DA LI JE POSLANSTVO TEK ODZIV NA ZOV

POSLANIKOVE SAVJESTI?

Prema mišljenju određenog broja komentatora, ono čemu poziva Božiji Poslanik s.a.v.a. nije ništa drugo doli odziv na zov njegove savjesti, kao čovjeka koji je bio plemenit i čist, koji je želio zajednici dobro te je svoje čiste misli predočio kao poslanstvo koje je tajno predstavio narodu. Čovjekova savjest uvijek teži pravcu prema kojem se društvo kreće ka svojoj očuvanosti i zdravlju. Kada čovjek učini suprotno od toga, učinio je su­prot­nost i od svoje savjesti. Kur’an ovaj stav pobija govoreći da je čovjekova duša pogodno tlo za plemenitost i čistotu, kao i za prljavštinu i manjkavosti, te da upravo čovjekova svijest naginje ka sreći i čistoti. Srž njihove tvrdnje jeste da je poslan­stvo odziv čovjeka – unutrašnji poziv. Poslanik s.a.v.a. je takvo šta preds­tavio kao poslanstvo jer se stidio da iskaže kako su to njegovi unutrašnji pozivi ili nije imao hrabrosti da to drugačije predstavi. Tabatabai je ovo mišljenje također pobio služeći se sljedećim ajetom:

وَإِذَا جَاءتْهُمْ آيَةٌ قَالُواْ لَن نُّؤْمِنَ حَتَّى نُؤْتَى مِثْلَ مَا أُوتِيَ رُسُلُ اللّهِ اللّهُ أَعْلَمُ حَيْثُ يَجْعَلُ رِسَالَتَهُ سَيُصِيبُ الَّذِينَ أَجْرَمُواْ صَغَارٌ عِندَ اللّهِ وَعَذَابٌ شَدِيدٌ بِمَا كَانُواْ يَمْكُرُونَ

A kada njima dokaz dolazi, oni govore:“Mi nećemo vjerovati sve dok se i nama ne da nešto slično onome što je Allahovim poslanicima dano.” A Allah dobro zna kome će povjeriti poslan­stvo Svoje. One koji griješe sigurno će stići od Allaha poniženje i patnja velika zato što spletkare.[1]

Kur’an pobija tvrdnje da je poslanstvo takva vrsta odziva, a Ta­batabai pobija iste pretpostavke spomenutim ajetom. Ova mišljenja i tvrdnje koje smo dosad iznosili mišljenja su ljudi koji sebe nazivaju nevjernicima, koji ne vjeruju u poslanstvo i proživljenje.

Sad ćemo vidjeti stavove ljudi koji su protiv vjere općenito. Ovakvi ljudi pobijaju sve vjere, općenito, a posebno Islam i kažu da nema nikakvog smisla stvaranje svijeta, proživljenje i sve što je vezano za vjeru. Sve ove političke i vjerske igre o tome su lažne. Zašto se pojavila potreba u društvu za korisnom laži? Za takvo šta po njima su postojala dva uzorka:

1) Sami poslanici bili su ljudi koji su željeli da se društvo popravi, a oni su bili ljudi izvanredne duhovne sposobnosti. Bili su takve prirode da su patili gledajući svoj narod kako se muči, kako živi u neznanju, bili su potreseni usljed nasilja koje se provodi u društvu, zbog krvi koja se uzalud proljeva u društvu itd.

2) Drugi uzrok bilo je neznanje ljudi.

Poslanici su znali da su ljudi među kojima žive nepismeni, s niskim stepenom znanja te da jedino uvođenjem zakona koje su naz­vali vjerom mogu učiniti nešto za te ljude. Oni misle da su sva vjerska ubjeđenja skupina laži te da je ta teza naučno pobijena i da nema nikakvog značaja. Međutim, oni priznaju činjenicu da su te postavke bile veoma korisne za društvo. Ukoliko želimo pobiti njihove stavove, moramo prvo znati da su se oni po pitanju uloge poslanika u društvu podijelili na dvije skupine:

a) jedna skupina su oni nevjernici koji kažu da poslanici nisu u društvu imali nikakvu vlast;

b) druga skupina kaže da su poslanici imali korisnu ulogu u društvu.

U prvoj skupini svi se slažu da je uloga Poslanika štetna za društvo, ali se i oni u pogledu na tu manjkavost dijele, i to na tri podskupine:

  Prvu (podskupinu) čine oni koji sebe nazivaju intelektualcima. Oni kažu da je ta uloga štetna zato što dolazak poslanika i njihovo usmjeravanje ljudi ka odricanju od Ovoga svijeta te posvećivanju drugom životu nije podsticajno. Napustili su one istine koje nas ok­ružuju, a okrenuli su se manjkavim mišljenjima i nekim svojim tvrdnjama. Zbog takvog pogleda na svijet oni su bili povod propadanja i zaostalosti u znanju svih naroda, ostali su nepismeni, nisu imali nikak­vog kulturnog napretka.

Drugu (podskupinu) čine marksisti, koji imaju stav potpuno suprotan spomenutim in­telektualcima jer poslanike kritikuju zbog okretanja naroda duhovnosti. Prema njihovom mišljenju, poslanici su ljudi koji su itekako voljeli Ovaj svijet pa da bi ostvarili svoje ciljeve, priveli su ljude novoj ideologiji te ih ostavili u zabludi i zaostalosti, a sami sebe doveli su do cilja. Takvo šta objašnjavaju tvrdnjom da društvo ne može napredovati ukoliko u njemu nema su­koba između klase koja vlada i klase kojom se vlada, dakle, u njihovom neprekidnom sukobu dolazi do napredovanja države i društva, naroda i civili­zacije. Međutim, u jednom trenutku se pojavljuju ti poslanici, sa svojim stavovima, brane klasu koja vlada, govoreći onima nad kojima se vlada kako se trebaju strpiti jer je to Božija volja. Ljudi su na taj način bili podijeljeni. Takvom ideologijom poslanici kod ljudi postižu povučenost i odsustvo spremnosti na pobunu. Nema više sukoba između dvije klase koje postoje u društvu pa društvo ne može ni napredovati. To je manjkavost koju su oni proizveli. Kažu da su vjera, država i bogatstvo uvijek bili zajedno. Pošto se vladajuća klasa za održavanje svoje vladavine mora služiti nasiljem nad klasom kojom vlada, poslanici su došli i odbranili potčinjenu klasu tako što su umirili one koji su se suprotstavljali vladajućoj klasi. Posljedica takvih okolnosti je prestanak razvoja društva u skoro svim područjima života.

Treću (podskupinu) sačinjavaju oni koji podržavaju “zakon jačeg”. Oni kažu da što je jedno društvo jače, ono će sebi više potčiniti druge, a samim tim će tjerati i druge ka razvoju, napretku i uspjehu. Takvo društvo će pobjeđivati slabije jer se njihova snaga ogleda upravo u uništavanju slabijih. Uništavanjem slabijih njihova snaga raste i oni time vuku društvo ka samom napretku, uspjehu. Naprimjer, u prirodi postoji jasan dokaz da ono što je snažnije i jače opstaje, a ono što je slabije zaostaje. Tako je i sa društvom. Jaki uzrokuju napredak, dok slabi uzrokuju zaostajanje. Oni misle da su se nemoćni dosjetili da izmisle određene zakone koji bi trebali vladati Ovim svijetom, poput propisa koji kažu da ne treba činiti nasilje, da treba udjeljivati, biti milostiv, biti pravedan, itd. U tom slučaju ne bi bilo velike razlike među njima. Smatraju da su ovi ljudi sa izvanrednim sposobnostima napravili koristan plan za sebe, ali štetan za jače, jer u slučaju nastavljanja ubijanja nemoćnih, oni ne bi preživjeli. Društvo bi došlo do svoga vrhunca. Nietzsche (Niče) zastupa takvo mišljenje.

Druga skupina u postupku poricanja vjere ima drugačije stavove i smatra da je uloga poslanika u društvu korisna i poželjna. Oni taj svoj stav po­dupiru sljedećim stavovima:

1. Prije svega, moramo vidjeti sadržaj onoga šta su nam donijeli poslanici. Kad to sagledamo, vidimo da su ljudima donijeli znanje, da ljude upućuju na učenje, lijepo ponašanje te da budu korisni zajednici.

2.  Potrebno je obratiti pažnju na historijske očiglednosti. Ukoliko posma­tramo historiju i ulogu poslanika u oblikovanju čovječanstva, vidjet ćemo da je njihova uloga bila veoma značajna. Prvo treba vidjeti šta je ljud­ska civilizacija. Ako želimo odrediti ljudsku civilizaciju, moramo znati da se ona dijeli na duhovnu i materijalnu dimenziju civilizacije.

Da bismo spoznali materijalnu dimenziju civilizacije i odredili njene osobine, moramo se služiti tehnikom i gledati njenu proizvodnju. Ona se vremenom mijenjala i razvijala da bi došla do onog stepena u kojem je danas, a u budućnosti će otići još i dalje.

Duhovna dimenzija civilizacije odvija se u međuljudskim odnosima, pa ako su međuljudski odnosi normalni, onda je to jedna, napredna i dobra civilizacija, a ako su ti odnosi među ljudima divlji, onda je to divlja civilizacija.

Zagovornici ovog stava smatraju da su međuljudski odnosi uveliko zavisili od poslanika i ljudi im trebaju zahvaliti na tome jer je to bilo itekako korisno za njihovo društvo. Podrobnije razmatranje uloge poslanika u društvu može nas dovesti do zaključka da su oni donijeli dobro ozračje ne samo u duhovnom dijelu civilizacije, nego i u ma­terijalnom. Materijalna dimenzija civilizacije razvila se veoma mnogo, a da bi se dolazilo do otkrića, izuma, da bi se proučavala priroda, razvila tehnika, pot­rebni su mir i sigurnost u društvu. Taj mir i napredak omogućen je upravo zahvaljujući poslanicima. Na taj način materijalna dimenzija civilizacije postaje njihov “dužnik”. Prema njihovom mišljenju, poslanici su imali izravnu ulogu u duhovnom dijelu civilizacije, ali u materijalnom dijelu imali su posrednu ulogu. Zbog toga je njihova uloga općenito korisna.

U Iranu postoji hikaja u kojoj se kaže da je dijete jelo zemlju, iako je znalo da je ona štetna za njega. Premda se majka ljutila na njega, ono je nastavljalo da to radi. Jednoga dana dijete je došlo majci i reklo da zna da je zemlja štetna za njega i tražilo je od nje da mu zaveže ruke. Majka mu je onda rekla da ako zna da je to štetno za njega, zašto ne prestane s tim i odvezanih ruku. Zašto nevjernici ne prihvate Boga kao nešto što je istinito? Zašto ne prihvate vjeru kao svoj put, posebno na­kon svih ovih obrazloženja i dokaza da je uloga poslanika korisna? Oni već imaju pripremljen odgovor na ovo pitanje kada kažu da je vjera u prošlosti imala korisnu ulogu sve dok nauka i tehnika nisu bile dovoljno uznapredovale. Danas, kad su one jako razvile, vjera je izgubila svoju vodeću ulogu, a u budućnosti će je još više izgubiti. Kažu da u napretku nauke neke stvari mijenjaju mjesta – neke stvari zaostaju, a neke napreduju. S razvojem nauke Bog i vjera idu ustranu, a na njihovo mjesto sjeda čovjek. Ovo je tvrdnja i stav koji se promiče u svijetu, posebno među onima koji kažu da im ne treba vahj i vjer­sko naučavanje, jer umjesto toga imaju nauku i razum. Te njihove tvrdnje su proračunate, lijepe, mudre i neprimjetno nalaze svoje sljedbenike. U nastavku ćemo pokušati odgovoriti na ovo pitanje.

Mišljenje četiri skupine ljudi o poslanstvu

Govorili smo o drugoj skupini ljudi – nevjer­nicima koji osuđuju poslanike zbog njihove uloge u zajednici. Rekli smo da se oni dalje dijele na četiri skupine. Tri su skupine mišljenja da je uloga poslanika u društvu štetna, ali se i oni međusobno razlikuju. Četvrta skupina smatra da je uloga poslanika u društvu korisna. Neki od prve tri skupine izjašnjavaju se kao intelektualci i kažu da su poslanici bili prepreka i kočnica razvoja društva. Po njihovom mišljenju, poruka poslanika je da se ljudi odreknu ovog života i okrenu Ahiretu. Sljedeća skupina su marksisti, koji smatraju da je uloga poslanika u društvu štetna, te da su oni podržavali svojim programom vladajući sloj koji je bio protiv radničke klase. Rad­nička klasa bila je pomirena sa sudbinom i zbog toga nije došlo do napretka u društvu. Treća skupina su oni koji se zalažu za prirodni odabir. Oni zamjeraju poslanicima na njihovom programu, na idejama kojima se prave dobri međuljudski odnosi, pažnja i milost među ljudima, jer su time omeli put jačima za uništenje slabijih. Slabiji sprječavaju napredak društva, a jači vode društvo ka progresu i uspjehu. Svaka skupina tu “manjkavost” poslanika u društvu gleda sa svoga stanovišta. Četvrta skupina poriče vjeru, ali prihvata korisnu ulogu poslanika u društvu. Za to iznose dvije vrste činjenica:

– skreće se pažnju na potrebu da se sadržaj ponuđenog dobro i pažljivo ispita, pregleda, posebno onaj koji donose poslanici;

- ukazuje se na očiglednosti koje su se desile tokom historije i pojave koje su praćene dolaskom poslanika.

Mišljenje o utemeljenosti civilizacije

Civilizacija počiva na dva stuba: duhovnom, koji je potpuno ovisan o učenjima i proučavanjima poslanika, i materijalnom, koji se ogleda u privrednom i tehničkom napretku.

Oni koji prihvataju ulogu poslanika, a poriču vjeru, kažu da su i u materijalnom svijetu učešća poslanika posredna jer da oni nisu usmjerili svoje ummete ka miru i harmoniji, ne bi ni postojalo polje za sva rečena dostignuća. Smatraju da ta zasluga vrijedi jer ljudi onda nisu bili na određenom stepenu civilizacije, znanja, ali danas – pored svih dostignuća – vjera gubi svoju vrijednost. To je sekularistički program, koji nas uči da nam nije potrebna objava, jer umjesto nje dolazi razum, da nam nije potreban Bog, jer na njegovo mjesto dolazi čovjek, da nam nisu potrebna vjerska učenja, jer umjesto njih dolazi nauka. Na sve to može se dati kratak odgovor na temelju prilika koje vladaju među njima, jer upravo suprotstavljenost između njih samih daje nam jasnu sliku stanja u kojem se oni nalaze. Neke od tema oko kojih se spore tiču se pitanja šta je to bilo štetno kod poslanika. Sami nemaju osnove kojom bi protivrječili poslanstvu i time pobili nje­gove postavke. Naspram njih stoji skupina koja kaže da je uloga poslanika korisna i nezamjenjiva u društvu, te da ništa drugo ne bi donijelo takve iskorake kakve su činili poslanici. Rezultati koji su nastali poslije njih izvrsni su i oni smatraju da naučna dostignuća, bez obzira koliko napredovala i koliko široko se rasprostirala, nikad neće moći odigrati takvu značajnu ulogu u društvu kokvu su odigrali poslanici. Ljudski razum, bez obzira kakav bio, samim tim što je materijalan, ne može prije ili poslije uzeti uzorke i dati rezultate za nešto određeno. Dokaz za to su protivrječnosti koje su nastale u ljudskim mislima i u samom razumu, iako je on napredovao u mnogim stvarima.

Šta je vahj?

Kur'an precizno označava značenje vahja i nubuvveta. Kur'an ovu nebesku knjigu među nama proglašava Knjigom koja je objavljena putem vahja. Pitanje vahja prilično je zamršeno i teško ga je odrediti. Rješenje se može pronaći uz pomoć filozofskih rasprava. Kur'an je jasno rekao šta je vahj:

  وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَن يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِن وَرَاء حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاء إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ

Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća, osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da mu pošalje izaslanika koji, Njegovim voljom, objavljuje ono šta On želi. On je, zaista Uzvišen i Mudar! [2]

Postoje tri načina da čovjek stupi u kontakt sa Bogom:

Ø      putem vahja,

Ø      iza zastora,

Ø      putem izaslanika, meleka, kojeg mu pošalje Allah dž.š., koji mu govori ono šta Allah dž.š. želi.

U jezičkom smislu vahj znači “brzo davanje znaka”. Mufessiri objašnjavaju da je vahj jedno posebno stanje u koje se zalazi i u kome poslanici dobivaju saznanja iz svijeta skrivenosti. Kada se poslanici nađu u takvom stanju i kad primaju poruke na takav način, sve prepreke i protivrječnosti na putu kojim se kreće čovje­čanstvo su riješene, kao kad bi nam neko dao zagonetku, ali od­mah i odgovor na nju. Tako poslanici dobivaju ključeve zagonetke i rješavaju poteškoće koje iskrsavaju. Takva shvatanja i prijemi koji se dobivaju ovim putem nazivaju se vahj, a stanje nakon vahja naziva se nubuvvet – poslanstvo. U Kur'anu se riječ vahj koristi na različitim mjestima i u različitim okolnostima. Navest ćemo nekoliko primjera:

وَأَوْحَى رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا وَمِنَ الشَّجَرِ وَمِمَّا يَعْرِشُونَ

Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi!”[3]

وَأَوْحَيْنَا إِلَى أُمِّ مُوسَى أَنْ أَرْضِعِيهِ فَإِذَا خِفْتِ عَلَيْهِ فَأَلْقِيهِ فِي الْيَمِّ وَلَا تَخَافِي وَلَا تَحْزَنِي إِنَّا رَادُّوهُ إِلَيْكِ وَجَاعِلُوهُ مِنَ الْمُرْسَلِينَ

  I Mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku i ne strahuj, Mi ćemo ti ga doista vratiti i poslanikom ga učiniti.[4]

U spomenutim ajetima govori se o nadahnuću Musaove majke, te kako je Allah dž.š. nadahnuo pčelu na njoj primjeren način.

     فَخَرَجَ عَلَى قَوْمِهِ مِنَ الْمِحْرَابِ فَأَوْحَى إِلَيْهِمْ أَن سَبِّحُوا بُكْرَةً وَعَشِيًّا

I on iziđe iz hrama u narod svoj i zna­kom im dade na znanje: “Hvalite Ga ujutro i naveče!”[5]

Ovdje se govori o Zekerijau a.s. koji nije govorio, već je izašao iz hrama i učinio vahj (dao znak) ljudima, rekavši im da hvale Gospodara.

وَإِنَّ الشَّيَاطِينَ لَيُوحُونَ إِلَى أَوْلِيَآئِهِمْ لِيُجَادِلُوكُمْ وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ

A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno mnogobošci postali.[6]

Ovdje se govori o tome da šejtani putem vahja ljudima šalju svojim štićenicima loše misli. Vahj znači prenošenje, davanje značenja svom sagovorniku na skriven način tako da se onaj koji nije sago­vornik ne bi obavijestio i da ne bi ništa saznao niti čuo. Značenje vahja ovisi o tri činioca:

1)      o onome koji prenosi ili govori nešto skriveno;

2)      o onome ko je njegov sagovornik;

3)      o onome šta se prenosi.

U ovim okolnostima Onaj Koji to govori je Bog, sagovornik je Poslanik, a ono što se prenosi Poslaniku je Kur'an. S druge strane stoji šejtan, sagovor­nici su mu štićenici, a ono što se prenosi loše je. Ono što se dostavlja Poslaniku razlikuje se od onoga što se dostavilo Musaovoj majci ili od onoga što se čini sa pčelom. Od samog početka Islama ništa se drugo nije nazivalo vahjom, osim onoga što je dostavljeno Poslaniku. Iako vidimo da riječ vahj može imati i druga značenja, ona izvorno znači “spuštanje objave poslanicima”, te se zato u Kur'anu kaže da je to Knjiga koja je od Boga objavljena Poslaniku. Na jednoj strani je Allah dž.š. kao Onaj Koji govori, a s druge strane je onaj kome se go­vori, a to je Poslanik s.a.v.a. Između njih je Kur'an, tj. ono što je ob­javljeno Poslaniku s.a.v.a. Ono što je objavljeno Poslaniku s.a.v.a. nemoguće je saznati putem čula niti se do toga može doći putem razuma i razmišljanja, a niti putem irfanskih otkrovenja. To se jedino dostavlja s Božijom željom određenim osobama i u određeno vrijeme, jer se u vahju objašnjavaju pojave uzvišenije od ljudskog znanja.

Pitanje:Ukoliko ne bi bilo vahja, šta bi bilo? Koje čovjekove bolesti liječi vahj?

Ukoliko stoji tvrdnja da vahj ne može biti ničim zamijenjen, moramo postaviti pitanje: Šta je to zapravo vahj? Na pitanje o tome zašto je vahj toliko važan i značajan za čovjeka, sam Kur'an daje odgovor i to radi na sebi svojstven način – postepeno, korak po korak, jer zna da je čovjek nestrpljiv i brzoplet. Kur'an prvo objašnjava činjenicu koju naziva općom uputom. Kaže se da sve postojeće pojave, poput čovjeka, flore i faune slijede sebi zacrtani put u svom postojanju. Uzvišeni je svaku vrstu osposobio shodno namjeri i cilju koji treba postići da bi im tim potencijalima bilo omogućeno da brže i lakše pređu prepreke koje im se nalaze na putu. Tabatabai kaže: “Pogledajte sve živ­otinje kako svaka ima svoju moć odbrane primjerenu njenom izgledu, veličini. Naprimjer, zmija nema ruke ni noge i ne može se braniti na način koji zahtijeva upotrebu ruku i nogu u odbrani. Uzvišeni joj je kao sredstvo za odbranu dao njen način odbrane. Ovdje nije samo riječ o zmiji, nego i o bilo kojoj životinjskoj vrsti.

 قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

 Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.[7]

U spomenutom ajetu govori se kako je Faraon pitao Musaa a.s. ko mu je Go­spodar. Musa mu je na to odgovorio upravo ovim riječima. U suri El-A'la govori se da je Bog sve stvorio, da je poravnao, odredio svakom onoliko koliko mu je potrebno, a zatim sve uputio. Svakog je stvorio da bude potencijalno sposoban da u vrsti kojoj pripada može stići do svog cilja. Međutim, i pored toga, On nas je uputio kako da se koristimo tim sredstvima i kako da stignemo do svoga cilja. Uputa je takva da obuhvata sve, pa i samog čovjeka. Čovjek u svom životu ima cilj prema kojem se kreće. Šta je cilj čovjeka? Gdje to čovjek želi stići? Sistem i sredstva stvaranja takva su da mu je dato do znanja šta je cilj stvaranja. Svemu što je stvoreno data su odgovarajuća sredstva, a upravo ta sredstva odre­đena su ciljevima stvorenja koja ih posjeduju. Naprimjer, učitelj u razredu želi da svako dijete uradi nešto. Za svaki čin zaduženo je određeno dijete, i to upravo ono koje mu odgovara. Ako ne­ko treba nešto napisati, učitelj će mu dati olovku, ako pak želi da mu neko nešto nacrta, dat će mu bojice, a ako želi da mu neko u školskoj bašči nešto okopa, dat će mu motiku itd. Samo davanje različitih alata ukazuje odabranom djetetu na određeni cilj. Naprimjer, u bolnicama kuhari i kuharice spremaju ono šta im narede liječnici. Kuhaju određenu hranu i stavljaju je pred određene bolesnike po naredbi liječnika, shodno stanju u kojem se nalazi bolesnik, ili bolesti koju ima, jer svaki bolesnik ima određeni jelovnik kojeg se treba pridržavati. Nakon svega, možemo postaviti sljedeće pitanje: S kojim je ciljem čovjek stvoren?

إِنَّا خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن نُّطْفَةٍ أَمْشَاجٍ نَّبْتَلِيهِ فَجَعَلْنَاهُ سَمِيعًا بَصِيرًا .إِنَّا هَدَيْنَاهُ السَّبِيلَ إِمَّا شَاكِرًا وَإِمَّا كَفُورًا

Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi. Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.[8]

Uzvišeni stvara čovjeka, tokom života ga iskušava, a do samog čovjeka je – hoće li biti zahvalan ili nezahvalan.

مِن نُّطْفَةٍ خَلَقَهُ فَقَدَّرَهُ ثُمَّ السَّبِيلَ يَسَّرَهُ

Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro za njega pripremi i Pravi put mu dostupnim učini.[9]

U dva spomenuta ajeta postoji niz zajedničkih tačaka, naprimjer:

1)      čovjek ima cilj;

2)      za stizanje do tog cilja ima sredstva spoznaje;

3)      odgovarajući odnos između sredstva ukazuje na to kakva je vrsta cilja;

4)      njegova sreća jeste u dostizanju tog cilja, a nesreća u zastranjenju s puta ka tom cilju.

Jasno je da čovjek ima cilj, data su mu sredstva kojima se može prib­ližiti tom cilju. Put mu je pokazan, može da ga nastavi, ali može i da ga pre­kine.