Vjerovanje muslimana u vahj

Kur'an: Zar oni da govore: “On ga izmišlja!”

Vjerovanje muslimana u vahj

U novom poglavlju bavit ćemo se sl­jedećim temama:

Ø      Vjerovanje muslimana u Kur’an kao vahj (objavu)

Ø      Gledišta savremenih pisaca o vahju i nubuvvetu (poslanstvu)

Ø      Stavovi Kur’ana o spomenutim temama

Nakon što potvrđuje da je govor Božiji, Kur’an objašnjava ko je Ru­hul-Emin (Džebrail a.s.), ko su meleci i šejtani, šta je to glas savjesti. On također govori o općoj i pojedinačnoj uputi, o razlici između čovjeka i nečovjeka, te objašnjava pojam društvenog bića i potrebu za zakonom.

Svi muslimani, bez obzira na mezheb (pravac) kojem pripadaju, imaju isti stav o Kur’anu, u kojem se ne razilaze. Kur’an Više od svih nebeskih knjiga, Kur’an govori o osobenostima vahja i njenog Tvorca. Opće stanovište muslimana o vahju može se sagledati kroz nekoliko stavki:

1. Kur’an Časni, sa svim ajetima koje sadrži, Božiji je govor.

Tako se u 9. ajetu sure El-Hidžr kaže:

 إِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا الذِّكْرَ وَإِنَّا لَهُ لَحَافِظُونَ

Mi, uistinu, Kur’an objavlju­jemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.

Treba praviti razliku između Kur’ana, kudsi-hadisa i običnog Poslanikovog s.a.v.a. hadisa. Kako svojim izrazom, tako i značen­jem, Kur’an je Božiji govor. Što se tiče kudsi-hadisa, on značenjem potječe od Božijeg nadahnuća, ali njegov izraz pripada Božijem Poslaniku s.a.v.a. dok obični hadisi i značenjem i izrazom pripadaju Božijem Poslaniku s.a.v.a.  

2. Kur’an je spušten Poslaniku s.a.v.a. putem bliskog meleka Džibrila.  

U vezi s tim u Kur’anu se kaže:

قُلْ نَزَّلَهُ رُوحُ الْقُدُسِ مِن رَّبِّكَ بِالْحَقِّ لِيُثَبِّتَ الَّذِينَ آمَنُواْ وَهُدًى وَبُشْرَى لِلْمُسْلِمِينَ

Reci: “Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril kao istinu, da još više učvrsti vjernike u vjerovanju, i da bude putokaz i radosna vijest svim muslimanima.” (En-Nahl, 102)

U 193 i 194. ajetu sure Eš-Šu'ara' stoji:

نَزَلَ بِهِ الرُّوحُ الْأَمِينُ عَلَى قَلْبِكَ لِتَكُونَ مِنَ الْمُنذِرِينَ

Donosi ga povjerljivi Ruhul Emin na srce tvoje, da opominješ…

Dokaz da je Ruhul Emin ili Ruhul Kudus ustvari melek Džibril imamo u 97. ajetu sure El-Bekara, gdje se kaže:

قُلْ مَن كَانَ عَدُوًّا لِّجِبْرِيلَ فَإِنَّهُ نَزَّلَهُ عَلَى قَلْبِكَ بِإِذْنِ اللّهِ مُصَدِّقاً لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ وَهُدًى وَبُشْرَى لِلْمُؤْمِنِينَ

Reci: “Ko je neprijatelj Džibrilu? a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an – koji potvrđuje da su i prijašnje objave istinite – kao putokaz i radosnu vijest vjernicima.”

Svi muslimani slažu se oko činjenice da je Kur’an Božiji govor i da ga je Poslaniku s.a.v.a. donio melek Džibril.

3. Kur’an je Poslaniku spuštan postepeno, tokom dvadeset i tri godine.

Dokaze za postepeno objavljivanje Kur’ana nlazimo u historiji i u hadisima Božijeg Poslanika s.a.v.a. Nakon upotpunjenja Objave, srce Božijeg Poslanika prestalo je kucati. Naime, Objava je počela u njegovoj 40. godini a u 63. godini njegova časna duša preselila je na Ahiret.

U 106. ajetu sure El-Isra, kaže se:

وَقُرْآناً فَرَقْنَاهُ لِتَقْرَأَهُ عَلَى النَّاسِ عَلَى مُكْثٍ وَنَزَّلْنَاهُ تَنزِيلاً

I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao, i prema potrebi ga objavljujemo.

Kada je riječ o samoj objavi, potrebno je razlikovati onu koja se desila od­jedanput (kur'anska istina koja je spuštena na samo srce Poslanikovo) i postepenu objavu. Učenjaci kažu da je potreba za postepenom objavom iz­rasla iz nemogućnosti tadašnjih naroda da je razumiju, ukoliko bi ona bila spuštena odjednom. Osim toga, većina kur'anskih ajeta objavljena je sa nekim povodom i u trenutku kada bi njegovo prihvatanje za ljudsku psihu bilo moguće. Razlog njegova objavljivanja na arapskom jeziku uglavnom je omogućavanje lakšeg shvatanja onima kojima je prvobitno ob­javljen.

4. Božiji Poslanik, Muhammed s.a.v.a. bio je zadužen da prenese svom ummetu Kur’an u istom obliku u kojem ga je i primio.

Pitanja koja su Kur'anom rasvijetljena odnose se na vjerske spoznaje, uvjerenja, društvene zakone, uređivanja odnosa među ljudima, te stvari lične odgovornosti, kao što su post, namaz itd.

5. Poslanikova obaveza nazvana je risalet (poslanstvo), a njena di­menzija nije bila lokalnog nego općeg karaktera.

6. Božiji Poslanik s.a.v.a. pozvao je ljude u vjeru ne unoseći ni najmanje promjene u ono što mu je Kur'anom objavljeno. Kur'anu pri tome nikad nije ni dodao, ni oduzeo čak nijedan mali veznik.

U suri El-Hakka od 44. do 47. ajeta Svevišnji poručuje:

وَلَوْ تَقَوَّلَ عَلَيْنَا بَعْضَ الْأَقَاوِيلِ لَأَخَذْنَا مِنْهُ بِالْيَمِينِ ثُمَّ لَقَطَعْنَا مِنْهُ الْوَتِينَ فَمَا مِنكُم مِّنْ أَحَدٍ عَنْهُ حَاجِزِينَ

A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti.

Zatim u 21. ajetu sure El-Hidžr kaže:

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno.

U svim spomenutim tačkama muslimani se uglavnom slažu, iako u nekim pojedinostima ipak ima razilaženja.

7. Kur’an koji danas posjedujemo isti je onaj koji je objavljen Boži­jem Poslaniku i nije se desila nikakva izmjena ili zakidanje.

Posumnjati u bilo koju od ovih tačaka značilo bi napuštanje Islama. Neki intelektualci smatrali su da je Kur'an bio vrhunsko djelo Muhammedovo s.a.v.a.

Pokušat ćemo odgovoriti na pitanje koje se pojavilo s prvim piscima koji su se bavili prirodnim naukama i pri tom vjerovali u Boga, ali su imali posebne vidike i način shvatanja. Oni zastupaju sljedeće stavove:

Božiji poslanik bio je čovjek izvanredne duhovne sposobnosi – genij svoga vremena. Da bi spasio svoju za­jednicu od zaostalosti i neznanja, poveo ju je ka napretku. Prema ovim intelektualcima, on nije bio Božiji poslanik, već jedan veliki mislilac, a svoje misli uredio je u obliku jedne nove vjere. Zatim je te misli predočio kao poslanstvo i kao takve ih ponudio čovječanstvu. Imao je čistu dušu, uzvišene namjere i slobodnu misao. Patio je zbog života u mjestu gdje je vladao potpuni moralni mrak i gdje se provodila sila. Da bi se odmorio od ovakve svakodnevnice, povlačio bi se u pećinu Hira, gdje bi se prepuštao svojim mislima. Noću bi posmatrao zvijezde, zadivljen ljepotom koja u prirodi vlada i istovremeno zabrinut neredom u kojem je živio njegov narod. Takvo stanje trajalo je do njegove 40. godine, kad je uspio napraviti plan i program svog propovijedanja, koji je u to vrijeme bio vrlo napredan. Svoje čiste misli pretvorio je u govor koji je prozvao Božijim govorom. Narodu se predstavio kao čovjek koji je razgovarao sa Bogom, a svoje misli nazvao je Ruhul Eminom ili Džibrilom. Sve zbog čega čovjek naginje ka dobru nazvao je melecima, a ono što je nepoželjno i zbog čega se javlja strah, uključujući čovjekove ružne misli, nazvao je šejtanima i džinima. Ideju prema kojoj je samog sebe vidio dužnim da se odazove na poziv svoje unutrašnjosti nazvao je poslanstvom. Po mišljenju ovak­vih mislilaca i vahj i nubuvvet (vjerovjesništvo) samo su dio dobro smišljenog Poslanikovog plana. Ponovo napominjemo da smo u prethodnom tekstu iznosili stavove ljudi koji vjeruju u Boga i rade po vjerskim zakonima, ali koji nisu muslimani.

Neki ljudi koji nisu vjernici, poput marksista, poriču poslan­stvo, ali ga nazivaju “korisnom laži”, laži koja je u datom trenutku bila od koristi za društvo. Oni ne priznaju nijednog poslanika kao čovjeka koji ljudima prenosi Božiju objavu, već ih jednostavno sve smatraju dobrim ljudima koji su svojim narodima željeli dobro. Pošto nauka tada nije bila dovoljno razvijena, svoje nakane nisu mogli dru­gačije ostvariti, osim da sve predoče kao vjeru i tako stignu do svojih ciljeva.

Na sva ova mišljenja i stavove koji se nisu javljali samo nakon, nego čak i u vrijeme posljednjeg Božijeg Poslanika s.a.v.a. Kur’an daje jasan odgovor. Većinu poteškoća koje nameću spomenuti “mislioci” islamski filozofi rješavaju uz pomoć kur’anskih ajeta. S druge strane nalaze se oni koji su zbog svoje nemoći da na njih odgovore, nazvali ova pitanja bid’atom (novotarijom), uvodeći zabranu njihovog postavljanja.

Prije nego počnemo sa spomenutim kur’anskim odgovorom, treba napomenuti da su prirodne nauke bile područje djelovanja ovih ljudi. Nikad nisu proučavali ništa što je nevidljivo, a cijelu egzistenciju vide samo kao materijalnu tvorevinu. Materija je po njihovom mišljenju prva i posljednja karika u lancu uzročnosti. Iz toga prirodno sli­jedi stav da objavljene vjere smatraju neistinitim. Oni ih jednostavno na­zivaju društvenim pojavama koje se mijenjaju sa razvojem društva i nemaju nikakve veze sa Bogom. Nasuprot tvrdnji da je njihov pogled naučan, samo njihovo postavljanje problema odaje nje­govu nenaučnost. Ukoliko bi npr. jedan specijalista za oči pokušao dati svoje mišljenje o bolestima srca, bit će spriječen u samom početku jer nije specijaliziran za tu oblast. Dakle, i sami ovi naučnici smatraju da je neko mjerodavan da daje svoje mišljenje iz određene oblasti samo ukoliko ju je specijalizirao. Način njihova rada empirijski je; drugim riječima takav da prvo postavljaju pret­postavku, a zatim na osnovu oglednog rada dolaze do zaključka o njenoj ispravnosti. Očigledno, vjera ne ulazi u domen njihova rada i is­traživanja, pa prema tome nisu ni mjerodavni da daju mišljenje o njoj, a pogotovo da odriču njeno samo postojanje. Pitanje vjere je izvan ma­terijalnog svijeta, a tvrdnje ovakvih ljudi mogu se nazvati ili izjavama neznalica ili izjavama ljudi sa određenom namjerom. Takvim tvrdnjama može se odgovoriti na dva načina:

Jedan odgovor je naučni, a drugi kur’anski. Što se tiče naučnog odgovora, o njemu će biti govora u filozofiji i akaidu, a kur’anski odgo­vor dat ćemo u tefsiru.

Kur'an: Zar oni da govore: “On ga izmišlja!”

Allame Tabatabai u vezi sa postavkama spomenutih prirodoslovaca kaže sljedeće: “Oni koji iznose ovakve tvrdnje u toku svoje prakse toliko su se vezali za materijalne zakone kojima su okruženi da sve na čemu rade uokviruju u njih. Zbog njihove ljubavi prema prirodnim zakonima, oni čak i nebeske vjere upoređuju sa učincima do kojih dolaze prateći druge društvene pojave. Na prvom mjestu, mi ne želimo dokazivati postojanje nematerijalnog svijeta, samo želimo poručiti onima koji zastupaju ovakve stavove da svaka nauka može dati mišljenja samo o temi koju proučava. Prirodne nauke nemaju pravo da daju ni potvrđujuće ni osporavajuće ocjene kada je riječ o nematerijalnom svijetu. Nasuprot njihovoj tvrdnji da vode naučnu raspravu, samim prilaskom ovom pitanju izašli su iz smjera naučnog raspravljanja jer su se dotakli pitanja koja nisu vezana za njihovo znanje. Svom neznanju pridaju značenje znanja i upuštaju se u raspravu koristeći takvo “znanje”. Da bismo im odgovorili, poslužit ćemo se nekim kur’anskim ajetima:

1. Govor Božiji

Optužavali su Poslanika s.a.v.a. da je prenosio svoje misli i nazivao ih Božijim govorom. Prema njihovom mišljenju, Kur’an koji mi imamo nije riječ Božija nego djelo Poslanikovo. Kur’an Časni jasno i odlučno pobija svaki vid svoje vezanosti za ljudsko djelo i poriče svaku mogućnost da bude riječ čovjekova.

أَمْ يَقُولُونَ افْتَرَاهُ قُلْ فَأْتُواْ بِعَشْرِ سُوَرٍ مِّثْلِهِ مُفْتَرَيَاتٍ وَادْعُواْ مَنِ اسْتَطَعْتُم مِّن دُونِ اللّهِ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ فَإِن لَّمْ يَسْتَجِيبُواْ لَكُمْ فَاعْلَمُواْ أَنَّمَا أُنزِلِ بِعِلْمِ اللّهِ وَأَن لاَّ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ فَهَلْ أَنتُم مُّسْلِمُونَ

 Zar oni da govore: “On ga izmišlja!” Reci: “Pa sačinite vi deset Kur’anu sličnih, izmišljenih sura, i koga god hoćete, od onih u koje pored Allaha vjerujete, u pomoć pozovite, ako je istina što tvrdite!” A ako vam se ne odazovu, onda znajte da se on ob­javljuje samo s Allahovim znanjem i da nema boga osim Njega – pa jeste li vi muslimani?” (Hud, 13, 14)

Na osnovu ovog ajeta spomenutim naučnicima može se postaviti sljedeće pitanje: Da li vi mislite da je Kur’an poslanikovo djelo? Ako je tako, onda vi, na osnovu filozofskog zakona koji se zove zakon poistovjećenja ili zakon primjera, donesite nešto barem slično njemu. Poslanik s.a.v.a. čovjek je poput vas, pa ne bi trebalo biti poteškoća da i vi učinite ono šta je on učinio. Zakon filozofije također kaže da slične stvari daju slične rezultate. U Kur'anu se kaže da se done­se samo deset sura sličnih njegovim, što je mnogo manje od njega samog.” Kur’an ide korak dalje pa im dozvoljava da u pomoć pozovu bilo koga za koga oni smatraju da im može biti od pomoći.

Budući da se do danas takvom izazovu nije niko ozbiljno odazvao, jasno je da je Božiji poslanik s.a.v.a. samo čovjek – doduše savršen čovjek – koji nije bio u stanju bez saobraćanja sa Gospodarom načiniti nešto kao što je Kur’an.

قُل لَّئِنِ اجْتَمَعَتِ الإِنسُ وَالْجِنُّ عَلَى أَن يَأْتُواْ بِمِثْلِ هَـذَا الْقُرْآنِ لاَ يَأْتُونَ بِمِثْلِهِ وَلَوْ كَانَ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ ظَهِيرًا

 Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.” (El-Isra, 88)

وَإِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَى عَبْدِنَا فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ وَادْعُواْ شُهَدَاءكُم مِّن دُونِ اللّهِ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقِينَ فَإِن لَّمْ تَفْعَلُواْ وَلَن تَفْعَلُواْ فَاتَّقُواْ النَّارَ الَّتِي وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ أُعِدَّتْ لِلْكَافِرِينَ

 A ako sumnjate u ono što ob­javljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje. (El-Bekara, 23-24)

2. Vremenska sveobuhvatnost kur'anske mudžize

Bez obzira koliko čovjek napredovao u budućnosti, nikad niko neće biti u stanju da donese nešto slično Kur’anu. Kur’an sam dokazuje čin­jenicu da je čudo iz jednog drugog ugla posmatrano. Pošto je došao kao uputa svim pokoljenjima do kraja Ovoga svijeta, u njemu se kaže:

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Go­spodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga. (Ibrahim, 1)

Ovim ajetom zatvorena su sva vrata za bilo kakav izgovor, a ujedno je dat odgovor na sva pitanja i kritike.

Kur’an još poziva da se svemu što se u njemu nađe priđe sa bilo koje strane, da ga se ispituje bilo kakvim sredstvima, pa ako se u njemu ne naiđe na nedoumicu ili manjkavost, ne preostaje ništa drugo nego da se sli­jedi. Kur’an ne samo da ne sadrži nikakve manjkavosti, već je došao da riješi ljudske tegobe, da čovjeka izvede iz tmina na svjetlo, i to takvo svjetlo do kojeg se ne može stići, osim putem Kur’ana. Ova tvrdnja nepobitno je dokazana 82. ajetom sure En-Nisa u kojoj se kaže:

أَفَلاَ يَتَدَبَّرُونَ الْقُرْآنَ وَلَوْ كَانَ مِنْ عِندِ غَيْرِ اللّهِ لَوَجَدُواْ فِيهِ اخْتِلاَفًا كَثِيرًا

 A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.

Riječ tedebbur, koja se koristi u spomenutom ajetu ima korijen “d b r”, što u datom slučaju znači ‘dobro razmisliti o nečemu’, ali ima i druga značenja, naprimjer ‘biti dobro pripremljen za nešto’.

Allame Tabatabai prevodi ovu riječ kao ‘strpljiva pažnja’. Naime, tedebbur podrazumijeva da prvo pažljivo učimo ajet po ajet, zatim raz­mišljamo o njima samima, o njihovoj vezi sa drugim ajetima, o različitim stanjima u koje muslimani zapadaju, nakon čega se može zaključiti da svaki ajet potvrđuje onaj prije sebe, da svaka priča potvrđuje onu prije sebe. Što se više i dublje razmišlja, Kur’an sve očitije pokazuje svoju postojanost, ljepotu i veličanstvo. Ne postoji nijedan ajet koji je čvršći od nekog drugog, svi su na istoj razini čvrstine. Ako govorimo o čvrstini, ona je prisutna u svim ajetima, ako govorimo o uvjerenju, ono je u svakom ajetu na istoj razini, a ako postoji mudžiza, ona se nalazi u svakom ajetu ponaosob, od najkraćeg do najdužeg. Svi ajeti su na neki način slični i svi su u stanju potaknuti ljudsku dušu.

Nakon saznanja da u Kur’anu nema protivrječnosti, postavlja se pi­tanje: Koji je dokaz da je on Božija riječ?

فَأَنتَ عَنْهُ تَلَهَّى كَلَّا إِنَّهَا تَذْكِرَةٌ فَمَن شَاء ذَكَرَهُ فِي صُحُفٍ مُّكَرَّمَةٍ مَّرْفُوعَةٍ مُّطَهَّرَةٍ بِأَيْدِي سَفَرَةٍ كِرَامٍ بَرَرَةٍ

 Oni su pouka – pa ko hoće, poučit će se – na listovima su cijenjenim uzvišenim, čistim, u rukama pisara časnih, čestitih. (‘Abese, 11-16)

Zakon koji vlada u materijalnom svijetu je zakon prom­jenjivosti i neprekidnog kretanja. U najmanju ruku, čovjek se kreće od man­jkavosti ka savršenstvu. Shodno tome, čovjekova misao i razum usavršavaju se od djetinjstva do starosti. Svako može tvrditi da danas zna više nego što je jučer znao. Svaka tačka čovjekovog bića ispunjena je stalnim promjenama i u takvom poretku živio je i sam Božiji poslanik s.a.v.a. S druge strane, Kur’an je knjiga koja je dotakla sva područja čovjekova života, i to u toku objavljivanja koje je trajalo dvadeset tri godine. Ajet bi nekad bio objavljen noću, nekad tokom dana, kod kuće ili dok je Poslanik bio na putu, nekad za vrijeme rata, a nekada u miru. Njime su obuhvaćena sva pitanja čovjekova života, kako pitanja ra­cionalne prirode, tako i ona vezana za ahlak, društveni život i sl. Sve vrijeme od njegova objavljivanja do danas Kur’an Časni zadržao je svoju važnost, uspješno dajući odgovore na čitavu lepezu pitanja i teškoća koji su mučili mnoge naraštaje ljudi u različitim dijelovima svijeta. Sve to vrijeme niko nije uspio odgovoriti izazovu koji je postavio sam Kur’an – da se načini makar jedna sura slična njemu, uz slobodu korišćenja svake moguće pomoći, osim Božije. To je najbolji dokaz njegova porijekla, najjasnija potvrda da je on Božija riječ. Pone­kad se vahj šalje uz pomoć meleka koji su potčinjeni Džebrailu.