DVIJE VRSTE IMANA

Allame Tabatabai navodio je primjere tumačenja Kur'ana njim samim da bismo mogli steći uvid u način korišćenja i njegovog razumijevanja. Svakako, to nije jedini ispravni put tumačenja. Allah dž.š. kaže da On voli da mi budemo upućeni i da vjerujemo, a isto tako kaže da nijed­nom dobročinitelju neće uskratiti njegovu nagradu. Iako tumačenje Kur'ana njim samim nije jedini put tumačenja Kur'ana, treba imati na umu da je metod kojim je Tabatabaijev tefsir El-Mizan rađen proizvod dvadese­tgodišnjeg pažljivog izučavanja Kur'ana i upornog duhovnog pro­čišćenja i kretanja ka Allahu.

Kada allame Tabatabai govori o ajetima koji se odnose na ljepotu i stvaranje, kaže da su Allahovo stvaranje i apsolutna ljepota dva nerazdvojna pojma koji prate jedan drugog. Ovim kazivanjem on ostavlja postrani sve ograničene ružnoće i ograničene ljepote, držeći se pojma savršene ljepote, koja nužno prati Allahovo stvaranje, te na taj način skreće pažnju našim umovima na promatranje sveobuhvatnog i općeg, a ne pojedinačnog i ograničenog. On kaže da svaka pojedinost predstavlja jedna vratašca ka beskrajnoj Allahovoj ljepoti i ističe čin­jenicu kako savršena ljepota i uzvišenost pripada samo Allahu. Kada je čovjek shvatio da je sve u Univerzumu lijepo i kada je spoznao da sve te ljepote pripadaju Allahu dž.š., odjednom se našao opčinjen Njegovom uzvišenom ljepotom i privučen njome, ili kako časni Kur'an kaže:

وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِّلّهِ

Oni koji vjeruju imaju najjaču ljubav prema Allahu.[1]

Kada čovjek u sebi pronađe tu ljubav, on Mu se u potpunosti predaje i prepušta se Njegovoj skrbi, uputi i odgoju. Nakon toga, Allah navodi u Kur’anu:         

اللّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ

Allah je zaštitnik vjernika, On ih izvodi iz tmina na svjetlo…[2]

Dakle, Allah dž.š. obuhvata svojim vila­jetom čovjeka onda kada taj čovjek dobrovoljno dade svoju nezavisnost i potpuno se preda Bogu, jer sve dok se neko smatra nezavisnim (samo­dovoljnim), ne može u potpunosti biti ni pod čijom skrbi. Kada takav čovjek bude izveden iz tame na svjetlo, Allah dž.š. mu podari posebnu svjetlost, jedan sasvim novi i drugačiji život:

أَوَ مَن كَانَ مَيْتًا فَأَحْيَيْنَاهُ وَجَعَلْنَا لَهُ نُورًا يَمْشِي بِهِ فِي النَّاسِ كَمَن مَّثَلُهُ فِي الظُّلُمَاتِ لَيْسَ بِخَارِجٍ مِّنْهَا

Zar je onaj koji je bio mrtav (mejt), pa smo ga oživjeli i dali mu svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?[3]

Ljudi kojima je Allah živote ispunio svjetlošću vide tom svjetlošću, slušaju tom svjetlošću, osjećaju njome. Ovdje ćemo ponovo spomenuti osam vrata Dženneta i sedam vrata Džehennema. Kao što smo rekli, kada sedam ljudskih potencijala (tjelesna čula i strasti) upotpunimo razumom, i ako čovjek bude u stanju ovladati svima njima, ući će na osam vrata u Džennet. Međutim, ako razum bude potčinjen nekom od čula ili strasti, on će nes­tati sa pozornice, a njegov vlasnik će biti smješten u Džehennem zahvaljujući tim čulima i strastima. Zato Allah dž.š. u Kur'anu kaže:

وَمَن يَرْغَبُ عَن مِّلَّةِ إِبْرَاهِيمَ إِلاَّ مَن سَفِهَ نَفْسَهُ

 A ko Ibrahi­movu vjeru napušta, osim onoga koji je sebe ludim učinio.[4]

 Njegov razum nadvladan je nekim drugim silama, a ko nema ra­zuma, smatra se ludim. Iz spomenutog ajeta vidi se kako akl i din nužno prate jedan drugog, poput blizanaca.

Nakon što je ljude izveo iz tame na svjetlo, Allah im ojačava vjeru:

أُوْلَئِكَ كَتَبَ فِي قُلُوبِهِمُ الْإِيمَانَ وَأَيَّدَهُم بِرُوحٍ مِّنْهُ

Njima je Allah u srca njihova vjerovanje usadio i ojačao ih duhom Njegovim.[5]

 Drugim riječima, dao im je posebnu vrstu spoznaje.

Prema rivajetima, postoje dvije vrste imana: postojani (trajni, urezani) i privremeni (nepostojani, kratkotrajni). Nekima od vjernika Allah učvršćuje njihov iman i potvrđuje ga ruhom Njegovim. To je postojani, utkani iman, za razliku od nepostojanog ili založenog imana, kojeg smo uzeli, ali ga isto tako možemo i vratiti (poput jabuke koju jedno vrijeme nosimo u džepu, a onda nam ispadne iz njega), odnosno u određenim životnim opasnostima žrtvovati.

Primjer vjerovanja i čovjeka možemo zamisliti kao spominjani primjer čovjeka i voća. Nekad čovjek može imati lijep voćnjak koji uzgaja i čije plodove ubire. Sve dok te plodove ne pojede, oni nisu postali dio njega, odnosno nisu se sjedinili s njegovim bićem. Čak i kad ih pojede, oni još uvijek nisu dio njega jer postoji mogućnost da ih, usljed neke tegobe, povrati. Me­đutim, kada se voće probavi u njegovoj utrobi, njegova energija prešla je u čovjekovu energiju i postala neodvojiv dio njegovog bića. Zato Allah u Kur'anu kazuje:

وَاذْكُر رَّبَّكَ فِي نَفْسِكَ تَضَرُّعاً وَخِيفَةً وَدُونَ الْجَهْرِ مِنَ الْقَوْلِ بِالْغُدُوِّ وَالآصَالِ وَلاَ تَكُن مِّنَ الْغَافِلِينَ

I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa stra­hopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.[6]

Allah traži od nas da sjećanje na Njega prenesemo sa jezika naših u duše naše, da ono postane neodvojivi dio naše nutrine, sa strahom da ne bismo izgubili iman koji smo stekli.

Allame Tabatabai rekao je da salik (putnik koji se uputio ka Bogu) vrijedi samo onda kad potpuno napusti tabi'at (svoju prirodu), kada se potpuno odvoji od svega što je materijalno, kada se pred njim otkrije svijet nematerijalnih oblika. Na ovom stepenu tek je početak njegova puta. Ibn Sina je govorio da će čovjek, ako potpuno ovlada svojim ču­lima, stavljajući pod nadzor svoje promatranje, svoje slušanje i poi­manje stvari oko sebe, biti u stanju vidjeti ono što vidi i u snu – stvarnost stvari.

U Komu postoji jedan učenjak za kojeg se zna da može upravljati svim svojim čulima na način da privremeno napusti svoje tijelo i da boravi negdje drugdje, upravljajući s te udaljenosti svojim srcem, rukama i nogama.

Kako istinski salici (duhovni putnici) zaslužuju Božije svjetlo

 O salicima allame Tabatabai kaže sljedeće: “Kada smo shvatili da put salika prolazi kroz prirodu i da jedan njegov dio prolazi kroz svjetlo –  zapitajmo se kako su to zaslužili.”

Mnogi ajeti govore nam o Kur'anu kao upućivaču.

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

Knjigu ti ob­javljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo…[7], ili:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَآمِنُوا بِرَسُولِهِ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِ وَيَجْعَل لَّكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

 O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i dat će vam svjetlo pomoću kojeg ćete ići… [8]

Iz ovih ajeta vidimo da je svjetlo kojim žive putnici usmjereni ka Allahu uvje­tovano i vjerom u Poslanika s.a.v.a. Značaj vjere u Poslanika s.a.v.a. naglašen je u 31. ajetu sure Ali-'Imran, gdje se Allah dž.š. obraća Poslaniku sljedećim riječima:

قُلْ إِن كُنتُمْ تُحِبُّونَ اللّهَ فَاتَّبِعُونِي يُحْبِبْكُمُ اللّهُ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ وَاللّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

 Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je.

Slijeđenje Božijeg Poslanika s.a.v.a. pojašnjeno je u sljedećem ajetu:

الَّذِينَ يَتَّبِعُونَ الرَّسُولَ النَّبِيَّ الأُمِّيَّ الَّذِي يَجِدُونَهُ مَكْتُوبًا عِندَهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنْجِيلِ يَأْمُرُهُم بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَاهُمْ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ فَالَّذِينَ آمَنُواْ بِهِ وَعَزَّرُوهُ وَنَصَرُوهُ وَاتَّبَعُواْ النُّورَ الَّذِيَ أُنزِلَ مَعَهُ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

 Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će im naređivati dobra djela, a od odvratnih ih odvraćati, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu po­državali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono šta budu željeli. [9]

Poslanik s.a.v.a. otklonio je okove iz misli svojih sljedbenika, učinio da se oslobode unutrašnjih i vanjskih idola i da slobodno razmišl­jaju o unutarnjem i vanjskom svijetu.

Na kraju, Allame zaključuje da je prvi korak na putu ka Bogu, bez kojeg ništa neće imati vrijednost, upravo oslobađanje misli i usmjera­vanje djelovanja uma, drugačije kazano, spoznavanje onoga šta slijedi iza uma. Svoju misao trebamo prepustiti Kur'anu i Božijem Poslaniku.

Da bismo shvatili šta to znači, potrebno je napomenuti da su u vjeri dvije stvari bitne i to:

1)       uvjerenje;

2)       ono čime nas vjerovanje obavezuje, a što se često gubi iz vida.

Naprimjer, možemo to uporediti sa brakom. Mnogi smatraju da su svoju obavezu u vezi s tim izvršili samim činom ženidbe, zaboravljajući da je to samo formalni početak novog života koji za sobom povlači niz obaveza bez kojih se ne može govoriti o braku. Tako bismo se trebali odnositi i prema Islamu.

Zato Allah u Kur'anu kaže:

قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالًا. الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا. أُولَئِكَ الَّذِينَ كَفَرُوا بِآيَاتِ رَبِّهِمْ وَلِقَائِهِ فَحَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فَلَا نُقِيمُ لَهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَزْنًا. ذَلِكَ جَزَاؤُهُمْ جَهَنَّمُ بِمَا كَفَرُوا وَاتَّخَذُوا آيَاتِي وَرُسُلِي هُزُوًا

Reci:“Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako biti priznata, čiji će trud u životu na Ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izići; zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.”[10]

Mnogi ljudi čitav život obavljaju namaz, ali bez pravog uvjerenja. U vezi s tim Poslanik s.a.v.a. jednom je, posmatrajući nekog čovjeka kako klanja, rekao: “Da sada umre, umro bi u stanju koje nije moja vjera.”

Dakle, slijeđenje Poslanika s.a.v.a. znači upoznavanje dobra i činjenje dobra na koje nas je on uputio, odnosno upoznavanje zla i uklanjanje od zla kojeg se on klonio, oslobađanje svoga uma od idola i samog sebe te prepuštanje Božijoj uputi. Kada već budemo imali slobo­dan um, bit će lahko činiti dobro, i suprotno, vrlo je teško popraviti svoja djela ukoliko prethodno nismo oslobodili um.

Kad je jednom prilikom Fahre Razi bio upitan zašto toliko plače, rekao je: “Shvatio sam da nešto što sam vjerovao 30 godina nije istina pa sam pomislio – šta ako sva moja uvjerenja budu neispravna pa mi Azrail kaže da su batil?” Tada je izrekao nekoliko stihova:

“Bojim se da ću otići sa svijeta Ovoga, a da neću ući u svijet duha, jer kako mogu vidjeti ono što nisam bio u stanju vidjeti u svijetu tijela?”

Ibn Arebi mu na to odgovara sljedećim riječima: “Tvoja je greška što si prvi korak pogrešno učinio, jer da ti je on bio ispravan, sada ne bi sumnjao. Taj korak je upoznavanje s Poslanikom s.a.v.a. i vjerovanje u njega, a onda njegovo slijeđenje. Ako to nismo učinili, bit ćemo poput stranca koji traži adresu u gradu koji ne poznaje, pa što više traži, biva sve udaljeniji od nje.”

Allame Tabatabai jednom prilikom rekao je: “Kur'an nam obznanjuje da je život blaženstva onaj život kojem je sklon neuprljani fitret, jer fitret teži istini, pravdi i dobrohotan je. Druga stvar koju ističe Kur'an jeste neodvojivost vjere od društvenog bića čovjeka, imajući u vidu vjeru kao niz propisa koji se trebaju primjenjivati u društvu. Taj zajednički život ljudi, koji se zas­niva na istini, neodvojiv je od vjere i pomaže ljudima da stignu do cilja. Nemoguće je odvojiti vjeru od života i zato ona u svim njegovim sferama ima svoje prisustvo (kako u idividualnim tako i u društvenim).”

Svijet je prepušten ljudima, a ljudi su prepušteni svijetu, i takav od­nos pomoći će nam na našem putu ka savršenstvu. Kur'an također govori o ljudima, koji su onakvi kakve ih Allah dž.š. želi vidjeti, kao o Nje­govim znakovima. On takve izdvaja iznad ostalih ljudi, ističući njihove vrline iznad svega i naglašavajući njihovu ulogu u obznanjenju istine i napredovanju ka istini.