Zaključci allame Tabatabaija o tumačenju Kur'ana njim samim

Zaključci allame Tabatabaija o tumačenju Kur'ana njim samim jesu sljedeći:

1)       Kur'an počinje od stvoriteljstva Allahovog, oslovljavajući Ga Stvoriteljem svega što postoji.

2)       Allah dž.š. stvara samo lijepo jer je On sam savršena ljepota i do­bro.

3)       Ljudi se Kur'anom pozivaju da napuste površnost i da počnu dublje razmišljati o Allahu dž.š. i to o Njegovim univerzalijama – op­ćim pojmovima.

4)       Sva bića, sve što je stvoreno, bilo pojedinačno ili skupno, bilo opće ili posebno, sve je znak Božiji i ništa više.

5)       Kur'an poziva naša razmišljanja da se usredsrede na Allaha, a ne na ovaj materijalni svijet.

6)       Kur'an opisuje Allahovu savršenu ljepotu, uzvišenost i veli­čanstvenost, pozivajući čovjeka da shvati da su sve ljepote Ovoga svijeta samo odraz Allahove ljepote, da pripadaju izvorno Njemu, te da je suština i zbilja tih ljepota kod Allaha, upućujući na činjenicu da je Ovaj svijet samo figura, prolazni simbol. Naprimjer, gledajući film ni približno ne možemo uživati u ljepoti nekog živopisnog pejzaža kao kad se stvarno nalazimo u njemu.

7)       Činjenica je da su sve ove ljepote ustvari ograničene, a ono što je kod Allaha nije ograničeno i nije prolazno.

8)       Ako čovjek uistinu shvati sve ove poruke Kur'ana, naći će se pred jednom beskrajnom ljepotom i savršenstvom, pred apsolutnom veličinom koja nema kraja ni početka. Posljedica svjedočenja te ljepote je zaboravljanje sebe, odnosno poklanjanje srca toj ljepoti.

9)       Ono čime rezultira posmatranje apsolutne ljepote jeste gubljenje samostalnosti i nezavisnosti u odnosu na nju.

Do ovog stepena čovjek je rob Božiji, drugim riječima, ponaša se kao sluga Božiji jer Mu služi ibadetom sve dok ne vidi sebe kako posmatra tu ljepotu izbliza. Na ovom stepenu Gospodar preuzima inicijativu. Nje­gov rob mu se približio, došavši do spoznaje o Njegovoj ljepoti, i Allah dž.š. vodi ga dalje, kazavši mu da će mu On odsada biti izravni skrbnik i vodič. Primjer za to nalazimo u 257. ajetu sure El-Bekara:

اللّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ وَالَّذِينَ كَفَرُواْ أَوْلِيَآؤُهُمُ الطَّاغُوتُ يُخْرِجُونَهُم مِّنَ النُّورِ إِلَى الظُّلُمَاتِ أُوْلَـئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, u njemu vječno ostati.

Čovjek je ovdje poput bilo kojeg predmeta u at­mosferi – kada izađe iz granice do koje djeluje gravitaciona sila, gubi vezu sa Zemljinom težom, bivajući privučen nekom drugom kosmičkom si­lom. Allame Tabatabai o ovome kaže sljedeće: “Ovaj put je put suze, oka i srca, put na kojem čovjek ograđuje svoje srce, odvajajući ga od svega što je materi­jalno. Kada dođe ljubav, nestaje sve drugo. Kada zraka ljubavi obasja čovjekovo srce, ona ga uzme potpuno k sebi i u njemu nema mjesta ni za šta drugo.”

Allame Tabatabai r.a. priča o jednom velikom arifu – Ibn Farisu, koji je jednom dok je kazivao stihove izgubio svijest. Trinaest dana bio je bez svijesti i kad je došao sebi, odjednom je napisao kasidu od sedam stotina stihova. O svakom tom stihu mogla bi se napisati čitava knjiga. Ibn Arebi jednom prilikom je tražio od Ibn Farisa da napiše komentar svoje pjesme, da ih malo po­jasni i približi običnom čovjeku. Ibn Faris je na to odgovorio: “Ne trebam to raditi, ko­mentar mojih stihova ti si već napisao u svojoj knjizi Mekkanska otkrovenja.”

To je stepen na kojem čovjek postaje jedan od onih pojedinaca o kojima Allah u jednom od kudsi-hadisa kaže sljedeće: “Ja sam sluh njihov, Ja sam vid njihov, Ja sam ruke njihove, Ja sam noge njihove.” Takve ljude Uzvišeni Allah izvodi iz tame na svjetlo u potpunosti. Sva njihova djela ono su šta Allah želi da rade.

Sljedeći korak na koji ih Allah dž.š. izvodi jeste napuštanje ma­terijalnog i spajanje sa općim. Njihova tijela još djeluju na Ovom svijetu, ali srca njihova su u Džennetu. U još jednom hadisu govori se o tome kako je njihova duša na jednom najuzvišenijem mjestu, u svijetu melekuta. Allame Tabatabai r.a. dalje kaže da je veličina Kur'ana između osta­log i u tome što je u stanju izvesti čovjeka na ovaj stepen, ne nanoseći mu nikakvu materijalnu štetu na tom putu. Dakle, sve se to može postići živeći normalnim, materijalnim životom, među ostalim ljudima. Njihova tijela rade, kreću se, svjesni su tegoba i na Ovom svijetu, ali istovre­meno, oni su u stanju posmatrati nešto što je iznad svega toga. Put stizanja do tog stepena je onaj poznati put – 'akl, ahlak i 'amel. Na pitanje kako pročistiti ovo troje, odgovor je sljedeći: “Slijeđenjem Poslanika s.a.v.a.” Ništa iznad toga ne postoji. Ovaj put nije put u širinu nego u dubinu.

Sve druge puteve, načine i pokušaje duhovnog pročišćenja, osim Poslanikovog, Kur'an smatra neispravnim. Što se tiče isposništva, izbjega­vanja društva itd., Allame kaže da je to bježanje iz težeg u lakše, jer lahko je odvojiti se od ljudi i sjediti u hladovini, pos­vetivši se samom sebi. To je kao kad istjeraju čovjeka iz unutrašnosti aviona na njegovo krilo. Onaj ko je manje izdržljiv, brzo će klonuti i pasti, ali uspjeh je ostati na krilu i izdržati do kraja leta. Čovjek koji živi u društvu i bori se za istinu poput je onog pojedinca koji je na samom kraju krila aviona u letu.

Kur'an podsjeća da su svi ovi putevi i prolasci, kroz različite stepene duhovnog uspinjanja smješteni u samom čovjeku. Potrebno je da svako nađe sebe u sebi, a ko spozna sebe, spoznao je i svog Gospodara. Što se tiče prirode, odnosno svijeta materije, Kur'an podsjeća čovjeka da je sve stvoreno zbog njega i poziva ga da sve izučava i upoznaje različite veze među pojavama u prirodi, da se na najbolji mogući način koristi onim što mu je Allah stavio na raspolaganje i da dopusti i pomogne drugima da se time koriste. Kur'an prepušta svijet čovjeku, čovjeka svijetu, a oboje za­jedno Allahu dž.š., podsjećajući na okolnost da sve što čovjek može postići – može postići za života na Ovom svijetu.

Nakon što je obznanio ove činjenice, Kur'an donosi dokaze ko­jima potvrđuje da je sve to istina. To su oni uzorni pojedinci, koji su također bili od krvi i mesa i koji su obavljali svakodnevne poslove, ali im nikad nije smetalo da neprekidno budu svjesni Allaha.

Na kraju, allame Tabatabai r.a. kaže ono što je znao kazati imam Homeini r.a: “Jedini put uspjeha jeste put upoznavanja Kur'ana, djelovanja prema Kur'anu i promicanje kur'anskih poruka ili upoznavanje drugih sa njima.” Uvjet za taj uspjeh jeste da se mi prepustimo Kur'anu, a ne da Kur'an potčinimo sebi