METODI SPOZNAJE SA STANOVIŠTA ISLAMA

Jedna od teza koje se zastupaju jeste čovjekova percepcija uopće, ostvarena na bilo koji način. Ona ima vrijednost i praktičnu korist, a nikakvu vrijednost ra­zotkrivanja istine. Sva znanja nemaju spoznaju istine koja nas okružuje. Ovu tezu zastupa američki filozof Berkson, koji je inače sklon misticizmu. Čitav niz velikih filozofa i mudraca – predvođenih Aristotelom, gdje spada i najveći broj islamskih filozofa i učenjaka – zastupa mišljenje po kojem sve što čovjek spozna putem pet čula, sve što je prvobitna spoznaja razuma, jeste istina i stvarno stanje stvari. Prvo shvatanje razuma je istina. Prva reakcija razuma na neku stvar, predmet ili pojavu, istinita je kao način spoznavanja.

O vrijednostima ljudskog spoznaje i znanja pisao je allame Tabatabai u prvom tomu svoje knjige Principi filozofije i metod realizma, s tim što su dodate njegove napomene i bilješke putem kojih on pojašnjava posebno ove teorije. Tabatabai je o svakoj teoriji govorio podrobno i neposredno. Ove teorije također su vezane i za mišljenje Islama i islamskih filozofa o mo­gućnostima ili nemogućnostima spoznaje. Odgovor na ovo pitanje tražit ćemo u Kur'anu.

Kada Kur’an govori o ovoj temi, on poziva čovjeka da spozna Boga, svijet, ali također i historiju. Kur’an govori o stvaranju Adema a.s., što se ustvari odnosi na stvaranje čovjeka. U njemu nalazimo ajet: I poduči Adema svim imenima. Allah dž.š. smatra čovjeka dostojnim učenja svih stvari i učenja Njegovih dž.š. imena.

          يَعْلَمُ مَا بَيْنَ أَيْدِيهِمْ وَمَا خَلْفَهُمْ وَلاَ يُحِيطُونَ بِشَيْءٍ مِّنْ عِلْمِهِ إِلاَّ بِمَا شَاء

On zna što je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi.[1]

  Ovdje se želi reći da mi ne možemo dosegnuti znanje Allaha dž.š., osim u onoj mjeri u kojoj On to želi i hoće. Allah dž.š. dao je čovjeku mogućnost da dio Njegovog znanja sabere u sebi.

 Čovjekovo znanje Kur’an smatra dijelom, tačkom Allahovog dž. š znanja. Allahovo dž.š. znanje nije znanje pojmova, nego je to prisutno znanje, znanje koje On posjeduje. To nisu znanja kojima su svojstveni pojmovi, slike, termini, izrazi i sl., nego je to prisutno znanje. Zbilja svih njegovih bića i stvorenja prisutna je kod Njega. To je neposredno, izravno znanje, kao što je znanje Sulejmana a.s. i znanje onog čovjeka koji je donio prijesto kraljice Sabe prije nego je Sulejman a.s. trepnuo okom.

 Time nas Kur’an uči znanju koje pripada vrsti Božijeg znanja. To nije posredno znanje, nego izravno, koje znači istinsku vladavinu nad stvarima. Allah dž.š. kaže da je prijestolje kraljice Sabe donio neko ko posjeduje dio znanja iz Knjige, kod kojeg je znanje iz Knjige, a samim time želi se reći da je čovjeku cijeli svijet i priroda data u nadzor, samo što čovjek ne zna hoće li to staviti pod svoj nadzor, stječući znanje o tome ili neće. Staviti pod nadzor nešto znači postići znanje o tome. Ako želimo imati vlast nad nekim stvarima, onda moramo imati znanje o tome.

U 43. ajetu sure Er-Ra’d kaže se:

وَيَقُولُ الَّذِينَ كَفَرُواْ لَسْتَ مُرْسَلاً قُلْ كَفَى بِاللّهِ شَهِيدًا بَيْنِي وَبَيْنَكُمْ وَمَنْ عِندَهُ عِلْمُ الْكِتَابِ        

 Oni koji nevjeruju govore: “Ti uistinu nisi­ Poslanik!” Reci:“Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah i onaj kod kojeg je znanje Knjige.”

Ovim ajetom Allah dž.š. pokazao je da čovjek u sebi može sabrati svekoliko znanje Knjige, ne samo dio, kako se to govori u kazivanju o Sulejmanu a.s. Na osnovu kur'an­skih ajeta o ovoj temi zaključujemo da je spoznaja moguća. Čovjek je u stanju spoznati, drugim riječima on posjeduje mogućnost da u potpunosti spozna istinu. Islam ljudsku spoznaju smatra potpuno istinitom. Ono što čovjek spoznaje u pojavnom i vanjskom svijetu zaista je tako. Naprimjer, ako mi kažemo da je neka tekućina čaj, u stvarnosti je to čaj.

Kur’an i Islam spoznaju smatraju smislom stvaranja čovjeka. Filo­zofija i smisao čovjekovog stvaranja jeste da potpuno poprimi i spozna istinu, da spozna stanje stvari u punom smislu te riječi.

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ عِلْمًا

Allah je stvorio sedam nebesa i isto toliko zemalja je stvorio; Njegova odredba se na sve njih odnosi, da biste znali da je Allah kadar sve i da Allah znanjem svojim sve obuhvaća![2]

Allah je sve stvorio da bismo postigli znanje o tome da je Allah dž.š. svemoćan i da upravlja svime. Na ovaj način može se tumačiti ajet koji govori o čovjekovom žrtvovanju na Allahovom putu. Kada se trudimo, srest ćemo na tom putu Allaha dž.š., a kad Ga sretnemo, onda ćemo moći doći i do svega što On posjeduje. Kad spoznaja ne bi bila moguća, Allah dž.š. ne bi pozivao čovjeka ka spoznaji. Odgovor Islama jeste da je čovjek u mo­gućnosti da spozna istinu i da je moguća spoznaja jednaka stvarnosti, potpunoj istini. Do spoznaje se dolazi znanjem i umom. Allah dž.š. je u Kur'anu obznanio ta načela i ukazao na pojedine osobe koje su usp­jele ostvariti takvu razinu spoznaje. To su Božiji poslanici, a takav je i onaj na kojeg je Allah dž.š. mislio u ajetu u kojem je rekao da su to oni koji su ovladali znanjem iz knjiga i time stekli spoznaju. Kada je riječ o spoznaji, Islam – za razliku od ostalih učenja – prihvata sve puteve ljud­skog spoznavanja kao pouzdane. Islam kaže da se jedan od vidova i načina spoznaje dešava putem razuma i putem logičkog rasuđivanja. Takvo šta prihvatljivo je i pouzdano. Pouzdana i prihvatljiva su i ona saznanja do ko­jih se dođe duhovnim, unutrašnjim pročišćenjem i pobožnošću. Islam obuhvata sve vidove ljudskog napredovanja i spoznavanja i smatra ih is­pravnim i svojstvenim samo čovjeku.

Islam kao činjenicu prihvata i ljudska osjećanja, ali ih smješta pod nadzor ljudskog uma te u norme ustanovljene ljudskim umom. Islam vodi čovjeka kroz nebeske sfere božanskog objavljivanja. Islam prihvata sve to kao nepobitne činjenice, ali svakoj od njih pridaje onoliki značaj koliki joj zaista pripada. Sa stanovišta Islama svi ti elementi vrijede onoliko koliko vrijede po svojoj biti i koliko odgovaraju stvarnom stanju stvari. Islam nikad ne prihvata pretpostavku da razum treba pokleknuti pred stvarima, niti da se razum ruga i potcjenjuje ljudska osje­ćanja. Islam ne dozvoljava onim nebeskim ljudima koji posjeduju znanje osvjedočenog, koji posmatraju istinu, da zahvaljujući tom zananju potcjenjuju one koji znanje gledaju ovosvjetskim očima.

Uzročno-poljedična veza u prirodi u kojoj nastaju prirodne pojave znači po širini i dužini, sa materijalističkog stanovišta tvrdnju da Bog nastupa po elementu širine u prirodi. Naprimjer, kada pada kiša, to je od Boga, ali je kišu uzrokovala para iz mora. More je prvi uzrok, a drugi je Bog, pa su oni jednaki po širini. Islam kaže da se stvari dešavaju uzročno-posljedičnom vezom, ali po dužini.

Sve pojave na kraju su posljedica Božije volje, na jednoj dužinskoj liniji koja se ispoljava putem raznih uzročnika. Mi ćemo tvrditi da smo tekst koji smo napisali napisali samo putem našeg truda i da je to naš proizvod.

 Međutim, islamski učenjaci i mislioci u završnici će reći da je to ipak Božiji proizvod, jer kad se sve uzročno-posljedične veze spoje i povežu, Bog stoji iza svega toga. Pogrešno je na početku postavljati stvari na ovaj način, prosuđivati ih tako, govoreći da su određene pojave u prirodi djela, proizvod naučnih činjenica ili nečijeg truda, rada, vahja, Kur'ana ili nečeg drugog.

Islam kaže da je Stvoritelj iznad svega toga. On je iznad svijeta materije, Berzaha, duša i svih svjetova. On je stvorio svijet, temeljen na uzročno-posljedičnoj vezi. Stvoritelj je ustrojio prirodu i dao uzroke i pojave u njoj. Stvorio je svijet na temelju određenih za­kona i stvorio ga je za određeni cilj. Ovaj svijet je stvoren, On upravlja njime na temelju tih zakona. Svijet je od početka do kraja pod stalnim upravljanjem i Božijim nadzorom. Hadis Poslanika s.a.v.a. to dokazuje kada kaže da Allah dž.š. upravlja svijetom samo putem uzroka i posljedica, tj. daBog ne daje ništa “s neba”, nego je On stvorio uzrok, da bi putem njega nastala posljedica.

 Kada je Isa a.s. oživljavao mrtve ili liječio gubave, on to nije ura­dio nekim lijekom, gledano našim dunjalučkim očima. Allah dž.š. mogao je oživjeti svoju vjeru i bez Isaovog a.s. oživljavanja mrtvih ili li­ječenja gubavih, ali je Allah dž.š. htio da to uradi posredno, putem ove uz­ročo-posljedične veze, postepeno, da putem Isa a.s. oživi svoju vjeru. Allah dž.š. mogao je neprijetelje Ibrahima a.s. oslijepiti, oduzeti im snagu i moć kretanja, ali je On to učinio posredno – rekao je da vatra bude hladna. Mogao ih je uništiti, nikako ne stvoriti, ali ih je stvorio i dao im moć spletkarenja, da bi Ibrahima a.s. doveo pred ova iskušenja te da bi ih Ibrahim sve prebrodio. Ako ne budemo promišljali, razmišl­jali, proučavali, istraživali, uvijek ćemo biti pod jarmom naših nepri­jatelja. To je zakon uzročno-posljedične veze i tu dova mnogo ne po­maže, ali ako budemo koristili mogućnosti koje su nam date, onda ćemo biti kadri da se obračunamo sa našim neprijateljima.

         هُوَ الَّذِي أَخْرَجَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ مِن دِيَارِهِمْ لِأَوَّلِ الْحَشْرِ مَا ظَنَنتُمْ أَن يَخْرُجُوا وَظَنُّوا أَنَّهُم مَّانِعَتُهُمْ حُصُونُهُم مِّنَ اللَّهِ فَأَتَاهُمُ اللَّهُ مِنْ حَيْثُ لَمْ يَحْتَسِبُوا وَقَذَفَ فِي قُلُوبِهِمُ الرُّعْبَ يُخْرِبُونَ بُيُوتَهُم بِأَيْدِيهِمْ وَأَيْدِي الْمُؤْمِنِينَ فَاعْتَبِرُوا يَا أُولِي الْأَبْصَارِ

On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje su domove rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni![3]

 U ovom se ajetu govori o Jevrejima koje je Allah dž.š. ist­jerao iz utvrđenja. Oni su mislili da će ih tvrđava zaštititi, ali im je Bog dao strah na koji nisu računali, koji je Bog ubacio u njihova srca. Oni su svo­jim rukama i rukama vjernika porušili kuće.

Dova ima smisao tek kada je čovjek uistinu iscrpio sve svoje mogućnosti u borbi protiv neprijatelja. Ibrahim a.s. prvo je uništio kipove, a onda je Allah dž.š. vatru učinio hladnom.

Još koja riječ o muhkem i mutešabih ajetima

  Merhum Tabatabai kaže da postoje ogromne razlike u određivanju ovih pojmova. Svi su prihvatili nekoliko odrednica u kojima je sadržano nji­hovo mišljenje. To su:

   1. Muhkem-ajeti sami su po sebi jasni, poput obavljanja namaza, posta itd. U ove ajete potrebno je imati vjeru.

   2. Mutešabih-ajeti su oni ajeti čije značenje nije ono što oni u svom zahiru kažu. Njihovo značenje treba tražiti u njihovom skrivenom značenju, u te'vilu, naizgled nevidljivom. Njihovo tumačenje zna samo Allah dž.š., a na nama je da u njih vjerujemo. Međutim, naša obaveza je da u njih vjerujemo, dok je njihovo slijeđenje samo na osnovu vanjskog značenja zabranjeno. Allame Tabatabai kaže da je slijeđenje ovih ajeta po njihovoj formi zabranjeno i kod sunija, i kod šiija, i u tome postoji usaglašenost. Tabatabai kaže da Kur’an sam sebe određuje kao svjetlo, kao «knjigu upute» (hidajet) i «knjigu jasnu». On također kaže da je nemoguće da tri sljedeće stvari ne budu povezane:

     - svjetlo (nur),

     - upućivač (hadi),

     - Jasna knjiga (el-kitabul-mubin).

Tabatabai dalje kaže da ukoliko postoje ajeti čije zna­čenje ne možemo razumjeti, a da sastavne dijelove Kur'ana predstavljaju nur, hadi, el-kitabul-mubin, onda je to dvoje u suprotnosti. Mora postojati put da se oni razumiju, ako su već opisani spomenutim svojstvima.

أَفَلاَ يَتَدَبَّرُونَ الْقُرْآنَ وَلَوْ كَانَ مِنْ عِندِ غَيْرِ اللّهِ لَوَجَدُواْ فِيهِ اخْتِلاَفًا كَثِيرًا

A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.[4]

Ovaj ajet po Tabatabaijevim rječima svjedoči da promišljanje o Kur'anu na ovaj način otklanja svaku nejasnoću. Ako nisu od Boga, ovi ajeti imat će mnoga protivrječja.

هُوَ الَّذِيَ أَنزَلَ عَلَيْكَ الْكِتَابَ مِنْهُ آيَاتٌ مُّحْكَمَاتٌ هُنَّ أُمُّ الْكِتَابِ وَأُخَرُ مُتَشَابِهَاتٌ فَأَمَّا الَّذِينَ في قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ ابْتِغَاء الْفِتْنَةِ وَابْتِغَاء تَأْوِيلِهِ وَمَا يَعْلَمُ تَأْوِيلَهُ إِلاَّ اللّهُ وَالرَّاسِخُونَ فِي الْعِلْمِ يَقُولُونَ آمَنَّا بِهِ كُلٌّ مِّنْ عِندِ رَبِّنَا وَمَا يَذَّكَّرُ إِلاَّ أُوْلُواْ الألْبَابِ

On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni (muhkem), oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni (mutešabih). Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – a samo razumom obdareni shvaćaju.[5]

Ako su ovi ajeti osnova, korijen, stablo Knjige, onda nam oni, pod uslovom da smo ih razumijeli, daju pristup za razumijevanje i shvaćanje mutešabih-ajeta, koje možemo shvatiti kao grane, ogranke ovog stabla.

Zaključak svega jeste da nema nijednog kur'an­skog ajeta do čijeg se razumijevanja i smisla ne može doći. To je razumijevanje dvojako:

1. ajeti koje razumijemo pravolinijski;

2. ajeti čije je razumijevanje posredno.

Naprimjer, to je slučaj kada razumijemo neki ajet te na osnovu njegovog razumijevanja razumijemo mutešabih (nejasni) ajet. Stav Ehli-bejta jeste da se do značenja mutešabih-ajeta može doći njihovim povezivanjem s ajetima čije je tumačenje jasno, tj. oslanjanjem na muhkem-ajete, vraćanjem mutešabiha na muhkem. Na taj način penjemo se na čvrsto stablo, a onda idemo ne grane stabla, jer ako nemamo čvrstu podlogu, onda ne možemo stići ni do grana, ni do plodova.

Objava je sačuvana od svake greške:

لِيَعْلَمَ أَن قَدْ أَبْلَغُوا رِسَالَاتِ رَبِّهِمْ وَأَحَاطَ بِمَا لَدَيْهِمْ وَأَحْصَى كُلَّ شَيْءٍ عَدَدًا

Da bi pokazao da su poslanice Gospo­dara svoga dostavili, On u tančine zna ono što je u njih, On zna broj svega što postoji.[6]

Ovdje želimo naglasiti i 27. ajet sure El-Džinn, koji kaže:

فَإِنَّهُ يَسْلُكُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَمِنْ خَلْفِهِ رَصَدًا

...Zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati.

Ovaj drugi dio ajeta odnosi se na one koji će čuvati Poslanika s.a.v.a. dok bude primao Objavu. To znači da je Objava od samog početka objavljivanja pa do prenošenja ljudima sačuvana od bilo kakve greške. Za preuzimanje, čuvanje i predočavanje Objave brinu se odabrani čuvari. Bog je Objavu sačuvao u nefsu Poslanika do njenog predočavanja ljudima. Objava dolazi nama u cijelosti, bez ikakvog doda­vanja ili oduzimanja.

Cilj samog slanja poslanika jeste da nam Objava dođe bez ikakve greške. Jedan broj savremenih intelektualaca, koji su pali pod utjecaj sekularizma, ne prihvata nikakav način primanja vahja. Oni dopuštaju mogućnost da je Poslanik preuzeo Objavu, ali da su njegovi lični stavovi, njegov nefs, ono ljudsko u njemu, utjecali na ono što je prenio ljudima. Drugim riječima, oni kažu da se ovdje radi o nemoći Boga da dostavi ljudima neiskrivljenu Objavu. Allah dž.š. uzvišeniji je od mogućnosti da neko bez njegove volje može uraditi nešto što On ne voli. Ajet upućuje i na bezgrješnost poslanika. Poslanici su bezgrješni sa tri stanovišta:

1.       sa stanovišta prihvatanja objave;

2.       sa stanovišta prenošenja te objave ljudima;

3.       sa stanovišta djelovanja u skladu s tom objavom.

Moguće je da određeni sekularisti prihvataju poslanstvo, ali se takvo shvatanje bitno razlikuje od našeg. Ono što proizlazi iz njihovog pristupa jeste da Kur'an danas ne bi bio dokaz. Kur'an u tom slučaju ne bi bio vjerodostojan. Po tom stavu mi bismo razmišljali o pojedinim ajetima u Kur'anu jer bismo možda pomislili da je Poslanik u nečemu pogriješio ili da naprosto nešto nije razumio. Kada bi postojala i najmanja greška u obrazloženom dokazu, onda Kur'an ne bi bio vjero­dostojan. Takva te­orija ima dvije greške:

1.      zastupnici takve teorije pretpostavljaju svojim mišljenjem Božiju slabost u  neiskrivljenom slanju vahja poslanicima i ljudima;

2.      posljedica svega jeste da Objava više nije dokaz i da nije vjerodostojna.

Kada bismo prihvatili stav da Kur'an nije vjerodostojan, potvrdili bismo i nevjerovanje u istinitost i pravednost Poslanikovih postupaka, jer je sam Kur'an taj koji potvrđuje, daje vjerodostojnost i legitimnost Poslanikova govora i djela. Kur'an je izričit u činjenici da poslanici nemaju nikakve greške u objavljivanju i u čuvanju Objave. Oni su vahj primili od Boga i bez  najmanje greške predočili ga ljudima. Poslanici trebaju biti bezgrješni u svakodnevnom djelovanju i životu, jer ako ne bi bili takvi, došli bi u pitanje temelji objave i poslanstva. Kada poslanici ne bi bili bezgrješni u svom životu, onda bi njihovi sljedbenici bili suočeni sa dvije suprotstavljene i ne­pomirljive stvari. Dostava objave obavlja se riječima i djelom, jer i samo djelo kod Poslanika ima poruku. Kada bi poslanik učinio neko djelo u suprotnosti sa govorom objave, i djelo i objava poslanika izgubili bi vjerodostojnost. Usmena objava govorila bi o dopuštanju, a sam čin poslanika o zabrani. Gdje god da se pojavi suprotnost njegovih radnji sa objavom, onda to znači nevjerodostojnost objave. Gdje god se pojave dva oprečna pitanja, ona više nemaju vjerodostojnost dokaza. Objava u procesu prenošenja i očitovanja od strane Poslanika potpuno je istinita i neiskrivljena. Kada neko po­sumnja u istinitost objave, obavezan je prihvatiti jednu od tri sljedeće stvari:

1.       Sama Kreacija nema sposobnost usklađivanja, jer je vahj poslan da povede ljude, a sam sebe ne može sačuvati.

2.       Bog je Uzvišen i nemoćan da ostvari svoj cilj, tj. da obznan­i svoju objavu.

3.       Poslanicima su suprotstavljene riječi i djela.

Nijedan mnogobožac zdravog razuma ne može prihvatiti nijedno od ova tri mišljenja.

Allah dž.š. što namjerava, to i postiže, i niko Ga ne može spriječiti u tome.

 Možemo li spoznati zbilju vahja?

Dosada smo obrazložili nekoliko stavki:

Ø      Program ostvarivanja ljudske sreće i života nalazi se u samom čovjeku.

Ø      Nije moguće pomoću razuma ostvariti krajnje savršenstvo. Zbilja razuma jeste da uzima za sebe dobra i druge potčinjava cilju do kojeg želi stići.

Ø      Razum ne može dosegnuti zbilju vahja, niti može ići do onog cilja do kojeg čovjek želi stići. Mora postojati drugi put koji će nas odvesti do cilja, zaštićen od bilo kakve vrste iskušenja, a to je objava.

Ø      Vrsta poimanja i shvatanja objave mora postojati u čovjeku kao vrsti, ne u svima, ali kod nekuh ljudi ipak postoji.

 Tefsir o kojem ćemo govoriti predstavlja Tabatabaijevo tumačenje Kur'ana. Mi ćemo navoditi primjere takvog tefsira i takvog tumačenja Kur'ana. Iz ajeta o kojima smo govorili ranije, vidjeli smo kako Allah dž.š. upućuje čovjeka da bi na kraju čovjek vidio sebe, našao se pred veličanstvom Allahove uzvišenosti i ljepote, te da bi spoznao samog sebe kao jednu od ljepota Allahovog stvaranja.

Čovjek je dio te sveopće ljepote i dobra i on, kao i sva druga stvorenja, pripada Allahu dž.š. Čovjek je u stanju razumjeti kako i kojom ljubavlju voli Allaha dž.š. Jedna od osobina zaljubljenika jeste da on pred onim koga voli, pred onim što voli i želi, žrtvuje svoju neo­visnost, razmišlja o sebi kao o nekome ko je vezan za predmet njegove ljubavi. Kada žrtvuje svoju neovisnost, potpuno se prepušta Allahovoj dž.š. skrbi. Dobrovoljno ulazi u okrilje Allahove zaštite, a Allah zauzvrat kaže da će one koji vjeruju i dođu na takav stepen izvesti iz tame na svjetlo. Izvodeći ih iz tame na svjetlo, Allah dž.š. daruje svim ljudima potpuno drugačiji život, kvalitativno drugačiji od prethodnog – život is­punjen svjetlošću. Allah dž.š. u 39. ajetu sure El-En’am kaže:

وَالَّذِينَ كَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا صُمٌّ وَبُكْمٌ فِي الظُّلُمَاتِ مَن يَشَإِ اللّهُ يُضْلِلْهُ وَمَن يَشَأْ يَجْعَلْهُ عَلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ

A oni koji dokaze Naše poriču gluhi su i nijemi, u tminama su. Onoga koga hoće – Allah ostavlja u zabludi, a onoga koga hoće – na Pravi put izvodi.

Može se zaključiti nakon svega da se vjernik koji se kreće ka Uzvišenom Allahu dž.š. samo jedan dio tog puta prolazi sam, tj. zaputi se i kreće se sam do određene granice, a onda vodstvo preuzima Allah dž.š. On ga vodi dalje, brine se o njemu, izvodi ga i dovodi do konačnog cilja.

Tabatabai dodaje :

“Kada smo shvatili da put salika, put putnika ka Uzvišenom Allahu dž.š. prolazi kroz prirodu i na jednom stepenu ulazi u sferu svjetlosti Allahovog svjetla, kako ćemo onda biti dostojni položaja da nas Allah dž.š. izvede iz tame na svjetlo, kako kaže sam Kur’an, 'da nam podari svjetlosni život', život obasjan Njegovom svjetlošću?”

Dalje, allame Tabatabai kaže: “Znamo i imamo u vidu čin­jenicu da je Kur’an upućivač, Knjiga upute ljudima. O tome Allah dž.š. u suri Ibrahim govori sljedeće:

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ اللّهِ الَّذِي لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الأَرْضِ وَوَيْلٌ لِّلْكَافِرِينَ مِنْ عَذَابٍ شَدِيدٍ

 Elif Lam Ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Sil­noga i Hvaljenoga. Od Allaha je ono šro je na Nebesima i na Zemlji. A od užasne patnje teško nevjernicima.[7]

U 28. ajetu sure El-Hadid kaže se:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَآمِنُوا بِرَسُولِهِ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِ وَيَجْعَل لَّكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

 O Vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i dat će vam svjetlo pomoću kojeg ćete ići, i oprostit će vam – jer Allah prašta, i samilostan je.

U ovom ajetu kaže se da će se onima koji budu vjerovali u Allaha i Poslanika po­dariti iz krila milosti i da će se nutrinama njihovim dati svjetlost, život kojim će živjeti. Vidimo jedan put izvođenja iz tame na svjetlo koji se kroz sve ove ajete proteže.

Ovdje možemo postaviti sljedeće pitanje: “Šta znači vjerovanje u Allahovog dž.š. poslanika ili vjero­vanje Allahovom poslaniku?”

O tome govori sljedeći ajet:

قُلْ إِن كُنتُمْ تُحِبُّونَ اللّهَ فَاتَّبِعُونِي يُحْبِبْكُمُ اللّهُ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ وَاللّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

 Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” Allah prašta i samilostan je.[8]

Slijeđenje o kojem se govori u spomenutom ajetu pojašnjeno je u sljedećem ajetu:

الَّذِينَ يَتَّبِعُونَ الرَّسُولَ النَّبِيَّ الأُمِّيَّ الَّذِي يَجِدُونَهُ مَكْتُوبًا عِندَهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنْجِيلِ يَأْمُرُهُم بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَاهُمْ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ فَالَّذِينَ آمَنُواْ بِهِ وَعَزَّرُوهُ وَنَصَرُوهُ وَاتَّبَعُواْ النُّورَ الَّذِيَ أُنزِلَ مَعَهُ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.[9]

Sa ovim istinama Poslanik je “uklonio okove iz njihovih misli”, učinio da njihove misli postanu slobodne, da se oslobode unutrašnjih i vanjskih idola, da misle slobodno, spoznajući tako istine o svijetu. Iz svega rečenog  Tabatabai izvodi zaklju­čak po kojem prvi korak na putu ka Uzvišenom predstavlja pokušaj oslobađanja misli i usmjerenja na svoje misaono djelovanje u spoznaji onoga što slijedi iza vjerovanja te prepoznavanju dobra koje Poslanik preporučuje, odnosno zla od kojeg odvraća. Svoje misli tre­bamo prepustiti Kur'anu i Poslaniku – da nas oni vode dalje, odnosno da se prepustimo Riječi Božijoj i riječi Poslanika s.a.v.a.

Šta znači prvi korak?

Prvi korak znači da se – nakon što smo izgovorili šehadet, nakon što smo pristali da budemo muslimani, nakon što smo povjerovali – prepuštamo Kur'anu i Poslaniku da nas vode. To je kao kad nas neko pozove svojoj kući i nakon što zvanično prihvatimo poziv mi ga pitamo za adresu, put kojim je najlakše stići do njega, za autobus koji vozi blizu njega itd. Međutim, ako krenemo sami, znajući da je negdje u Sarajevu, ali ne znajući sigurni gdje, pitanje je kolika je vjerovatnoća da ćemo ga naći i za koliko vremena. Zbog toga nam trebaju upute da bi brže i lakše stigli do cilja. Dakle, u vjeri su bitne dvije stvari:

  1) samo vjerovanje, uvjerenje;

  2) ono čime nas to vjerovanje obavezuje da bi bilo takvo.

Nažalost, kod većine nas to je često zaboravljeno i gubi se iz vida. Šta to znači? Naprimjer, kada se jedan mladić želi oženiti nekom djevojkom, sam čin sklapanja braka nama se čini glavnim, smatramo da je tim činom sve završeno. Međutim, treba imati na umu niz obaveza koje proistječu iz tog čina. Naprimjer, žena napušta kuću svojih ro­ditelja, mora se navići na život bez onih sa kojima je dotad živjela. Obaveza muškarca je da joj osigura ugodan život itd. Obaveza oba supružnika je da grade skladne odnose u braku, da naprave lijepu i mirnu porodičnu atmosferu itd. Bez toga se ne može govoriti o skladnom braku. Može se potpisati vjenčani list, može se izgovoriti rečenica koja znači pristajanje na čin sklapanja braka, ali bez ispunjenja odre­đenih obaveza, to ne bi bio uspješan brak. Ista stvar je i sa islamom, gdje također moramo vidjeti naše obaveze, kao što su namaz, post, hadž itd, a to nam je sve objasnio Poslanik s.a.v.a.

قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالًاالَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا أُولَئِكَ الَّذِينَ كَفَرُوا بِآيَاتِ رَبِّهِمْ وَلِقَائِهِ فَحَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فَلَا نُقِيمُ لَهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَزْنًا

Reci: “Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na Ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono šta rade; To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izići, zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.”[10]

Oni koji klanjaju, odlaze na hadždž, poste – sve će im to biti uzaludno, jer je pravac kojim idu pogrešan. U jednoj predaji stoji da je Poslanik s.a.v.a.  jednom prilikom, posmatrajući nekog čovjeka kako klanja, rekao: “Ako ovaj čovjek umre u ovakvom stanju, umrijet će u vjeri koja nije moja!”

U vezi sa pitanjem šta znači slijeđenje Poslanika s.a.v.a. treba obratiti pažnju na 157. ajet sure El-A’raf, koji smo maloprije navodili. To znači u prvom redu slijeđenje Poslanika u dobrima koja nam preporučuje i izvršavanju tog dobra, suzdržavanju i odvraćanju od lošeg, korišćenju svega što je dopušteno i dobro, klonjenju svega što je zabranjeno i ružno, svega što je pokvareno i zlo, od čega je Poslanik s.a.v.a. odvraćao. Preduslov za to je oslobađanje svoga uma od idola, od sebe samoga, prepuštanje uma Allahovom Poslaniku s.a.v.a. te Božijoj uputi, jer je najbitnije imati slobodan um, shvatiti i upoznati dobro i zlo, pa će tek tada primjena tog znanja biti ispra­vna.

Spomenut ćemo jednog istaknutog islamskog mufessira, Fahre Razija, koji je jednom prilikom, u već odmaklim godinama života, sjedio i glasno plakao. Kada su ga upitali zašto plače, on je odgovorio: “Shvatio sam da nešto u što sam vjerovao trideset godina nije istina. Trideset godina bio sam pot­puno uvjeren da je tako, ali, evo, nakon trideset godina takvog vjerovanja shvatio sam da je to bila greška, da mi je to uvjerenje bilo pogrešno, pa sam onda pomislio – šta ako to bude sa svim mojim uvjerenjima za koja mislim da su istina, a u trenutku kada Azrail bude uzimao dušu shvatim da sam bio ubog…” Tad je kazao nekoliko svojih stihova, koji otprilike ukazuju na činjenicu da ga je strah da će otići na Drugi svijet, a da se neće snaći u svijetu duha, jer kako će gledati ljepote Onog svijeta, ako ih nije vidio u svijetu tijela.

Šta je ma’rifet (spoznaja)

Ma’rifet je spoznaja koju čovjek ostvaruje na Ovom svijetu, sjeme čiji su plodovi posmatranje dobra na Budućem svijetu te uživanje u tom svijetu. Ako spoznaja nije ostvarena na Ovom svijetu, ako nismo vidjeli ma’rifet na Ovom svijetu, onda nam ona ne pripada ni na Budućem svijetu.

Razi je napravio pogrešan prvi korak, a da to nije uradio, da prvi korak nije bio neispravan, ne bi se moglo desiti da nakon trideset godina shvati da je nešto pogrešno vjerovao i da sad dolazi u nedoumicu da li su sva nje­gova djela ispravna ili pogrešna. Kod vjerovanja i upoznavanja sa Kur’anom i Poslanikom s.a.v.a. napravio je grešku. Ako čovjek to upoznavanje nije potpuno obavio, onda će biti poput onih koji ne znaju adresu i koji lutaju gradom do iznemo­glosti, a sve što više bude hodali, bit će sve umorniji i sve dalje od one adrese na koju trebaju stići.

Tabatabai kaže: “A Kur’an, kao posljednja Božija objava, kao savršena riječ, obznanjuje kako je život sreće ispunjen blaženstvom, upravo onaj život u kojem je prvostvorena priroda – fitret. Ako čovjek živi po fitretu, bez uljepšavanja i prljanja tog fitreta, to će biti život blaženstva i sreće. Fitret čovjeka teži istini, želi pravdu, a su­protstavlja se nepravdi.”

Druga stvar koja se navodi, a koju Kur’an posebno ističe jeste neodvo­jivost vjere od društvenog života. Kur’an upravo istrajava na činjenici da je čovjek društveno biće i poziva ga da samim tim što je takav go­vori o svojim propisima kao o propisima koje će izvršavati i koje će poštivati u zajednici, među ljudima koji zajedno žive, zarađuju i učestvuju u među­sobnom razmjenjivanju dobara. Taj zajednički život ljudi, koji je ispunjen uzajamnom saradnjom, a koja se zasniva na istini i pravdi, neodvojiv je od vjere. Jedan od uslova vjere, jedan od činilaca koji će pomoći da se kre­ćemo na putu svog uvjerenja jeste sve ovo navedeno. Sa stanovišta Kur’ana, nemoguće je odvojiti vjeru od našeg svakodnevnog života ni život od vjere. Zato vjera prisutna u svim pitanjima našeg života, pojedinačnim i društ­venim, u svim poljima, i ne može se odvojiti ni od koje dionice u našem životu. Sa stanovišta Kur’ana, svijet je prepušten lju­dima, ljudi su prepušteni svijetu, a i svijet i ljudi u njemu prepušteni su Allahu dž.š. Kur’an nam se često obraća obznanjujući da je svijet stvoren da bude nama na raspolaganju, ali i da mi budemo njemu na usluzi i da gajimo takav uzajaman odnos. Svijest o tome da svi mi, zajedno sa svijetom, pripadamo Allahu dž.š. pomoći će nam na našem putu ka savršenstvu.

Kur’an govori o brojnim znakovima. One koji su obilježeni znakovima “Božijih ljudi”, one koji su onakvi kakvim ih Allah dž.š. želi vidjeti, Kur’an izdvaja iznad ostalih i ističe njihove vrline i vjeru koja je izvan svega. Kur’an ističe izuzetnu vjeru takvih ljudi u po­kazivanju puta, izuzetnu, značajnu ulogu takvih ljudi na Ovom svijetu, općenito njihovu ulogu u napredovanju svijeta.

Tabatabaijev tefsir ukazuje na činjenicu da za svaki ajet postoji stotine drugih ajeta u Kur’anu koji ga objašnjavaju, rasvjetljuju i koji nam pomažu u njegovom shvatanju.

Primjedbe upućene Islamu u novije vrijeme kažu da ljudi nemaju za njim potrebe. Po tom mišljenju zamjena za Islam je nauka, koja je dostigla visok stepen razvoja. Da bismo valjano odgovorili na ovo pitanje, moramo skrenuti pažnju na nekoliko bitnih stvari:

Ø      Sva bića koja postoje u Ovom svijetu po samoj osnovi svog stvaranja kreću se prema nekom cilju. Među svim stvorenim bićima nalazi se i čovjek, koji se također kreće ka nekom cilju i savršenstvu.

Ø      Postoji nešto što čovjeka čini posebnim među ostalim bićima.

Posebnost čovjeka, osobina koja ga odvaja od ostalih bića, jeste da on ima mogućnost poimanja stvari i sjecanja znanja. On posjeduje snagu koju druga bića nemaju kod sebe, a to je upravo razum. Čovjek je građen tako da u određenim prilikama ne djeluje po nagonima, nego ima sposobnost razmišljanja i odlučivanja. Prije nego se odluči na neki posao, čovjek razmišlja i odlučuje o njemu, pitajući se da li je koristan ili štetan za njega. Na osnovu toga možemo zaključiti da čovjek živi sa svojim razumom i samo korišćenjem svog razuma on može ići naprijed.

Ø      Treća bitna stvar jeste da čovjek živi i svoje potrebe upražnjava u društvenom okruženju. Šta je to društveni život? Da li je to samo postojanje ljudi jednih pored drugih, ili nešto drugo? Nema sumnje u to da je ljudski život društveno određen. Radi zadovoljavanja svojih pot­reba, ljudi pomažu jedni drugima u istom cilju.

Sociolozi su posta­vili sljedeće pitanje: Da li čovjek u svojoj biti, fitretu u kojem je stvoren, ima potrebu da živi u društvu ili su njegove potrebe drugačije naravi? Jedna skupina sociologa smatra da je čovjek društveno biće po svojoj prirodi. Čovjek voli živjeti u društvenom okrilju, a ne kao samac. Svi ljudi trebaju biti učesnici u nekom društ­venom poretku i niko u toj zajednici nema pravo činiti nepravdu drugima. Za pravom drugoga niko ne smije posezati niti ga oduzimati i sl. Ova teorija kaže da je čovjek društven po svojoj iskonskoj prirodi.

Tabatabai ne prihvata takvo mišljenje i kaže da je čovjek iz nužde prisiljen da živi u društvenom okruženju. Činjenica da čovjek prihvata da je u društvu i da drugi posjeduju udio u tome proistječe iz nužde, a ne iz iskonske prirode. On iznosi nekoliko razloga i dokaza za svoje mišljenje.

Prvi razlog je neobaviještenost o potrebama drugih ljudi. Prema onome što mi na prvi pogled, vidimo jasno je da čovjek posjeduje određene zahtjeve, osjećaje koji su u skladu sa njegovim potrebama. Poslije zadovoljavanja jednih, javljaju se nove potrebe, koje se mijenjaju i ne­prestano nadolaze. Naprimjer, čovjek osjeća potrebu da ide u školu, a nakon škole osjeća potrebu za novim koracima itd. Čovjek u takvom stanju nije obaviješten o potrebama drugih, nego vidi samo sebe. Priroda čovjeka nije takva da on uzima u obzir i potrebe drugih ljudi. Naprimjer, kad čovjek vidi potrebe svoga djeteta, trebao bi vidjeti i potrebe druge djece ili bi u najmanju ruku raz­mišljao i o njihovim potrebama. Vidimo i osjećamo da tre­bamo riješiti potrebu svoga djeteta, a ne vidimo potrebu za rješavanjem istog pitanja kod nekog drugog djeteta. Vidimo da priroda čovjeka nije takva da je on društveno biće. Čovjek slijedi samo svoje potrebe, dok mu potrebe drugoga nisu toliko važne.

Tabatabai dalje kaže da čovjek nekad zbog svojih potreba prema drugom čovjeku postupa kao i prema nekoj životinji. Pri zadovoljavanju svojih potreba čovjek poseže za svim sredstvima, od kamena do biljke, za svim čime se može okoristiti da bi zadovoljio svoje potrebe. Naprimjer, od željeza pravi nož i tim nožem kolje ovcu te koristi meso. Vazduh, zemlju, vodu i sve što ga okružuje koristi za zado­voljavanje svojih potreba.

Ovdje se može postaviti sljedeće pitanje: Da li čovjek u odnosu sa drugim ljudima primjenjuje neki drugi postupak? Mi odgovaramo da uvijek koristi jedan te isti način.

Pretpostavimo da čovjek prolazi nekim putem i u tome koristi konja. Ukoliko konj na tom putu ugine, teret koji je nosio ostat će na zemlji. U slučaju da postoji drugi čovjek, koga bi naručilac posla mogao prisiliti da ponese teret koji je nosio konj, on bi to sigurno učinio. Naručiocu  posla ne bi smetalo što je u prvom slučaju teret nosio konj, a u drugom čovjek. Vidjeli smo da se čovjek u svojoj prirodi povodi za ličnim nagonom za okorištavanjem drugim ljudima radi ostvarenja svoga cilja. Čovjek ne vidi nikakve razlike iz­među čovjeka i nekog drugog živog stvorenja. Po tim činjenicama mi zaključujemo da društvenost nije priroda čovjeka.

Nakon svega, postavlja se i sljedeće pitanje: Kako je moguće da čovjek od svog postanka živi u društvenom okruženju koje podrazumijeva i međusobno pomaganje ljudi? Tabatabai kaže da je to pitanje zanimljivo, ali on također daje još zanimljiviji odgovor. Čovjek posjeduje brojne potrebe koje mora zadovoljavati. S druge strane, on shvata da to ne može učiniti sam, znači on zna da u isto vrijeme ne može biti vojnik, pekar, itd. Shvata da drugi ljudi također imaju potrebe koje moraju ostvariti. Sam ne voli da njegova dobra uzimaju drugi ljudi jer ih vidi dovoljnim samo za sebe. Čovjek na kraju pristaje na jedan oblik saradnje. Razum ga prisiljava da prihvati jedan od oblika društvenog života. Shvata da nešto mora dati u zamjenu za koristi koje hoće uzeti te pristaje na ob­lik saradnje. Svi društveni proizvodi sakupljaju se na jednom mjestu tako da svaki čovjek u skladu sa svojim potrebama koristi te društvene proizvode. Prema tome, Tabatabai kaže da je društveni život čovjeka pod prisilom razuma i njegove prirode. Ovo nije filozofski dokaz, nego primjer koji ćemo pokušati objasniti. Naprimjer, dijete do jedne određene dobi radi sve šta hoće. Ako plače da bi zadovoljilo pot­rebu, i mi mu damo ono zbog čega plače, posljedica će biti da će poslije plakati još više. Kako raste, ono sve više ulazi u društvene prilike i upoznaje se sa odnosima koji vladaju u društvu. Upoznavanjem tih odnosa ono umanjuje okvir svojim željama. Stiže čak do stepena da neke neprimjerene želje potpuno potisne. Priroda čovjeka takva je da on ima želju za svim, a što više odrasta, njegove se želje umanjuju.

Sagledamo li našu društvenu povijest, vidjet ćemo da je čovjek stekao snagu potčinjavanja drugoga. Bez ikakvog osjećaja i protiv svih društvenih zakona, potčinjenog stavlja pod svoju vlast i prema njemu se odnosi u skladu sa svojim ciljem i svojom željom. Iskorištava druge ljude i to im ne nadoknađuje jer sve koristi smatra lično svojim. Ova činjenica govori da se čovjek ne bi pokorio društvenim pravilima življenja kada bi imao snage i moći. Zbog toga pjesnik Sadi kaže da se prava vrijednost poniznosti očituje u slučaju kada čovjek ima snage i moći, a ipak ostaje ponizan.

Pristupimo Kur’anu i društvenim pitanjima koja su u njemu zahvaćena. Kur’an je došao da čovjeka upućuje ka njegovom fitretu, ka njegovoj iskonskoj prirodi. Kur’an ga vraća na početak – zbog čega je stvoren?

أَهُمْ يَقْسِمُونَ رَحْمَةَ رَبِّكَ نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا وَرَحْمَتُ رَبِّكَ خَيْرٌ مِّمَّا يَجْمَعُونَ

 Zar oni da raspolažu milošću Gospo­dara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na Ovome svi­jetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili: – A milost Gospodara tvoga bolja je od ovoga što oni gomi­laju.[11]

U svijetu su jedni poniženi, a drugi nisu zato da bi jedni od drugih imali koristi. Nije bila namjera da se jedni uzdignu, a drugi ponize, nego da se potvrdi činjenica da su svi ljudi na određenom stepenu. Naprimjer, liječnik obavlja svoj posao i ne zna praviti kuće. Zidar ima potrebu za liječnikom kad je bolestan itd. Žena po svojoj prirodi ima potrebu za muškarcem, ali i muškarac po istom načelu ima potrebu za ženom. Kur’an kaže da su u našem društvu podijeljene blagodati tako da imamo potrebu jedni za drugima. Ajatolah Hamnei pričao je kako ga je jednom, kad je bio mali, otac poslao u mesnicu da kupi malo mesa. Mesar je zamotao meso u novinski papir. Kad je dao meso majci, vidio je na papiru sliku Irana. Nešto ga je to obradovalo, ni sam nije znao zašto. Ali, papir je bio poderan. Htio je poderane dijelove papira spojiti da bi dobio cijelu sliku, ali ko­liko god se trudio, nije mu polazilo za rukom. Otac je uzeo da mu po­mogne i nakon toga brzo je uspio sastaviti. Pitao je oca kako je to tako brzo uspio spojiti. Otac je objasnio da je vidio s druge strane sliku čovjeka i posmatrajući je, shvatio da je pomoću nje lakše sklopiti dijelove. Otac mu je rekao da ako Iran želi učiniti dobrim, onda mora i ljude učiniti dobrim. Ovo je bilo važno za njega jer je shvatio da ako Iran žele učiniti nezavisnim i dobrim, treba ljude odgajati u islamskom duhu. Svako treba ispuniti svoj udio i svoju ulogu, da bi svi na kraju iz svega stekli dobro.

Allame Tabatabai kaže da iz 32. ajeta sure Zuhruf možemo izvući nekoliko zaključaka: Bog je na prvom mjestu – odakle počinju svi poslovi. Sve posljedice i uzroci koje mi u Ovom svijetu vidimo i posmatramo, vraćaju se Bogu i od Njega počinju. Prema tome, oni koji vjeruju da je Bog imao ulogu da stvori Ovaj svijet i da nema nikakve uloge u njegovom vođenju i upravljanju, u zabludi su jer postoje jasni dokazi u Kur'anu koji govore o ovoj temi.

Allame Tabatabai kaže sljedeće: “Kako je moguće da Ovaj svijet, Du­njaluk, koji kod Boga ima najmanju vrijednost, nije prepušten nekom drugom na upravljanje? Podjela blagodati takva je da Bog vlada uzrocima i posljedicama. On je stvorio sredstva kojima se služimo da bismo upravljali našim životima, da bismo zado­voljili ljudske potrebe i da bi čovjek nastavio svoje postojanje na Ovome svijetu. Sve prisutne razlike, koje posmatramo na Ovome svijetu, svjedoče da Allah dž.š. potpuno upravlja Ovim svije­tom, da nikome drugom to nije prepustio. Kada bi Allah dž.š. prepustio ljudima da određuju i upravljaju određenim stvarima, sigurno bi nastao nered na Zemlji. Vidimo da Allah dž.š. upravlja Ovim svijetom i da sve stvari idu svojim tokom. Prema tome, trud koji čovjek ulaže u životu da bi nešto stekao predstavlja jedan od uzroka čije su posljedice blagodati koje posjedujemo.

Uzrok razlika u društvu leži u činjenici da su ljudi upućeni jedni na druge i prinuđeni da pomažu jedni drugima. Na kraju, takvo stanje vodi ishodu da ljudi u ovim odnosima čine sami po sebi jednu cjelinu, jedno isprepleteno odijelo. Iz rečenog zaključujemo da uzajamno pomaganje među ljudima nije čovjekova prva nego druga priroda. Zbog toga Kur’an kaže da je čovjek veliki nasilnik:

اللّهُ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ وَأَنزَلَ مِنَ السَّمَاء مَاء فَأَخْرَجَ بِهِ مِنَ الثَّمَرَاتِ رِزْقًا لَّكُمْ وَسَخَّرَ لَكُمُ الْفُلْكَ لِتَجْرِيَ فِي الْبَحْرِ بِأَمْرِهِ وَسَخَّرَ لَكُمُ الأَنْهَارَ

 Allah je stvoritelj Nebesa i Zemlje. On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite, i daje vam da se koristite lađama koje morem plove voljom Njegovom i daje vam da se rijekama koristite.[12]

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

 Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.[13]

Čovjekovo neznanje i njegova potreba za potčinjavanjem drugih zapravo je svjedočanstvo njegove prave prirode. Ove dvije osobine također su istaknute u Kur'anu, gdje se kaže da je čovjek onaj koji druge sebi potčinjava. Ovakav čovjek oduzima prava drugih ljudi i njihova imanja; riječju, on voli druge iskoristiti. S druge strane, čovjek je svjestan da to nije moguće i da ne može sam zadovoljiti svoje potrebe te da i drugi ljudi imaju takve potrebe i prohtjeve. Sve zajedno ga prisiljava da bude društven i da pomaže drugim lju­dima. Pored spomenutih, ukazat ćemo na još jedan razlog, nakon čega ćemo vidjeti kakva je uloga vjere u društvu i zašto društvo ne može živjeti bez vjere. Jasno će biti da su riječi onih koji ne vjeruju i koji kažu da nemamo potrebe za vjerom samo prazne riječi. Lijenost muslimana, velika propaganda i utjecaj takvih ljudi prevladavaju u društvu.

 Ovdje se postavljaju sljedeća pitanja: Da li je Bog stvorio čovjeka neobaviještenog o potrebama drugih ljudi te ih on iskorištava radi svoje koristi? Da li je pravedno da je stvoren takav čovjek i da on popravlja i oplemenjuje sebe zbog viših ciljeva?

Odgovor: Rasprava nije tekla u smjeru pitanja da li je pravedno ili nije da Bog na takav način stvori čovjeka. Rasprava teče u drugom pravcu, jer ako bismo dokazali da je čovjek društveno biće, da je prava priroda čovjeka društvena priroda, time bi se dokazala i postavka da čovjek nema potrebe za vjerom. Ako ova rasprava dokaže da društvenost čovjeka nije njegova iskonska priroda, nego da je to nešto drugostepeno, onda smo dokazali i da mu nije dovoljan razum da živi društ­veni život, nego da ima potrebu za vjerom. Ako bismo dokazali da onaj koji čuva akl ima potrebu za još nečim, tj. Bogom i vjerom koju On objavljuje, tada bismo mogli reći da ima potrebu i za objavom. Ta­batabaijev pristup ima za cilj da dokaže kako čovjek putem ra­zuma shvata da ima potrebu za vjerom. Ako prihvatimo činjenicu da je vjera nužna razumska potreba, tu se rješavaju mnoga pitanja. Ovaj “zulm” u čovjeku sam po sebi ima korisnu ulogu. Da bi čovjek krenuo ka putu savršenstva, on ga tjera da ide naprijed. Naprimjer, ako uzmemo u obzir jednu porodicu u kojoj u kojoj su ženi uskraćena prava, ona će uvijek biti potčinjena čovjeku, i suprotno, ako žena ima glavnu riječ u kući, ona će onda upotpunjavati svog čovjeka, učinit će sve da porodicu dovede u normalan red.