Profesor Ekber Eydi

OSNOVE TEFSIRA

 Sarajevo, 2004

PREVELI S PERZIJSKOG

Nermin Hodžić, Ertan Basarik, Amar Imam

Ako je sve djelo Božije, zašto onda On kažnjava čovjeka za ono što je Sam u njemu stvorio?

Kada je riječ o tefsiru Kur'ana, allame Tabatabai navodi ne­koliko primjera od pojave Islama naovamo, da bi na kraju konstatovao da je najbolji tumač Kur'ana sam Kur’an i da je mjesto i položaj Ehli-bejta na­jbolje i najsigurnije mjesto za to tumačenje. Osim toga, Ehli-bejt nam je dao načine promišljanja o Kur'anu i metode njegova tumačenja. Al­lah dž.š. daje primjer tumačenja Kur'ana samim Kur'anom: Allah je stvoritelj svega i On upravlja svim.[1] Sve što postoji, stvoreno je rukom Allaha Uzvišenog i to je spomenuto na četiri mjesta u Kur'anu. U tom smislu slijedi zaključak da sve što je stvoreno i što se stvara u Uni­verzumu predstavlja bitak, a taj bitak posljedica je Božijeg stvaranja.

Ovdje bi neko mogao postaviti sljedeće pitanje: Ako je sve djelo Božije, zašto onda On kažnjava čovjeka za ono što je Sam u njemu stvorio? Allame Tabatabai na to daje vrlo temeljit odgovor, kazavši kako postoje stotine ajeta u Kur'anu koji izričito prikazuju taj Božiji zakon uzroka i posl­jedice.

1)  U tom smislu, svako djelo ukazuje na svog stvaraoca. Tako, gorenje vatre, pojava zelenila u proljeće i sl., događaji su koji ukazuju na njihova Stvoritelja. Što se tiče samog čovjeka, njemu je data određena sloboda i ona opet predstavlja djelo Božije. Zahvaljujući Božanskoj mudrosti, moći i htijenju, čovjeku je u pojedinim djelovanjima data slo­boda odlučivanja.

2)  Ljepota stvaranja ili stvorenja također je Božije vlasništvo. U 7. ajetu sure Es-Sedžda kaže se:

الَّذِي أَحْسَنَ كُلَّ شَيْءٍ خَلَقَهُ وَبَدَأَ خَلْقَ الْإِنسَانِ مِن طِينٍ

On je Onaj Koji sve savršeno stvara…

Ovaj ajet govori o tome kako Allah dž.š. sva Svoja stvorenja stvara lijepim. Čin stvaranja uvijek prati ljepota stvaranja. Neki ovome opet prigovaraju osvrćući se na kur'anske ajete koji kažu da Allah pored dobrog stvara i loše, pored zdravlja i bolest. Allame im odgovara da je pitanje zlih djela pitanje filozofske rasprave. On naglašava da su zla o kojima Kur'an go­vori zapravo relativna zla. Sama zmija ili akrep, iako su otrovni, pri­padaju lijepim stvorenjima. Oni su loši samo za one koje ujedu, dok se ne bi moglo reći da su takvi i za zemlju i kamen. Ovaj svijet toliko je li­jep da svaki njegov opis, ma koliko maštovit bio, uvijek ostaje manjkav i nedostatan.

Zaključci:

1)  Ljepotu i ružnoću ne treba posmatrati relativno nego apsolutno (iz ugla stvaranja Univerzuma).

2)  Ljudska mišljenja sklona su apsolutnoj ljepoti.

3)  Čovjek je pozvan da se kreće ka uzvišenim duhovnim vrijed­nostima kemala (potpunosti). U vezi s tim, Hafiz je napisao sljedeće stihove: “Kad sam bio u halu (stanju potpune samosvijesti), dobio sam radosne vijesti iz svijeta gajba: ‘Ti nisi prikladan da živiš u toj ruševini (u tijelu), ti pri­padaš svijetu višem; dođi ovdje je mjesto tvog boravka, sa terase arša pozivaju te, a ti, ti se vrtiš kao da si nešto izgubio.’”

Na osnovu ovih triju zaključaka dolazimo do spoznaje da više od stotinu ajeta u Kur'anu poziva na posmatranje Božijih znakova koji postoje u svakoj stvari u Univerzumu. Na osnovu hadisa: “Vjernik je vjerniku ogledalo” – svaki bi se vjernik trebao ponašati tako da otkriva svome bratu njegovu zbilju, bez uljepšavanja i nipodaštavanja.

4)  Sva stvorenja svojom ljepotom samo upućuju na ljepotu svoga Stvoritelja. U Kur'anu se kaže:

سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِي الْآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقُّ

Mi ćemo im pružati naše znakove u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina.[2]

Ova lje­pota, koja je upotpunila Dunjaluk, nije ništa drugo nego upućivač ka ljepoti Stvoritelja.

5)  Svako stvorenje koje posmatramo je poput prozora kroz koji gledamo ljepotu Stvoritelja.

6)  Sve stvari na svijetu ograničene su ljepote i ta ljepota samo je odraz beskrajne Božije ljepote i uzvišenosti (dželal i džemal).

7)  U 65. ajetu sure Mu'min kaže se:

 هُوَ الْحَيُّ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ فَادْعُوهُ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

On je Živi, nema boga, osim Njega…

Drugim riječima, samo On je uistinu živ, sve osim Njega mrtvo je i živi samo kad mu On udahne od svoga života.

Allah dž.š. u sljedećim ajetima kaže:

إِنَّ الْعِزَّةَ لِلّهِ جَمِيعًا

Zaista je sva slava (izzet) i moć Božija[3], i:

اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ لَهُ الْأَسْمَاء الْحُسْنَى

Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima![4]

Kada dobro razmotrimo spomenute ajete, zaključujemo da je lje­pota svih stvorenja zapravo ograničena i relativna te da ona samo upućuje na beskrajnu ljepotu i moć njihova Stvoritelja.

إِنَّا كُلَّ شَيْءٍ خَلَقْنَاهُ بِقَدَرٍ

Mi sve s mjerom stvaramo[5], a u ajetu:

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno,[6]

Nailazimo na objedinjenje svih spomenutih ajeta.

Ako sve to razumski prihvatimo, iznenada ćemo se naći pred planinom svjetlosti i okeanom Božije ljepote koja će nam otkriti beskra­jne obzore Njegove veličine i moći. Čovjek tada žrtvuje vlastitu lje­potu i biva privučen Bogu.

 Tek tada dolazi do izražaja ajet:

وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِّلّهِ

Oni koji vjeruju imaju najjaču ljubav prema Allahu.[7]

sadržaj