršavati s namjerom prib­ližavanja Bogu. Njezina prvenstvena funkcija nije ne­pos­redno obožavanje, već se tiče činova robovanja kao što su zekat, džihad, petina (hums) i naređivanja dobra te odvra­ćanje od zla.

3. Ibadet je radnja koja se treba obavljati s namjerom prib­ližavanja Bogu, iako njezina ispravnost nije uvjetovana ni­jetom kao što to traže druge radnje koje su predmetom Božijeg zadovoljstva, ali ukoliko se iste obavljaju sa nije­tom približavanja, zadobijaju karakter ibadeta.

4.   Ibadet je pokoravanje nekom kojem se pokoravanje smatra obaveznim - neovisno o bilo čemu - iako se s ovim pokora­vanjem nema namjeru obožavanje i ispoljavanje robovanja.  

      Pritom, istraživanjima leksike, koristeći se gramatikom i principima razgovora, moguće je nekim značenjima riječi ibadet dati prednost nad drugim ili imenovati ih višeznačnim pojmovima u kojima ćemo očuvati stupnjevitu različitost i držati ih prilagodl­jivim svima.

Ipak, naša namjera nije rješavanje semantike riječi, pa se otud pri dokazivanju toga da je ibadet put približavanja Bogu ne oslan­jamo na dokaze iz predaja, već smo do tog rezultata došli preko premisa iz prisutnog znanja i racionalija. Time smo pojmove bliskosti i robovanja spoznali kao one koji odgovaraju spomenutim istinama. Prema tome, prikladno je da se sa predmetnom raspra­vom rastanemo na isti način i da zaokružimo ovu tematiku upotre­bom primjera koje smo potpuno jasno prethodno utvrdili.

Primjeri na koje su do sada dati valjani dokazi i kojima se možemo koristiti za rješenja navedenih pitanja su sljedeći:

1.  Čovjek je biće koje može na osnovu slobode izbora stići do svog krajnjeg savršenstva.

2.  Prirodne i fitretske moći, te druge mogućnosti koje su čovjeku na raspolaganju, jesu sredstva kojima se ljudsko biće mora koristiti za postizanje svog krajnjeg savršenstva, te nijedno od njih nije isprazno, besciljno i suvišno u čovjekovoj težnji ka usavršavanju.

3. Čovjekov zbiljski cilj jeste približavanje Bogu, a zbilja bliskosti jeste pronalaženje, putem osvjedočenja, čovjekove egzistencijalne ovisnosti i povezanosti s Bogom.

4. Putovanje i kretanje prema ovakvom cilju unutarnje je put­ovanje koje počinje iz dubina čovjekovog srca i duše, te nije direktno povezano s materijalnim stvarima.

Obraćanjem pažnje na ove premise dolazimo do sljedećih zaklju­čaka:

o       Prvo, čovjekovo usavršavanje i stizanje do Božije blizine uvjetovano je pozitivnim aktivnostima, koje su vodiči, a negativni i ne­girajući smjer udaljavaju od savršenstva. Tako, napuštanje idolopoklonstva i nepokoravanje pobunjenicima protiv Boga, ili osamljivanje i prestajanje s druženjem s ovakvom vrstom ljudi ne možemo - kao nešto samo po sebi, tek zbog njegovog negirajućeg aspekta - uzeti kao dostatan put približavanja Bogu.

o       Drugo, sve vrste aktivnosti u funkciji su čovjekovog usavršavanja samo u slučaju kada imaju pozitivan odnos s konač­nim ciljem i krajnjim savršenstvom, odnosno samo onda kad su čin težnje približavanja Bogu i pronalaženja čovjekove egzistencijalne ovisnosti o njegovom Gospodaru.

o       Treće, ovakvu vezu na izravan način možemo pronaći samo među srčanim i duševnim usredsređenostima i koncentriranostima. Prema tome, najplemenitije robovanje Bogu jeste aktivnost koju srce obavlja slobodno i svjesno radi pronalaženja svog fitretskog cilja.

o       Četvrto, da bi se mogle nalaziti na putu usavršavanja ljudskog bića, i druge čovjekove aktivnosti  trebaju na naročit način biti povezane  sa spomenutim srčanim aktivnostima. U suprotnom, ili ih treba u potpunosti ostaviti - s pretpostavkom da je ovakva radnja moguća, takvo šta je nepoželjno jer je suprotno mudrosti postojanja fitretskih obogaćivanja i čini nužnim ograničavanje polja usavršavanja - ili ih moramo smatrati sredstvima prinude i stranim prirodi čovjekovog usavršavanja. U ovom slučaju, morali bismo dobar dio životnih aktivnosti eliminirati s puta usavršavanja i lišiti se njihove pomoći u stizanju do cilja, što svakako nije ispravno.

      Otud, jedini ispravan put jeste to da razne životne aktivnosti pretvorimo, u svjetlu nakana i namjera, u formu ibadeta i da im damo smjer čovjekovog usavršavanju, i to tako da ništa od čovjekovih moći ne bude upropašteno i da se krug slobode izbora i odabira protegne do one granice dokle je Bog htio i za šta je čovjeku u izobilju dao sredstva.

      S obzirom da čovjekov put usavršavanja, kao put kretanja ljudskog bića prema Bogu, počinje iz srca, jedna skupina komen­tatora ovog problema umislila je da moramo zatvoriti oči pred svim drugim životnim aktivnostima osim onih najneophodnijih, osamljujući se pritom u ćošku za zikr i tesbih te kidajući veze sa svim i svačim na Ovom svijetu.

      Mada je ova grupa pri određivanju cilja te pri općem tra­siranju puta imala pravo, ipak u konkretnom određivanju ispravnog puta i preciznog plana – koji se završava posebnim savršenstvom čovjeka i koji se odlikuje specifičnom i svestranom obuhvatnošću – zastupnici ovakvih stavova ipak su pogriješili, i to stoga jer nisu obratili pažnju na razne aspekte čovjekove duše.

      Mora se shvatiti da je osnovna čovjekova prednost upravo u slobodnom izboru puta sreće u stizanju do savršenstva, koje je iznad savršenstva meleka i koje se može postići samo na polju borbe, sučeljavanja i društvenih turbulencija, u sjeni svestranih napora. Iskorjenjivanje nekog fitretskog potencijala ili prekidanje društvenih odnosa uistinu znači ograničavanje kruga slobode iz­bora i sužavanje borbenog polja, kao i zatvaranje velikog broja puteva za čovjekovo napredovanje i usavršavanje.             

      Svakako, ne trebamo zaboraviti ni na činjenicu da su ka­paciteti i sposobnosti pojedinaca različiti i da svako mora izabrati mejdan u skladu sa svojim kapacitetima i sposobnostima. Svaka ptica ne može visoko letjeti kao orao i svaki sportist ne može se hrvati sa svjetskim prvakom u hrvanju. Ipak, najispravniji put usavršavanja jeste onaj put postepenog i uravnoteženog razvitka svih aspekata čovjekove egzistencije.