Poruke koje Kur'an donosi u jednu necivi­liziranu sredinu:

       1.   istina ima pravo vladavine;

       2.   širk treba potisnuti iz društva;

       3.   srca treba očistiti i moral dovesti do savršenstva;

       4.   ljudska djela i ponašanje treba učiniti pristojnim;

       5.   treba uspostaviti jedinstvo među ljudima, nakon ratova i prol­jevanja krvi;

       6.   režim aristokratije i podjelu društva na klase treba uništiti, te prenijeti poruku ljudima da su u svojoj biti svi oni jednaki.

Težak zadatak dat je poslanicima. Ako sagledamo svu krv, sve mrtve pojedince, sve porušene i uništene građevine, djecu šehida lišenu zagrljaja roditelja, djecu bez ljubavi, sve mrtve koji su završili u masovnim grobnicama, bremena tuge koje je Poslanik nosio na Ovom svijetu itd., tad zadatak izgleda još teži i sa više prepreka. Poslanik i njegova porodica znaju koliko je teško izvršiti taj zadatak da bi nam se prenijela poruka.

Metodi islamskog pozivanja ka istini

Postoje dva metoda u prenošenju poruke Islama i ovladavanju u društvu:

1)      politički metod;

2)      Božiji metod.

Način koji je prihvaćen u prošlosti i sadašnjosti svjetske politike sastoji se od sljedećih koraka:

1. Prvi korak je okupljanje manje skupine oko neke ideologije.
2. Drugi korak je da ovi pojedinci polahko ostvaruju utjecaj i u društvu, šire taj utjecaj i nadmoćnost te potčinjavaju misli i razmišljanja ljudi o sebi. Ovaj način je općeprihvaćen u poli­tičkom načinu učenja. Uz modernizaciju, ovaj se način se danas razlikuje od načina u prošlosti. Pristupi su se promijenili, ali je politika ostala ista. Odlike ovog načina su sljedeće:

                     i.            Sredstva utjecaja i širenje vlasti nemaju određenu formulu za uspjeh. Svaki način za učvršćivanje moći i dostizanje do cilja je dopustiv, kao i ostajanje na vlasti. Zbog toga je iz­mišljena krilatica: Cilj opravdava sredstvo – ukoliko je cilj “svet”, bez obzira na prljavštinu sredstava. Ova krilatica potiče od Machiavellija, ali su je marksisti mnogo koristili.

                   ii.            Obaveza stizanja do cilja čini dozvoljenim usputne harame, tj. ukoliko je cilj postao vadžib, uvodne prepreke do cilja mogu se prekršiti, makar te prepreke bile i harami, te se onda pretoče u nešto dozvoljeno. Zatim se ovo pretočeno u doz­voljeno miješa sa šerijatskim propisima.

Naprimjer, ako se posjed nekog čovjeka nalazi pored rijeke, a on ne voli da ljudi tuda prolaze, postaje haram proći tim posjedom. Međutim, vidimo da se neka žena utapa u rijeci, a čovjek – da bi je čovjek spasio – mora preći preko tog posjeda. On je mora uhvatiti za ruku, što je haram, ali je može spasiti, a to je halal, štaviše, osjeća moralni poziv da je spasi. Šta u tom slučaju ima veću vrijednost, život jedne žene ili život Islama? Život Islama je veći jer su hiljade ljudi i žena prisutne u tom životu. Ovaj cilj jedan je od onih ciljeva koji ih dovode do krajnjeg cilja. Politički sistem i birokratija jedne države, ako se služe “političkim zavrzlamama” i “prljavim načinima”, dolaze do cilja, lakše sebi potčin­javaju sve oko sebe. O tom pitanju vjera govori s podlogom ra­zuma, a ono na šta vjera poziva ogleda se u nekoliko sljedećih stavki:

1.Između cilja i onoga što prethodi cilju postoji neka veza i srodnost. Slikovito rečeno, između korijena, grana i ploda drveta postoji određena veza. Zbog toga je nemoguće razdvojiti cilj i sredstva kojima se stiže do cilja. Ovo je logički dokaz koji niko ne poriče. Političari imaju jedan zacrtan cilj i ništa drugo ne vide, osim taj cilj. Radi dostizanja toga cilja i vlasti, oni se služe prljavim metodama jer za njih ne postoje drugi načini. Ciljevi do kojih mi želimo doći trebaju se razlikovati od njiho­vog cilja, kao i metode i sredstva kojima se koristimo u dostizanju tog cilja. Trebamo koristiti istinu kao sredstvo za dostizanje cilja te trebamo shvatiti da je logički način kojim se služe političari pogrešan, jer je nemoguće da plod neistine bude istina, niti će bolesno drvo dati zdrave plodove. Iz susreta istine i neistine nije moguće očekivati da plod bude istina jer je korišćenje zla potpisivanje sporazuma sa zlom. Suština takvog posla u suprotnosti je s ciljem prema kojem idemo. Osnovni islamski ciljevi jesu:

       a) širenje tevhida;

b) širenje pravde;

c) upućivanje ljudi.

U islamskom političkom načinu upravljanja nije moguće da i u najtežem trenutku iskoristimo i najmanju nepravdu, ako su nam poznata ova tri prethodna cilja. Naš cilj bio bi u tom slučaju iskrivljen i pogrešan. Dva su razloga za to:

1        način i put kojim se kretao Poslanik s.a.v.a. i njegova porodica;

2        zakoni Kur'ana.

His­torija nam je jasno pokazala put kojim su se kretali Poslanik, imami, ashabi itd. Njihov put kretanja ka cilju is­pravan je i čist. U tekstu Kur'ana nalazimo mnogo svjedoka i ajeta koji osuđuju ono što je za osuditi i koji upućuju Poslanika s.a.v.a. na ono što je dobro.

U suri El-Kafirun nalazimo sljedeće ajete:

Reci:“O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome Kome se ja klanjam, jer se ja nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome Kome se ja klanjam. Vama vaša vjera, a meni moja!”

Ovdje je Allah dž.š. poslao ajete Poslaniku  s.a.v.a. da bi on praktično iskazao “odvratnost prema nevjernicima”. Ova sura zauvijek daje do znanja da ne možemo ući u obračun s kafirima sa popustljivošću. Kafire treba učiniti beznadežnim.

U 4. ajetu sure El-Mumtehina kaže se:

قَدْ كَانَتْ لَكُمْ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ فِي إِبْرَاهِيمَ وَالَّذِينَ مَعَهُ إِذْ قَالُوا لِقَوْمِهِمْ إِنَّا بُرَاء مِنكُمْ وَمِمَّا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ كَفَرْنَا بِكُمْ وَبَدَا بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةُ وَالْبَغْضَاء أَبَدًا حَتَّى تُؤْمِنُوا بِاللَّهِ وَحْدَهُ إِلَّا قَوْلَ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ لَأَسْتَغْفِرَنَّ لَكَ وَمَا أَمْلِكُ لَكَ مِنَ اللَّهِ مِن شَيْءٍ رَّبَّنَا عَلَيْكَ تَوَكَّلْنَا وَإِلَيْكَ أَنَبْنَا وَإِلَيْكَ الْمَصِيرُ

Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate. Mi vas se odričemo i neprijateljstvo i mržnja će između vas stati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog vjerovali!

Ovdje se postavlja sljedeće pitanje: Da li treba da su nam odvratni  kafiri ili samo njihova djela?

Oboje treba da nam bude odvratno jer je čovjek bez vjere u Boga lišen skoro svih ljudskih svojstava. Pojavila se rasprava među nekim vjernicima oko pitanja kako je čovjek samim tim što je halifa na zemlji već vrijedan, te da li je stav Islama u tom smislu drugačiji. Međutim, stav Islama ogleda se kroz čovje­kov ahlak, ponašanje, vjerovanje, pogled na svijet. Takvo šta ima smisla, ali druga stvar je ono što propisuje šerijat, tj. na kakav ćemo se način odnositi prema nevjernicima, jer je u tom smislu naše ponašanje misionarsko. Islam nas metodično upućuje na to da odredimo granice između vjernika i nevjernika. (Islam je iznad onih stvari i mjerila koje su odredili pluralisti i sekularisti.)

U 74. i 75. ajetu sure El-Isra kaže se:

وَلَوْلاَ أَن ثَبَّتْنَاكَ لَقَدْ كِدتَّ تَرْكَنُ إِلَيْهِمْ شَيْئًا قَلِيلاً إِذاً لَّأَذَقْنَاكَ ضِعْفَ الْحَيَاةِ وَضِعْفَ الْمَمَاتِ ثُمَّ لاَ تَجِدُ لَكَ عَلَيْنَا نَصِيرًا

 A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti zaista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.

Iz spomenutog ajeta vidimo da postoji stanje tahdid - prijetnja i opomena iz podstaknuta nastojanjem da se mišljenja ljudi ne iskvare od ružnih pomisli, te da se u poslovanju s nevjernicima uđe u njihova srca da bi se došlo do Istine.

U 51. ajetu sure El-Kehf kaže se:

مَا أَشْهَدتُّهُمْ خَلْقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَلَا خَلْقَ أَنفُسِهِمْ وَمَا كُنتُ مُتَّخِذَ الْمُضِلِّينَ عَضُدًا

 Ja nisam uzimao njih za svjedoke prilikom stvaranja Nebesa i Zemlje, ni neke od njih prilikom stvaranja drugih i za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put upućuju.

Zatim, u 58. ajetu sure El-A'raf Svevišnji poručuje:

وَالْبَلَدُ الطَّيِّبُ يَخْرُجُ نَبَاتُهُ بِإِذْنِ رَبِّهِ وَالَّذِي خَبُثَ لاَ يَخْرُجُ إِلاَّ نَكِدًا كَذَلِكَ نُصَرِّفُ الآيَاتِ لِقَوْمٍ يَشْكُرُونَ

 U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospo­dara njegova, a u neplodnom tek s mukom. Eto, tako Mi, na razne načine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju.

Allame Tabatabai kaže da se ljepota i čudo Kur'ana nalaze upravo u okolnosti da je najuzvišnije istine rekao na veoma jednostavan način, da bi najnepismeniji i najprostiji čovjek mogao shva­titi ajete i okoristiti se njima, te da ujedno učenjak može uzeti korist iz istog ajeta. Jedan od primjera jeste i ovaj ajet, tj. ako je zemlja čista, čist je i plod, a ako je zaprljana, prljav je i njen plod. Takvo šta filozofski je dokaz jer je veza između sredstva i cilja apsolutno prisutna. Ovaj ajet kaže da ako su sjeme i zemlja pokvareni, i plodovi će također biti takvi, a ako su zemlja i sjeme čisti, plodovi će također biti takvi. Islam ne prihvata da se radi stizanja do istine služi zabludama