PORIJEKLO KUR'ANA

U nastavku ćemo govoriti o pitanju porijekla Kur'ana, računajući u prvom redu na one koji tvrde da je Muhamed s.a.v.a. svoje lične riječi predsta­vio kao Kur’an. Allame Tabatabai kaže da su ljudi koji iznose ovakve stavove ustvari učenjaci koji su se u toku svoje prakse i svog rada toliko vezali za materijalne zakone da svaki svoj posao uokviruju tim zakonima. Zbog velike ljubavi prema prirodnim materijalnim zakonima, oni čak i nebeske vjere smatraju društvenim proizvodom. Onda te pojave, društvenu vjeru, uspoređuju sa rezultatima do kojih dolaze prateći druge društvene pojave.

Tabatabai kaže da mi, prije svega, uopće ne želimo raspravljati o pitanju da li postoji nematerijalni svi­jet. Reći ćemo učenjacima da svaka nauka može dati mišljenje u vezi sa temom koju proučava. Prirodne nauke vezane su izričito za promjene i dostignuća u prirodi i nemaju nikakvu osnovu da daju ocjenu kada je riječ o nematerijalnom svijetu. Ali oni ipak vode raspravu o rečenom pitanju, pristupajući mu na sebi svojstven način. Oni više nisu na području naučnog raspravljanja jer se bave pitanjima izvan njihove sfere proučavanja. Pretpostavite situaciju da jedan oftalmolog želi iznijeti neke naučne tvrdnje koje se odnose na bubrege. Budući da ne posjeduje znanje o dotičnoj oblasti, njegove tvrdnje ne mogu biti prihvaćene. Mi ćemo dati riječ Kur'anu.

Ovi naučnici iznosili su tvrdnje da sve ono čega bi se Božiji poslanik “dosjetio”, predočavao bi kao Božiji govor. To prema njihovoj tvrdnji znači da Kur’an nije Božiji govor, nego da se radi o nečemu do čega je došao sam Poslanik razmišljanjem. Budući da su ta razmišljanja čista, uzvišena, on ih je “pripisao” Bogu. Drže se mišljenja da Kur’an ustvari prirodno potječe od Muhameda s.a.v.a. te iz jednog ugla poštovanja pripada Bogu. Tabatabai kaže da Kur’an jasno pobija pretpostavke da je on govor Božijeg poslanika ili nekog drugog.

   أَمْ يَقُولُونَ افْتَرَاهُ قُلْ فَأْتُواْ بِعَشْرِ سُوَرٍ مِّثْلِهِ مُفْتَرَيَاتٍ وَادْعُواْ مَنِ اسْتَطَعْتُم مِّن دُونِ اللّهِ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ فَإِن لَّمْ يَسْتَجِيبُواْ لَكُمْ فَاعْلَمُواْ أَنَّمَا أُنزِلِ بِعِلْمِ اللّهِ وَأَن لاَّ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ فَهَلْ أَنتُم مُّسْلِمُونَ

Zar oni da govore: “On ga izmišlja!” Reci: “Pa sačinite vi deset Kur'anu sličnih, izmišljenih sura, i koga god hoćete, od onih u koje pored Allaha vjerujete u pomoć pozovite, ako je istina što tvrdite! A ako vam se ne odazovu, onda znajte da se on objavljuje samo s Allahovim znanjem i da nema Boga osim Njega – zato muslimani postanite!”[1]

Ovdje se postavlja sljedeće pitanje: Da li oni Kur’an smatraju govorom Poslanika s.a.v.a., a ne Božijom riječju? Zašto onda Kur’an izaziva umjetnike da naprave nešto slično? Muhamed s.a.v.a. je čovjek kao i mi, pa ako je on uspio načiniti takvo šta, onda to može i neko drugi. Filozofski za­kon kaže da slične stvari daju slične proizvode, pa ako smo mi slični, a kao ljudska vrsta jesmo, onda bismo trebali načiniti ono što je i on načinio. Ovdje se ne traži da se donese cijeli Kur’an, nego samo deset sura. Kur’an im ostavlja mogućnost da se obrate svojim božanstvima jer su ona u stanju to uraditi ako zaista jesu ono čime ih smatraju. Mogu se obratiti svemu i svakome za koga smatraju da može ispuniti njihovu pot­rebu. Jasno je da je Poslanik s.a.v.a. bio samo čovjek i da bez doticaja sa Go­spodarom nikada ne bi bio u stanju načiniti nešto nalik Kur’anu. Kur’an dalje izaziva nevjernike, kazujući kako ne moraju donijeti djelo na arapskom jeziku, već da samo načine sadržaj sličan njemu.

قُل لَّئِنِ اجْتَمَعَتِ الإِنسُ وَالْجِنُّ عَلَى أَن يَأْتُواْ بِمِثْلِ هَـذَا الْقُرْآنِ لاَ يَأْتُونَ بِمِثْلِهِ وَلَوْ كَانَ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ ظَهِيرًا

 Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali”[2]

Ako bismo prihvatili pretpostavku da je Muhammed s.a.v.a. autor Kur'ana, onda bismo mogli zaključiti i da bi neka druga njemu slična osoba mogla načiniti isto. On je bio siroče, bez oca i majke, čovjek koji nije znao čitati ni pisati, itd.

 وَإِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَى عَبْدِنَا فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ وَادْعُواْ شُهَدَاءكُم مِّن دُونِ اللّهِ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقِينَ فَإِن لَّمْ تَفْعَلُواْ وَلَن تَفْعَلُواْ فَاتَّقُواْ النَّارَ الَّتِي وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ أُعِدَّتْ لِلْكَافِرِينَ

 A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite; pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.[3]

Vatra je pripremljena za nevjernike koji znaju šta je istina, ali je poriču.

Sljedeća bitna odrednica jeste vremenska sveobuhvatnost kur'anske mudžize. Bez obzira okolnosti koliko čovjek napredovao, usavršavao se, sve do Sudnjeg dana nikad takvo nešto neće uspjeti ostvariti. Kur’an je sam po sebi čudo, a došao je  svima, kao uputa Gospodara svim pokoljenjima.

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

 Elif Lam Ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvadeš iz tmina na svjetlo, na put Sil­noga i Hvaljenoga.[4]

Kur’an nije u svojoj biti nejasan, nije, dakle, došao da bi nekome predstavljao poteškoće. Spušten je sa jednim sasvim određenim ciljem, a to je uputa ljudima. S druge strane, Kur’an je svjetlo koje izvodi iz mraka. Njegova jačina veća je od svih pojedinačnih pokušaja osvjetljavanja Pravog puta.

أَفَلاَ يَتَدَبَّرُونَ الْقُرْآنَ وَلَوْ كَانَ مِنْ عِندِ غَيْرِ اللّهِ لَوَجَدُواْ فِيهِ اخْتِلاَفًا كَثِيرًا

 A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.[5]

Zašto ne razmišljamo o Kur'anu? Da je Kur’an nečije djelo, a ne Allahova riječ, u njemu bismo sigurno našli mnoge suprotnosti. Šta ustvari znači “raz­mišljati” (tedebbur)? Korijen ove riječi znači prolazak kroz nešto, kroz odeđene prepreke, da bi se stiglo do zacrtanog cilja. Naprimjer, kada čovjek hoće da ulovi ribu, on prvo mora ući u vodu. Razmišljati treba o svakoj pojedinoj temi u Kur’anu. Ovaj savjet o razmišljanju temelj je i poka­zatelj postojanosti i bogatstava koja se nalaze u Kur'anu. Ako čovjek lovi ribu blizu obale, ulovit će male ribe, ali sve što dalje ulazi u more, imat će sve veću mogućnost da ulovi veće i raznovrsnije ribe, dok ne dođe do onih dubokih dijelova mora gdje žive kitovi. Ne treba razmišljati samo o jednom ajetu, nego o cijelom Kur'anu, svemu što je objavljeno, o svakom savjetu koji se izriče. Treba dobro razmisliti i o povezanosti ajeta, njihovoj općenitosti. Treba razmišljati i o medinskim i mekkanskim ajetima, onima koji govore o miru ili ratu, o različitim stanjima u koja muslimani zapadaju itd. Kada tako budemo razmišljali, shvatit ćemo da svaki ajet potvrđuje onaj prethodni, da svaka priča potvrđuje prethodnu. Kada dobro razmislimo o svemu, shvatit ćemo da niti u jednom, čak ni u najkraćem ajetu, nema nikakve protivrječnosti. U tom smislu Tabatabai kaže: “Nema ni jednog ajeta koji je čvršći od nekog drugog ajeta.” Svi su ajeti jednake snage, samo treba uzeti u obzir vrijeme njihovog objavljivanja. Tabatabai naglašava da ajeti po svojoj biti izazivaju strahopoštovanje.

Ukoliko nema protivrječnosti u Kur'anu, onda je to znak da je Kur’an Božija riječ

Mi živimo u materijalnom svijetu, a zakon koji u njemu neprestano vlada jeste usavršavanje i promjenjivost. Posljedica kretanja je prispijeće čovjeka od manjkavosti do potpunosti. Zakon kretanja vlada Ovim svijetom. Ono što proizlazi iz biti ovog zakona jeste da se sva bića kreću ka napretku i odrastanju, kao što dijete odrasta. Čovjekova misao i razum povode se istim smjerom i nema nijednog ma­terijalnog bića, uključujući i čovjeka, a da u svom životu nema stanja manjkavosti. Ovo je dokazano i razumom i praksom (naprimjer, dijete iz srednje škole mnogo bolje razumije stvari od djeteta u osnovnoj školi). Po ovom zakonu svi se usavršavaju i potvrđuju da danas znaju više nego jučer. Naprimjer, ako se neki sportista bavi određenom bori­lačkom vještinom, ako jedanput izgubi zbog nedovoljnog zauzimanja i vježbanja, on će vježbanjem drugi put doći do pobjede i poboljšanja svojih vještina. Svaki čovjek prisilno, pod utjecajem ovog zakona, sklon je promjenama, i to ne samo u nekoliko vidova, nego je čitav njegov život, čitava njegova struktura promjenljiva. Poslanik s.a.v.a. također je živio u okvirima ovog zakona. To je jedna strana suda, dok je s druge strane Kur’an, Knjiga koja se dotakla svih vidova čovjekova života (materijalnog, duhovnog, društvenog itd.) i to u toku dvadeset i tri godine. U tom razdoblju objavljeni su ajeti, nekad noću, nekad danju, nekad za vrijeme rata itd. Njime su obuhvaćena sva pitanja čovjekova života, sva nacion­alna pitanja, čovjekovo ponašanje, ukratko, sve dimenzije čovjekovog života: društvene i duhovne prirode. Neki ajeti spušteni su u najtežim prilikama, neki pak kada je među muslimanima vladala radost radi uspjeha u ratu itd. Kad su se muslimani vraćali u Mekku, oni su govorili da je to dan osvete, a Poslanik s.a.v.a. je rekao da ne govore da je to dan osvete, nego milosti, da ih je Bog učinio pobjed­nicima, a zahvala za pobjedu je oprost.

 لَّن يَسْتَنكِفَ الْمَسِيحُ أَن يَكُونَ عَبْداً لِّلّهِ وَلاَ الْمَلآئِكَةُ الْمُقَرَّبُونَ وَمَن يَسْتَنكِفْ عَنْ عِبَادَتِهِ وَيَسْتَكْبِرْ فَسَيَحْشُرُهُمْ إِلَيهِ جَمِيعًا فَأَمَّا الَّذِينَ آمَنُواْ وَعَمِلُواْ الصَّالِحَاتِ فَيُوَفِّيهِمْ أُجُورَهُمْ وَيَزيدُهُم مِّن فَضْلِهِ وَأَمَّا الَّذِينَ اسْتَنكَفُواْ وَاسْتَكْبَرُواْ فَيُعَذِّبُهُمْ عَذَابًا أَلُيمًا وَلاَ يَجِدُونَ لَهُم مِّن دُونِ اللّهِ وَلِيًّا وَلاَ نَصِيرًا

 Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred sebe sakupiti. Vjernike koji su dobra djela činili On će prema zasluzi nagra­diti i još će im iz obilja Svoga više dati; a one koji su zazirali i oholili se – na nesnosne muke će staviti i oni neće naći sebi, mimo Allaha, ni zaštitinika, ni pomagača.[6]

Ova dva ajeta sadrže brojne istine, od kojih ćemo skrenuti pažnju samo na neke:

1)  Isa a.s. obavljao je ibadet sa krajnjom preciznošću;

2)  Ne možemo prihvatiti mišljenje da je Isa a.s. sin Božiji ili sveti duh, jer je nelogično da on kao takav vrši ibadet. Pošto Isa a.s. vrši ibadet Uzvišenom, nelogično je da je sam Isa a.s. neko božanstvo ili da ga mi smatramo božanstvom.

    3)  Ko god se bude tako ponašao, izbjegavajući vršenje ibadeta prema Gospodaru, treba znati da će se:

    a) brzo vratiti svome Gospodaru;

    b) da će se suočiti sa veoma teškom patnjom (kaznom);

    c) da osim Boga neće za sebe naći ni pomagača, ni zaštitnika.

    4)  U spomenutom ajetu jasno je da su čak i meleci obavezni činiti ibadet te da im se prijeti da će u slučaju neobavljanja ibadeta biti kažnjeni.

Sama prijetnja melecima kaznom na Sudnjem danu znači da i oni imaju obavezu te da će u slučaju napuštanja te obaveze biti kažnjeni. To znači da oni imaju:

Ø      posebno postojanje,

Ø      moć shvatanja,

Ø      moć odlučivanja šta će prihvatiti, a šta neće.

Kur’an naziva meleka Džibrila melekom od onih koji su bliski. Dži­bril je jedno nebesko biće koje posjeduje moć shvatanja i moć od­abira. Za takvo nebesko biće mi ne možemo tvrditi da je “čista duša Pejgamberova”. Tabatabai dodaje da se u 23. ajetu sure Et-Tekvir kaže da je Poslanik onaj čijim se naredbama drugi potčinjavaju.

ذِي قُوَّةٍ عِندَ ذِي الْعَرْشِ مَكِينٍ مُطَاعٍ ثَمَّ أَمِينٍ وَمَا صَاحِبُكُم بِمَجْنُونٍ وَلَقَدْ رَآهُ بِالْأُفُقِ الْمُبِينِ

…Moćnog, od Gospodara Svemira, cijen­jenog, kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog! A drug vaš nije lud On ga je na obzorju jasnom vidio…[7]

U svijetu mudžerredata (apstraktnog, nematerijalnog), njemu se pokorava jedan broj meleka. Ponekad se vahj šalje po svim melecima koji su pod njegovom naredbom. U 15. i 16. ajetu sure ‘Abese kaže se:

 بِأَيْدِي سَفَرَةٍ كِرَامٍ بَرَرَةٍ

... U rukama pisara, časnih, čestitih…

Džebrail je ponekad spuštao vahj uz pomoć svojih, sebi podređenih meleka. U Kur'anu se nalaze ajeti, a onaj ko želi naći će u njemu pouku i opomenu.

كَلَّا إِنَّهَا تَذْكِرَةٌ فَمَن شَاء ذَكَرَهُ فِي صُحُفٍ مُّكَرَّمَةٍ مَّرْفُوعَةٍ مُّطَهَّرَةٍ

 Ne čini tako! Oni su pouka – pa ko hoće, poučit će se – na listovima su cijenjenim, uzvišenim, čistim![8]

Poslanici su sa velikom pažnjom i poštovanjem prihvatali kur’anske ajete dok su ih meleci spuštali u njihova srca. Sve se to dešavalo zato da bi Allahovi robovi stigli uz pouku do svog cilja. Kako neko može za sebe tvrditi da je musliman, a ne prihva­ćati ovakve jasne kur'anske činjenice?

Sada dolazi na red pitanje meleka i šejtana. Pogledat ćemo kakvi su nji­hovi stavovi vezani za ovo pitanje.

 Njihovo tumačenje ovih dvaju pitanja, pojma meleka i še­jtana glasi: Oni su prirodne sile koje nas okružuju ili one mogućnosti koje mi u sebi posjedujemo, a koji ostavljaju korisne ili štetne posljedice na nas. Ono što je korisno za čovjeka, poput sunčeve svjetlosti koja spušta mnogo dobroga za čovjeka, oni nazivaju melecima. Međutim, ako hladna zima nanosi mnogo štete usjevima, takve su sile, koje vladaju prirodom ili čovjekom, nazvali šejtanima. Sile koje u nama postoje kao dobre – naprimjer snaga, dobrota, razum koji upućuje ka harmoniji, dobrobiti i onome što vrijedi – zovu me­lecima, a one koje čovjeka odvode s pravog puta i uvlače ga u ratove i razne smutnje, nazivaju šejtanima. Tabatabai kaže da je Kur'an u cijelosti protiv takvih stavova, jer je Kur’an i meleke i še­jtane predstavio kao jedan broj bića koja imaju moć shvatanja i želje. To su bića čije postojanje ne možemo posvjedočiti svojim očima. Njihove navike da ono korisno nazivaju melecima, a ono štetno šejtanima ne možemo prihvatiti. Iz samoga govora o Džibrilu postalo nam je jasno ko su meleci – bića koja imaju moć shvatanja, postojanja, odabira. Šejtanu je naređeno da učini sedždu Ademu a.s., a on je to na svoj način nekoliko puta izbjegao. Taj događaj opisuje se na nekoliko mjesta u Kur'anu. U suri Sad šejtan govori svome Go­spodaru da će zavoditi ljude, osim iskrenih vjernika.

إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

Osim Tvojih među njima robova iskrenih![9]

Allah dž.š. mu na to odgovara:

لَأَمْلَأَنَّ جَهَنَّمَ مِنكَ وَمِمَّن تَبِعَكَ مِنْهُمْ أَجْمَعِينَ

Sigurno će se svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti! (Sad, 85)

Kazna ili nagrada za neko djelo neće se provesti ako se radi o licu koje nema razuma. U suri Sebe’ govori se o tome da je šejtan nevjernicima nametnuo svoje misli, da su mu oni povjerovali i pošli za njim. Allah dž.š. će ih kazniti, osim skupine onih koji vjeruju i kojima še­jtan nije uspio nametnuti svoje stavove.

وَلَقَدْ صَدَّقَ عَلَيْهِمْ إِبْلِيسُ ظَنَّهُ فَاتَّبَعُوهُ إِلَّا فَرِيقًا مِّنَ الْمُؤْمِنِينَ

 Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika.[10]

Iz ovog ajeta može se razumjeti jedna veoma bitna odrednica kada je riječ o moralu. Naime, šejtan ne dolazi da nas natjera na samo djelo, već zaokuplja i naše misli, predočava nam loše djelo lijepim, obmanjuje nas. Ukoliko čovjek biva prisiljen da izvrši neko djelo, on se njega jednako brzo i prolazi. Kada bi prisilili vjernika da pije alkohol jednu noć, on ne bi mogao postati alkoholičar jer nema volje niti sklonosti ka piću. On će se toga lahko i brzo proći. Ukoliko su nekog čovjeka uspjeli nagovoriti da je alkohol nešto korisno, dobro, da je moderno piti opojne napitke, tad nije potrebno da ga zovu na piće, nego će on sam doći i uzeti alkohol. Oni koji žele zavesti prikazuju rek­lame gdje su ljudi lijepo obučeni, predstavljaju stvari onakvima kakve ih ljudi žele da vide. Pušač je, naprimjer, odvažan, savremen, takav da sam čovjek ne može odoljeti da mu ne postane sličan. U obmanjivanju javnosti govore da je pušenje štetno po zdravlje, a s druge strane pravi se propaganda koja psihološki djeluje na čovjekov razum i čini ga pristalicom pušenja. Kur’an kaže da šejtan nije natjerao ljude da prihvataju njegove stavove i mišljenja. U drugom ajetu govori se da on grešnicima njihova loša djela prikazuje u lijepom obliku. Vidimo da nas Kur’an ne tjera da imamo dobra djela, već da od nas zahtijeva da shvatimo činjenice, da shvatimo stvarnost, šta je dobro, a šta je loše, i da se odnosimo prema tome razmišljajući razumski. Šejtan napada naš razum koji mi moramo usredotočiti na korisna djela da bismo se mogli od­braniti.

 Poslanik s.a.v.a. kaže: “Blago onima kojima je shvatanje došlo do te razine na kojoj se ne prolaze lahko svog ibadeta. Svaka stvar koju učine u ime Boga – pomaganje sirotinje, namaz, i svi ostali vidovi ibadeta – za njih predstavlja užitak.” Tabatabai kaže da se iz ovog hadisa može shvatiti da šejtan ima sumnje i pretpostavke, a da bi neko to imao, mora imati i razum. Takvo nešto je sposobna egzistencija. Ne možemo to nazvati ljudskim moćima ili potencijalima. U suri Ibrahim kaže se da će na Sudnjem danu šejtan stati ispred svojih prijatelja i reći da je dao obe­ćanje koje je bilo lažno, a Bog je dao istinito obećanje. Šejtan će reći da im je slagao. Ako ga puno vole, on će poći u Džehhenem, a oni mogu s njim, pozvat će ih. Tabatabai kaže da kritika može da se odnosi na čovjeka koji ima moć shvatanja i odabira. Ako neko biće nema moć odabira, onda se na njega ne bi mogla odnositi kritika. Da li ste ikad vidjeli da jedan razuman čovjek stane ispred jednog lijepog cvijeta i počne ga hvaliti i uručivati mu poklone samo zato što je veoma lijep. Ako ovo u praksi razuma ne postoji, a ne postoji, ovo opisivanje meleka i džina kao nekih prirodnih sila izlazi iz kruga i silazi s puta prakse razuma. To uopće nije razumno i izlazi iz biti razumnosti.

Oni su stvorili nekoliko iluzija koje su im pale na pamet te ih preds­tavili tefsirom (komentarom) Kur'ana. Božiji Poslanik s.a.v.a., dok bi držao govore, oslanjao se na jedno drvo poznato danas kao stub Hanane – onaj koji plače. Na tom bi drvetu znao duže stajati i govoriti. Kada su ashabi uočilli da se tokom govora zamara, napravili su mu minber na koji bi se penjao da bi ih podučavao. Kad je prvi put sjeo na minber i htio se obratiti vjernicima, čuo je plač. Okrenuo se i vidio da plače ono drvo. Drvo je tada progovorilo: “Božiji poslaniče, zar ja nisam dostojan da se ti i dalje oslanjaš na mene, zar ti je trebalo nešto bolje? Ja želim da ti uvi­jek budeš pored mene, da stojiš, da se oslanjaš na mene.”

Božiji Poslanik s.a.v.a. uputio je dovu Allahu dž.š. da ovo drvo bude jedno od džennetskih. Veoma je ružno i žalosno da taj suhi trupac, drveni stub, zasluži da dođe u Džennet, a ljudi koji posjeduju razum zasluže Džehennem.

Pitanje vahja i puta kojim on dolazi do nas

 Jedno od pitanja o kojima se raspravlja u tefsiru Kur'ana jeste i pitanje vahja ili puta kojim vahj dolazi do nas. Kakva je zakonitost u Kreaciji prilikom dolaska vahja? Postoji li nekakav cilj zbog kojeg Allah dž.š. uz pomoć ob­jave uređuje društveni život ljudi? Jedno od pitanja glasi: Da li Kreacija u svojim zakonima ikada griješi te da li je moguće da u stvaranju jednog bića budu dva suprotna učinka? Odgovor je da nije mo­guće da u Kreaciji postoje protivrječnosti. U nastavku ćemo iznijeti dva stava:

1        Uloga Objave je da uputi čovjeka;

2        Kreacija nikada ne griješi.

Ovo su dvije činjenice pomoću kojih ćemo doći do odgovora na pos­ljednje pitanje. Objava od Boga dolazi neiskrivljena. Božiji poslanici, kako u pogledu primanja, tako i u prenošenju objave ljudima, nikad ne griješe.

لِيَعْلَمَ أَن قَدْ أَبْلَغُوا رِسَالَاتِ رَبِّهِمْ وَأَحَاطَ بِمَا لَدَيْهِمْ وَأَحْصَى كُلَّ شَيْءٍ عَدَدًا

 Da bi znao da su poslanice Gospo­dara svoga dostavili, On u tančine zna ono što je u njih, On zna broj svega što postoji.[11]

U ajetima koji prethode ovome kaže se da Allah dž.š. zna tajne svega i da gajb ne otkriva nikome, osim onima koje odabere za poslanike, a sa kojima je zadovoljan. On postavlja sprijeda i straga čuvare zato da bi znao da su oni pravilno proslijedili njegovu poruku. Allah dž.š. obuhvaća i zna ono što je kod Poslanika. On zna sve stvari i veličine. Kod Njega je sve izbrojano. U Ovom svijetu spomenute su mnoge istine i tajne, a na neke ćemo ukazati u sljedećim odjeljcima.

Gajb, skriveni svijet, svojstven je samo Bogu, kao i sve znanje nepoznatog svijeta. U ajetu se na potpuno jasan način, bez ikakve sumnje, kaže da je taj svijet poznat samo Bogu. Nji­hova obaviještenost o tom svijetu dešava se samo s Božijom dozvolom. Druga stvar na koju ukazujemo jeste da su poslanici obuhvaćeni Božijim zadovoljstvom. Onda kad je Bog bio zadovoljan njima, ukazao im je na zbilje skrivenog svijeta. Postoje dvije vrste gajba: gajb koji je po svojoj biti skriven i gajb koji se može otkriti.

U Kur'anu nalazimo ajete koji ovo potvrđuju. Jedan od njih je i 59. ajet sure El-En’am:

وَعِندَهُ مَفَاتِحُ الْغَيْبِ لاَ يَعْلَمُهَا إِلاَّ هُوَ

 U Njega su ključevi gajba, samo ga On zna.

Ovdje se govori o činjenici da su ključevi gajba kod Allaha i osim Njega niko ih ne poznaje.

Allah zna gajb nebesa i Zemlje! A smak svi­jeta će u tren oka doći, ili još brže, jer je Allah, uistinu, Svemoćni![12]

Gajb je svojstven samo Bogu, jednako kao i skrivenost Nebesa i Zemlje. Takvo šta svojstveno je samo Bogu zato što riječ lillahi dolazi na po­četku ajeta.

قُل لَّا يَعْلَمُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ الْغَيْبَ إِلَّا اللَّهُ وَمَا يَشْعُرُونَ أَيَّانَ يُبْعَثُونَ بلَِ ادَّارَكَ عِلْمُهُمْ فِي الْآخِرَةِ بَلْ هُمْ فِي شَكٍّ مِّنْهَا بَلْ هُم مِّنْهَا عَمِونَ

Reci: Niko, osim Allaha, ni na nebu, ni na zemlji, ne zna gajb, i oni ne znaju kada će oživljeni biti; Zar oni o Onome svijetu da šta znaju! Ništa! – oni u njeg sumnjaju, oni su slijepi prema njemu.[13]

Oni na Nebesima i na Zemlji ne znaju skriveni svijet, osim Boga. Ovi ajeti ukazuju da je gajb poznat samo Allahu dž.š.

عَالِمُ الْغَيْبِ فَلَا يُظْهِرُ عَلَى غَيْبِهِ أَحَدًا .إِلَّا مَنِ ارْتَضَى مِن رَّسُولٍ فَإِنَّهُ يَسْلُكُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَمِنْ خَلْفِهِ رَصَدًا

On zna gajb, ali ga ne otkriva nikome, osim onoga koga odabere za poslanika...[14]

Ovdje vidimo da Allah ipak obavještava neke svoje robove o gajbu. Taj dio ajeta ukazuje na drugu vrstu gajba – gajb koji se ukazuje.

Allah dozvoljava korisne stvari. Ovakvi iskazi u Kur'anu se susreću veoma često. Za mnoge stvari kaže se da pripadaju Allahu, ali s Njegovom dozvolom neke dospijevaju i do Poslanika. U 42. ajetu sure Ez-Zumer Allah dž.š. nas obavještava o uzimanju duše.

اللَّهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَالَّتِي لَمْ تَمُتْ فِي مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِي قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَيُرْسِلُ الْأُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

 Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja ove druge do roka određenog.

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِي وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

 Reci: Melek smrti, koji vam je za to odre­đen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.[15]

وَهُوَ الْقَاهِرُ فَوْقَ عِبَادِهِ وَيُرْسِلُ عَلَيْكُم حَفَظَةً حَتَّىَ إِذَا جَاء أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ تَوَفَّتْهُ رُسُلُنَا وَهُمْ لاَ يُفَرِّطُونَ

 On vlada robovima Svojim i šalje vam ču­vare; a kad nekome od nas smrt dođe, izaslanici Naši mu, bez oklijevanja, dušu uzmu.[16]

U arapskom jeziku riječ rusul označava one poslanike i meleke kojima je dostavljen i šerijat, pa tako imamo u predajama da se u času smrti pojavljuje i Poslanik s.a.v.a.

Poslanik je rekao da dobrim ljudima njegovog ummeta dolazi lično uzeti dušu. On će doći i uzeti svoje dobre robove prije nego se oni suoče sa svijetom Berzaha. U hadisima se kaže da se i imamaima ukazuje ista mogućnost. O do­lasku Poslanika kazuje i sam Kur’an. Ljudi mogu raditi šta hoće, ali će njihova djela vidjeti Poslanik i vjernici. Budući da je ovaj ajet objavljen kao posljednja objava i poruka ljudima, to važi za sve ljude do Sudnjega dana. Naša djela posjeduju dvije dimenzije: skrivenu – koja sadrži razne nijete u vezi s našim djelima (mržnju, pa­kost itd.), te spoljašnju – koju svi vidimo.

Naprimjer, ako bismo u nekom ćošku stali da klanjamo namaz i ako bismo imali i najmanji oblik skrivenog u tom namazu, Poslanik bi shva­tio naš unutrašnji nijet. Na Sudnjem danu sva naša loša ili dobra djela potvrdit će sam Poslanik. U jednom ajetu kaže se da će svi ljudi biti dovedeni sa svojim imamom. Budući da vidi naša djela, on će na Sudnjem danu takvo šta i potvrditi i shodno tome uzeti nam dušu. Po tom pravilu Poslanik ima vlast nad nama i u batinu, i u zahiru. Kur’an kaže da je Poslanik s.a.v.a. poslat kao milost svim svje­tovima. Ajet koji govori o činjenici da će Allah dž.š. štititi Poslanika od ljudi odnosi se na onu vrstu djela koja Poslanika mogu omesti da dođe do cilja. Znanje, uzimanje duše i uputa svojstveni su samo Allahu dž.š. Allah dž.š. u nekim slučajevima svojim robo­vima prepušta mogućnost da sami budu obaviješteni o nepoznatom svi­jetu, da sami uzimaju dušu i upućuju je. Sljedeći stihovi pjesnika Hafiza govore o tome:

Da, ako Sveti duh nas pomogne,

onda će i ljudi biti pomognuti

i moći će raditi ono što i Isa a.s.

U jednoj predaji stoji da je Poslanik pred samu smrt, u prisustvu hazreti Zehre a.s., rekao sljedeće: “Nek je selam na tebe, o brate moj!” Hazreti Fatima je pitala: “Ko je on?” Poslanik s.a.v.a. odgovara: “To je Džebrail, moj brat, koji je došao sa mnogo meleka.” Poslanik pozdravlja i druge: Azraila, Mikaila, sve velike poslanike: Nuha a.s., Musaa a.s., Isaa a.s., dok na kraju nije rekao: “Es-selamu alejkum, o Israile!” Tada je Hazreti Fatima zaplakala. Kada je Ibrahim a.s. dostigao položaj poslanstva, carstva Nebesa i Zemlje su mu bila otkrivena. Ovdje vidimo veličinu poslanika Muhameda s.a.v.a., i upoređujući ova dva poslanika, ugledavši položaj Muhammeda s.a.v.a. i njegovu veličinu, Ibrahim, a.s. je učinio dovu Allahu dž.š. u kojoj je rekao da Allah dž.š. i njega učini pripadnikom Muhammedova s.a.v.a. ummeta.

Ciljevi čovjekove misije na Zemlji

Po riječima allame Tabatabaija, mi smo dosada riješili sljedeća pitanja:

1)      Čovjek, kao i ostala stvorena bića, mora u svom životu posjedovati cilj koji nastoji dostići;

2)      Da bi čovjek postigao cilj, mora sarađi­vati s drugima u društvu, drugim riječima, mora razvijati zdrave međuljudske odnose i pomagati drugima. Zbog toga on poima svoju sreću ili nesreću u sreći ili nesreći samoga društva. Kao jedinka, svoju sreću vidi u sreći samog društva;

3)      Samo onaj zakon koji je zajednički i ispravno proveden može ljudima osigurati sreću;

4)      Čovjek po uputi ljudske vrste shvaća da u samoj Kreaciji postoji jasna uputa. Čovjek biva upućen sagledavši ukupnu Kreaciju. Sama kreacija, onakva kakva je stvorena, vodi čovjeka ka cilju. Čovjek svoju sreću vidi u sreći društva;

5)      Razum sam po sebi nije dovoljan za donošenje zakona zato što je sam razum činilac koji je ujedno i uzrok razilaženja te on ne može biti uzrokom jedinstva. Razum, s druge strane, ne donosi sud o nužnosti zakona. Čovjek osjeća potrebu za zakonom u vremenu i okolnostima kad mu se nešto ispriječi na putu.

Iz svega rečenog možemo zaključiti da razum sam po sebi nije dovoljan za uputu čovjeka do cilja i sreće, nego mora postojati nešto drugo što će mu u tome pomoći, a to je vahj. Spoznaja je nešto drugo što nije razum, a što postoji u samoj kreaciji i to nalazimo u ljudima kojima je dostavljen vahj. Ti ljudi su poslanici. Radi upute čovjeka ka pravednom zakonu, koji bi osmišljavao interese pojedinaca i društva, Kreacija čovjeku daje mogućnost shvaćanja koje je lišeno svake greške. Nadahnuće ili uputu u Kur'anu obilježavamo kao vahj, a posebnu skupinu ljudi, kur'anskom riječju poslanici. Božiji vjerovjesnici poslani su da bi uputili ljude. Kur’an o tome govori na sljedeći način:

كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ اللّهُ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ …

 Svi ljudi sačinjavali su jednu zajednicu i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi lju­dima u onome u čemu se ne bi oni slagali.[17]

To znači da su ljudi u početku živjeli jednostavnim životom i nisu imali nikakvih sukoba i razmirica, a zatim su se pojavila razmimoilaženja. Potom je Allah dž.š. slao vjerovjesnike da bi opominjali ljude i preko njih objavio Knjigu čiste istine da bi razmirice među ljudima riješio na pravedan način, da bi se sudilo ljudima u onome u čemu se razilaze. To razilaženje prirodno je među ljudima. U Kur’anu se kaže:

 إِنَّا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ كَمَا أَوْحَيْنَا إِلَى نُوحٍ وَالنَّبِيِّينَ مِن بَعْدِهِ وَأَوْحَيْنَا إِلَى إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ وَإْسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَالأَسْبَاطِ وَعِيسَى وَأَيُّوبَ وَيُونُسَ وَهَارُونَ وَسُلَيْمَانَ وَآتَيْنَا دَاوُودَ زَبُورًا. وَرُسُلاً قَدْ قَصَصْنَاهُمْ عَلَيْكَ مِن قَبْلُ وَرُسُلاً لَّمْ نَقْصُصْهُمْ عَلَيْكَ وَكَلَّمَ اللّهُ مُوسَى تَكْلِيمًا . رُّسُلاً مُّبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ لِئَلاَّ يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَى اللّهِ حُجَّةٌ بَعْدَ الرُّسُلِ وَكَانَ اللّهُ عَزِيزًا حَكِيمًا.

Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je sigurno s Musaom razgovarao – o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.[18]

 Oni su bili izabranici koji su upozoravali ljude – prekršitelje zakona, ali su također donosili radosne vijesti onima koji su poštovali te zakone.

Zašto su poslani poslanici obdareni vahjom?

Poslanici su poslani da bi upotpunili dokaz Allaha dž.š. nad nama. Ljudi nakon njih ne mogu doći pred Boga i reći da ništa o njemu i Njegovim zakonima nisu znali. Ako bismo posmatrali i uporedili dva prethodna ajeta, zaključak bi glasio:

1)      rješavanje razmirica među ljudima moguće je putem vahja i putem poslanika;

2)      vahj i poslanici zatvorili su vrata svakoj ljudskoj isprici kod Boga; oni su upotpunili dokaz znanja na putu do stjecanja ljudske sreće;

3)      Ako ne bi bio ob­javljivan Božiji zakon i ne bi bili birani Božiji poslanici, i ako bi ljudi slijedili put nasilja i nepravde, ljudi u tom slučaju ne bi bili kažnjavani od Boga. Razum sam po sebi nije dovoljan za uputu ka dostizanju sreće i cilja njihovog stvaranja. Ljudi koji su pozivali samo na racionalnu uputu na samom početku su griješili zato jer su uzimali u obzir i razmatrali samo jedan mali dio od onog vječnog ljudskog života. Oni nisu upoznati sa idućim fazama života ljudi. Sam razum nije dovoljan da spriječi ljude na putu kršenja zakona. Kao prigovor koji dolazi od pobornika isključivo racionalnih pristupa mogu se izdvojiti sljedeća gledišta: Mi vidimo da zakon vahja i šerijata ne rješava probleme i ne može spriječiti kršenje zakona. Suprotno tome, kršenje Božijih zakona učestalije je. Ljudi su manje okrenuti ka pošto­vanju onih zakona. Niko nikoga ne poštuje. Iako ste predali problem vahju, šerijatu, razum nije bio dovoljan za donošenje zakona, vi niste poštovali ni šerijat. Ovdje se još više vidi kršenje zakona. Razum ovdje ne pravi poteškoće, nego mi. Oni krše zakone jer njihovo znanje počiva na neznanju i u obzir uzimaju samo Ovaj život.

Šta znači zaboravljanje Boga i gubljenje beskonačnog

živ­ota?

Učinci naših djela na Ovom svijetu saznat će se kao ishod na Onom svijetu. Naprimjer, ako nemamo sve potrebne uslove da se zaštitimo od zime, logično je da ćemo snositi posljedice hladnoće. Zaborav vječnog života označava prvi korak ka Džehennemu. Bez obzira na činjenicu što nam je ukazan Zakon, ljudsko djelovanje i usklađivanje tog djelovanja sa Zako­nom savim je drugo pitanje. Nedostatak u jednoj stvari ne znači nedostatak u predočenom. Obaveza i uputa Kreacije jeste da jednu vrstu ljudi uputi ka sreći i savršen­stvu, shodno zakonima koji postoje. Sve što smo rekli o nedostatku ra­zuma prilikom kršenja zakona ne znači da razum ne sprječava kršenje zakona, nego da nema nikakvog suda o tome, upravo zbog toga što je prihvatanje društvenih normi i pravila bilo zasnovano na nužnosti. Drugim rječima, on je u svom djelovanju vidio jednu prepreku. U svojoj procjeni shvatio je da jedno potpuno slobodno djelovanje donosi veću štetu nego djelovanje u skladu sa društ­vom. Ako se razum nađe u okolnostima da ne vidi nikog ispred sebe, nijednu prepreku u svom djelovanju, onda nam on ne bi branio kršenje zakona. Sam zakon nas ograničava. U slučaju da taj zakon ne postoji, razum bi nas pustio da slobodno djelujemo. Prihvaćanje razuma pritišće “opruge”. Kad bismo popustili oprugu, ona bi odskočila i vratila se u prvobitni položaj. Da bismo to malo bolje objasnili, izreći ćemo jednu filozofsku postavku, koja glasi: Prisila nije stalna. Kada bismo kamen pritiskivali u suprotnom pravcu od onoga kome on teži, on bi se tako kretao sve dok na njega djeluje neka sila. Kad sila prestane djelovati, kamen će se vratiti na zemlju, zbog sile Zemljine teže. Razum ni u kom slučaju ne poziva na slijeđenje za­kona, nego mu je cilj sljeđenje svojih interesa. Razum nema sposobnost da vodi ljude ka njihovom cilju i sreći. Ali možemo se zapitati kako vahj ima sposobnost. U čemu se ogleda mjerodavnost vahja? Vahj sud predaje Bogu. Vahj vidi Boga kao Biće neograničenog znanja. On nadzire ljudsko stanje u svim vremenima i mjestima. Allah dž.š., bez razlike, za učinjeno dobro djelo vraća dobrim, a za loše djelo kažnjava. Vahj bez ikakvog izuzetka svakom preporučuje slijeđenje zakona.

مَا تَعْبُدُونَ مِن دُونِهِ إِلاَّ أَسْمَاء سَمَّيْتُمُوهَا أَنتُمْ وَآبَآؤُكُم مَّا أَنزَلَ اللّهُ بِهَا مِن سُلْطَانٍ إِنِ الْحُكْمُ إِلاَّ لِلّهِ أَمَرَ أَلاَّ تَعْبُدُواْ إِلاَّ إِيَّاهُ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لاَ يَعْلَمُونَ

Oni kojima se, mimo Njega klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.[19]

Spomenuti ajet odnosi se na činjenicu da sud pripada samo Allahu dž.š. i da je donošenje suda samo Božije pravo. U nastavku ćemo navesti nekoliko ajeta koji govore o tome:

 فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ. وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ

Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga. A onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.[20]

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَالَّذِينَ هَادُوا وَالصَّابِئِينَ وَالنَّصَارَى وَالْمَجُوسَ وَالَّذِينَ أَشْرَكُوا إِنَّ اللَّهَ يَفْصِلُ بَيْنَهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ

 Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od jevreja, sabijaca, kršćana, poklonika vatre i mnogobožaca. Allah je, zaista, o svemu obaviješten.[21]

Allah dž.š. će nam na Sudnjem danu presuditi zato što je On svjedok svim stvarima.

أَوَلاَ يَعْلَمُونَ أَنَّ اللّهَ يَعْلَمُ مَا يُسِرُّونَ وَمَا يُعْلِنُونَ

 A zar oni ne znaju da Allah zna i ono što oni kriju i ono što pokazuju?[22]

Al­lah dž.š. ima uvid u sve stvari, vidi spoljašnjost i unutrašnjost svega i vlada cijelom Kreacijom. On će suditi na najpravedniji način zato što je On Apsolutni Vladar, Koji ničim nije uslovljen i Koji će sigurno provesti sud. Osim što će suditi i na Ovom svijetu, On je odredio Sudnji dan, na kojem će biti prisutna čitava Kreacija kojoj će se suditi. Allah dž. š ima nadzor nad svim što je stvorio. Vahj kaže da imamo posmatrača koji stalno bdije nad nama. U nastavku ćemo raspravljati o nebeskim zakonima i zakonima ljudske prirode.

Ko je Džibril ili Ruhul-emin? Ko su meleci i šejtani?

Ko je Džibril ili Ruhul-emin? Ko su meleci i šejtani? Šta Kur’an kaže o vahju i nubuvvetu? Kakva je razlika između čovjeka i nečovjeka u pronalaženju života? Šta znači da je čovjek društveno biće? Čovjek ima potrebu za zakonom još od pojavljivanja razlika među ljudima. Govorit ćemo o činjenici da razum nije dovoljan u uputi čovjeka. Jedini put za čovjeka je vahj. Put tog vahja jeste “imunost na grešku”. Zašto kažemo za Kur’an da je vahj (Objava)? Na sva navedena pitanja pokušat ćemo dati odgovor.

Što se tiče gledišta muslimana na pitanje vahja, postoji niz pretpostavki. Međutim, bez obzira na mezheb kojem pripadaju, svi imaju isti stav kada je riječ o tome. Kur’an o vahju, o tome ko šalje vahj, ko donosi vahj i šta je objava, govori više od svih drugih nebeskih knjiga. Opće stanovište muslimana u vezi s tim jeste da je Kur’an u svom izrazu isti onakav kakav je i Božiji govor. Ajeti koji se trenutno nalaze u Kur'anu jesu Božiji govor. Dakle, Kur’an je i značenjem, i izrazom Božiji govor. Hadis kudsi[23] je zna­čenjem Božiji govor, ali je izrazom od Poslanika s.a.v.a. Obični hadis i izrazom i značenjem dolazi od Poslanika s.a.v.a. Kur’an je isključivo Božiji go­vor, hadis je govor Božijeg poslanika, a hadis kudsi je i jedno i drugo. Zajednički stav muslimana o Kur'anu jeste da je on Božiji govor, koji je putem bliskog meleka Džibrila spušten Božijem Poslaniku s.a.v.a.

 إِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا الذِّكْرَ وَإِنَّا لَهُ لَحَافِظُونَ

  Mi uistinu Opomenu (Zikr) objavljujemo i zaista ćemo mi nad njom bdjeti.[24]

قُلْ نَزَّلَهُ رُوحُ الْقُدُسِ مِن رَّبِّكَ بِالْحَقِّ لِيُثَبِّتَ الَّذِينَ آمَنُواْ وَهُدًى وَبُشْرَى لِلْمُسْلِمِينَ

Reci: “Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril kao istinu, da još više učvrsti vjernike u vjerovanju i da bude putokaz i radosna vijest svim muslimanima!” [25]

U ovom ajetu kaže se da ga je spustio Ruhul-kudus. Ime tog meleka kojeg nekad nazivamo Ruhul-kudus, nekad Ruhul–emin, jeste Džibril.

نَزَلَ بِهِ الرُّوحُ الْأَمِينُ

Donosi ga povjerljivi Džibril.[26]

U ajetu nakon ovoga kaže se da je Ruhul-emin spustio Kur’an na Poslanikovo srce da bi bio jedan od onih koji opominju. Kako ćemo shvatiti da je ovaj Ru­hul-emin ili Ruhul-kudus, Džibril?

قُلْ مَن كَانَ عَدُوًّا لِّجِبْرِيلَ فَإِنَّهُ نَزَّلَهُ عَلَى قَلْبِكَ بِإِذْنِ اللّهِ مُصَدِّقاً لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ وَهُدًى وَبُشْرَى لِلْمُؤْمِنِينَ

Reci: ko je neprijatelj Džibrilu? – a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an koji potvrđuje da su i pri­jašnje objave istinite – kao putokaz i radosnu vijest vjernicima.[27]

Svi muslimani su saglasni da je Kur’an Božiji govor i da je dostavljen Božijem poslaniku preko meleka Džibrila. Navodili smo ajet: Mi uistinu Opomenu (zikr) objavljujemo. Uz ovu riječ navodi se i određeni član koji svjedoči da je taj zikr zna­čenjem i imenom Božiji govor. Sljedeća stavka bila bi da je Kur’an spuštan postepeno, tokom dvadeset tri godine. Život Bož­ijeg poslanika, od kada je počeo da se objavljuje Kur’an, nije bio ni kraći ni duži od dvadeset i tri godine. Božiji poslanik je u četrdesetoj godini postao poslanik, a u šezdeset i trećoj preselio je na Ahiret. U tom razdoblju redovno je objavljivan Kur’an.

وَقُرْآناً فَرَقْنَاهُ لِتَقْرَأَهُ عَلَى النَّاسِ عَلَى مُكْثٍ و&