VRSTE KUR'ANSKOG GAJBA

Allah dž.š. postavlja čuvare ispred i iza poslanika da čuvaju Objavu, da bi On znao da je poruka prenijeta neiskrivljena. Allah dž.š. sam je čuvar, upoznat sa svim stanjima poslanika i Njemu ništa nije skriveno. Allah zna sve, kod Njega su izbrojane sve stvari. Ne­poznati svijet poznat je samo Allahu dž.š. i On ga otkriva kome On hoće. Rekli smo da ovaj gajb može biti prvostepen – svojstven samo Bogu i podučavajući, u kojem neki izabranici Božijom voljom bivaju obaviješteni o gajbu. Šta je filozofija davanja znanja o gajbu poslanicima? Oni na taj način stječu veću snagu od običnih ljudi, koja im je neophodna da bi sa čvrstinom i snagom proveli objavu i da bi je mogli ljudima predočiti.

Poslanici su veza između svijeta skrivenog i materijalnog svijeta. Oni koji žele spoznati svoje zbilje, nemaju drugog načina, osim da slijede poslanikov put. Želimo li ostvariti spoznaju, jedini način jeste da se pokoravamo poslanicima.

Rekli smo da su poslanici upoznati sa skrivenim svijetom, ali u Kur'anu pronalazimo ajete koji govore da oni ipak nisu obaviješteni o skrivenom. Ovdje se moramo dotaći pitanja određene razlike koja postoji između resula i nebijja.

قُل لاَّ أَقُولُ لَكُمْ عِندِي خَزَآئِنُ اللّهِ وَلا أَعْلَمُ الْغَيْبَ وَلا أَقُولُ لَكُمْ إِنِّي مَلَكٌ إِنْ أَتَّبِعُ إِلاَّ مَا يُوحَى إِلَيَّ قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الأَعْمَى وَالْبَصِيرُ أَفَلاَ تَتَفَكَّرُونَ

Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet’, niti vam kažem: ‘Ja sam melek’ – ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.” Reci: “Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?”[1]

قُل لاَّ أَمْلِكُ لِنَفْسِي نَفْعًا وَلاَ ضَرًّا إِلاَّ مَا شَاء اللّهُ وَلَوْ كُنتُ أَعْلَمُ الْغَيْبَ لاَسْتَكْثَرْتُ مِنَ الْخَيْرِ وَمَا مَسَّنِيَ السُّوءُ إِنْ أَنَاْ إِلاَّ نَذِيرٌ وَبَشِيرٌ لِّقَوْمٍ يُؤْمِنُونَ

Reci: “Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.”[2]

قُلْ مَا كُنتُ بِدْعًا مِّنْ الرُّسُلِ وَمَا أَدْرِي مَا يُفْعَلُ بِي وَلَا بِكُمْ إِنْ أَتَّبِعُ إِلَّا مَا يُوحَى إِلَيَّ وَمَا أَنَا إِلَّا نَذِيرٌ مُّبِينٌ

 Reci:“Ja nisam prvi Poslanik i ne znam šta će biti sa mnom ili s vama; ja slijedim samo ono što mi se objavljuje i samo sam dužan da otvoreno opominjem.”[3]

Spomenuti ajeti govore da postoji znanje koje je skriveno čak i poslanicima. Međutim, ovdje se postavlja sljedeće pitanje: Kako je moguće da su poslanici upućeni u sve tajne, a da u isto vrijeme postoji nešto što ne znaju? Dvije vrste gajba su odgovor. Kada se kaže da poslanici ništa ne znaju, to se odnosi na činjenicu da je vlasnik znanja Gospodar, a druga vrsta je kada kažu da znaju nešto, a to biva kada dobivaju obavijest o nekim stvarima putem poruka. Da li je poznavanje gajba svojstveno samo  poslanicima ili i neki drugi ljudi mogu u njemu učestvovati?

إِنَّا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ كَمَا أَوْحَيْنَا إِلَى نُوحٍ وَالنَّبِيِّينَ مِن بَعْدِهِ وَأَوْحَيْنَا إِلَى إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ وَإْسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَالأَسْبَاطِ وَعِيسَى وَأَيُّوبَ وَيُونُسَ وَهَارُونَ وَسُلَيْمَانَ وَآتَيْنَا دَاوُودَ زَبُورًا

 Mi objavljujemo tebi a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu a Davudu smo dali Zebur.[4]

Poslanik (nebijj) ima znanje o skrivenom. Osim što se za resula otvaraju vrata za spozanju skrivenog svijeta, ta su vrata otvorena i za nebijja. Koja je razlika između resula i nebijja? Svi resuli su nebijji, ali svi nebijji nisu resuli. Nebijji nisu obavezni da svoj dio poslanstva ob­javljuju drugima. Oni također nisu obavezni da svoje znanje koje primaju o skrivenom svijetu obznanjuju drugima. Oni nebijji koji su dolazili poslije Nuha a.s. širili su njegov zakon, iako su imali dodira sa skrivenim svijetom, gajbom. Slično je i s današnjom ulemom. Da li neko, osim nebijja, može imati dodir sa skrivenim svijetom?

وَجَعَلْنَا مِنْهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا لَمَّا صَبَرُوا وَكَانُوا بِآيَاتِنَا يُوقِنُونَ

Između njih smo vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto su vjerovali.[5]

Tri osobine spomenute su za ljude koji su postali imami:

1.      oni upućuju zapoviješću Allaha dž.š;

2.      oni su strpljivi između Božijih naređenja i obznane njihovog misionarstva;

3.       oni imaju čvrsto uvjerenje u ajete i znakove.

وَكَذَلِكَ نُرِي إِبْرَاهِيمَ مَلَكُوتَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَلِيَكُونَ مِنَ الْمُوقِنِينَ

I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo (melekut) Nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.[6] Svakome ko ima čvrsto uvjerenje u Božije ajete i dokaze sa lica se diže koprena. Ibrahimu a.s. pokazan je “batin” gajba. On ga je vidio jer je bio jedan od onih koji su imali čvrsto uvjerenje. Oni upućuju po zapovijesti jer su strpljivi i jer su čvrstog uvjerenja. Zato su Ibrahimu a.s. pokazana Nebesa i Zemlja. Dokazali smo da resuli, nebijji i imami imaju vezu s nepoznatim. Sljedeći ajet otvara nove vidike.

كَلَّا لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ .لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ

A da posjedujete znanje jekina, sigurno biste vidjeli Džehennem![7]

Allah dž.š. nije ostavio zatvorena vrata ka gajbu. Ove tri kategorije ne moraju uvijek biti odvojene. Može se desiti da u jednom čovjeku budu skupljena ova tri svojstva, kao što je slučaj sa Muhammedom s.a.v.a., koji je bio i resul, i nebijj, ali i imam, poput Ibrahima a.s. Može se desiti da neko bude resul i nebijj, a da ne bude imam, ili da bude samo nebijj. Ako je neko imam, to ne znači da će biti i resul. Da neko dostigne stepen imama, ne znači da on donosi novi šerijat i da se nekome otvaraju vrata gajba, te da on može reći nešto novo, mimo već rečenog u šerijatu. Neko od Božijih evlija može dostići stepen otkrovenja, ali nema pravo da govori nešto u suprotnosti sa šerijatom. Resuli su veza između duhovnog i materijalnog. Naš Poslanik s.a.v.a. pečat je svih nebijja, a to znači da niko poslije njega nema pravo do­nijeti ni milijarditi dio nečeg novog u vjeru, jer ono što je presudno za sreću čovječanstva donio je on, a ono što proizvodi ljudsku nesreću on je objasnio. Sve što je rečeno predstavlja jednu cjelinu i tome se nema više šta dodati. Možemo, naprimjer, znati isto što i profesor, ali će on opet zadržati zvanje profesora. Kad kažemo da su resuli oni koji donose zakon, to je samo jedna pojava kada posebni ljudi donose zakon. Harun a.s. je saučesnik Musa a.s. u nubuvvetu, on nije imao pravo reći ni jednu rečenicu, iako je znao. Kad je Musa a. s otišao kod Boga, pa se vratio i naišao na ljude da obožavaju tele, Harun a.s. nije ništa rekao jer se plašio. Harun a.s. je sudrug u Musaovom nubuvvetu, ali ništa nije govorio i samo je slijedio svoga brata.

Veza između Kur'ana i nauke 

Kur'an čovjeka upućuje ka znanju i učenju. Pojavio se u vri­jeme mraka civilizacije i učinio mnogo, osvjetljavajući put spoznajom i potičuči na stjecanje znanja. Moral kod ljudi pobol­jšan je nakon dolaska Objave. Djeca nisu bila lišena svog udjela u tom preporodu. Ukoliko bi djeca u vrijeme džahilijeta bila maloljetna, nisu mogla naslijediti svoje roditelje. Jedino su odrasli muškarci nasljeđivali. Djeca se nisu pripisivala majkama. Sva su pripadala očevima, dok su majke predstavljale vrt iz kojeg se dijete razvijalo. Takvo stanje uzvišeno su prikazivali u svojim pjesmama. Govorili su: “Djeca naša nasljednici su naši, sinovi naši, a djeca naših kćeri djeca su onih koji nisu iz našeg plemena, koji nisu naši si­novi.”

Siročad su bila u teškom položaju, a posebno djevojčice. Uzimali bi ih i činili ih svojim ženama. Uzimali bi sav njihov imetak i naslađivali bi se njima. Kada bi presušio oteti imetak, oni bi ih napuštali, ostavljaući ih bez ičega, čak i bez ljepote, kako ne bi mogle privući bilo čiju pažnju. Mnoga su djeca zbog ratova koji su se neprestano vodili ostala siročad. Djevojke su zbog takvog položaja bile izvor nemorala jer je prostitucija bila jedini način da nastave svoj život u toj okrutnoj sredini. Svoju djecu pripisivale su onima koji su bili dobro privredno snabdjeveni. Kur'an jednu od kritika upućuje upravo na takve društvene okolnosti jer one postepeno dovode do općeg rasula. Gubljen­jem krvnih loza dolazilo je do sklapljanja brakova između brata i se­stre.

Ta djeca bila su žrtve siromaštva jer su zbog ratova uništa­vana čitava plemena. Iz straha da ih neće moći prehraniti, roditelji su ubijali djecu.

قُلْ تَعَالَوْاْ أَتْلُ مَا حَرَّمَ رَبُّكُمْ عَلَيْكُمْ أَلاَّ تُشْرِكُواْ بِهِ شَيْئًا وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا وَلاَ تَقْتُلُواْ أَوْلاَدَكُم مِّنْ إمْلاَقٍ نَّحْنُ نَرْزُقُكُمْ وَإِيَّاهُمْ وَلاَ تَقْرَبُواْ الْفَوَاحِشَ مَا ظَهَرَ مِنْهَا وَمَا بَطَنَ وَلاَ تَقْتُلُواْ النَّفْسَ الَّتِي حَرَّمَ اللّهُ إِلاَّ بِالْحَقِّ ذَلِكُمْ وَصَّاكُمْ بِهِ لَعَلَّكُمْ تَعْقِلُونَ

 Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje; da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo – ne približujte se nevaljaštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili.[8]  

Kur'an savjetuje ljude da prestanu ratovati te da zasuču rukave i zarade opskrbu za svoju porodicu. Oni su nastavljali sa ratovima i ubijali svoju djecu. Roditelj koji je odlučio da žrtvuje svoje dijete iz straha od siromaštva obično bi žrtvovao djevojčicu. Dva su razloga za to:

1)      da bi se oslobodili pritiska materijalnih davanja;

2)      da bi pobjegli od pritiska i sramote što su oni jedna od onih porodica koje su imale kćeri, djevojčice.

Zbog čega je djevojčica bila “sramota”?

Prvi način na koji bi jedno pleme ucjenjivalo drugo jeste slučaj kada bi djevojčica iz jednog plemena odlazila u drugo, a onda bi ovo drugo pleme reklo njenom ocu da im da ono što žele ili će mu kćer živjeti u groznim uvjetima. To je bio jedan od načina ucjenjivanja.

Prvi razlog zbog kojeg su ubijane djevojčice jeste strah od siro­maštva i materijalnog pritiska.

Drugi razlog jeste nepodobnost djevojčica za ratovanje. Oni bi ih ubijali, a ostavljali bi dječake koji će predstavljati čovjeka spremnog na borbu protiv neprijatelja.

وَيَجْعَلُونَ لِمَا لاَ يَعْلَمُونَ نَصِيبًا مِّمَّا رَزَقْنَاهُمْ تَاللّهِ لَتُسْأَلُنَّ عَمَّا كُنتُمْ تَفْتَرُونَ

 Mnogobošci onima koji ništa ne znaju ostavljaju dio hrane koju Mi dajemo. Allaha mi, bit ćete sigurno pitani zašto stalno laži iznosite.[9]

وَإِذَا بُشِّرَ أَحَدُهُمْ بِالأُنثَى ظَلَّ وَجْهُهُ مُسْوَدًّا وَهُوَ كَظِيمٌ . يَتَوَارَى مِنَ الْقَوْمِ مِن سُوءِ مَا بُشِّرَ بِهِ أَيُمْسِكُهُ عَلَى هُونٍ أَمْ يَدُسُّهُ فِي التُّرَابِ أَلاَ سَاء مَا يَحْكُمُونَ

I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju![10]

 Svi veliki gradovi u to vrijeme bili su kao male republike. Ali to nisu bile republike čija je snaga bila u rukama velikana. Svi su imali posebne običaje, tradiciju itd. Tabatabai kaže da je stanje bilo utoliko gore jer je bilo prevladavajuće neobrazovanje, neciviliziranost i nepismenost. Svi veliki gradovi bili su lišeni svakog sistema obrazovanja i odgoja, a manji gradovi i sela posebno. Nomadska plemena imala su najteži način živ­ota. Nova vijest koja dolazi s Kur'anom dovodi u pitanje njihovu ukupnu tradiciju, običaje i moral te prijeti potpunom izmjenom. Tabatabai kaže da nemamo nikakve potrebe da se obraćamo histori­jskim zapisima da vidimo kakvo je bilo stanje, dovoljno je da se obratimo najiskrenijem dokazu tih događanja – Kur'anu. Postoje historijski dokazi, ali za nas je kao historijska činjenica najpouzdaniji Kur'an. Ton ajeta objavljenih u Mekki, za razliku od onoga u Medini, bio je dovoljan opis društvenih okolnosti toga vremena u mekkanskom okruženju. Iz naredbi koje im Kur'an upućuje i zabrana koje ih se tiču, slika vremena i društva potpuno nam je jasna.

Tabatabai kaže da je najprimjerenija riječ za društvo tog vremena ona koju koristi sam Kur'an – džahilijet. Ova riječ u sebi obuhvata sva svojstva i stanja koja su tada postojala. Džahilijet je osobina Arapskog poluostrva, ali ni slika u svijetu nije puno drugačija. Dvije imperije bile su dominirajuće – Perzija i Rim. Dvije struje vladale su ovim imperijama – ehli-kitabije (jevreji i kršćani) i idolopoklonici.

Ehli-kitabije, iako su imali nebeske knjige i bili narod koji je odgojen rukom poslanika, njihova vjera bila je iskrivljena upravo zbog vremen­ske udaljenosti od dolaska poslanika. Postojala su dva sloja – oni koji su vladali i oni kojima se vladalo.

Vlastodršci su se zbog ostvarenja svojih nemoralnih ciljeva i op­stanka na vlasti koristili silom i mačem, te vjerom i prevarom za ostvarivanje svojih ciljeva.

Vlastodršci, bez obzira na kojoj razini bili, nisu imali samilosti prema svojim podanicima. Podanički život nije bio vrijedan, a podanici nisu imali ni imetka kojim bi raspolagali, čak su im oduzimali i ukidali čast, koja im također nije ništa predstavljala, a nisu imali ni slobodu, ni iz­bor. Jedina sloboda bila je da mogu služiti onima kojima služe. Tabatabai prenosi da je bilo sasvim obično da neko iz porodice nađe za shodno da pozajmi svoju ženu nekom dugom.

  S druge strane, vjeru i prevaru većinom su koristili vlasto­dršci, jer su čak i na visokoj razini potkupljivali vjerske vođe i preko njih su, iskrivljivanjem vjere, stizali do svojih ciljeva. Silu su pretvarali u vjerske zakone i to su nudili ljudima. Oni su posjedovali vjeru uz silu i mač. Imam Homeini je uobičavao da ovakve vrste svećenika naziva “dvorskim svećenicima” jer su oni pronosili vjeru onako kako je to odgovaralo vlastodršcima. Sloj onih kojima se vladalo se dijeli na bogate i siromašne.

Muškarci su vladali ženama, a žene i djeca bili su na­jmanje važni. Kur'an je, da bi okončao takvo stanje, naložio sljedeće:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلَمَةٍ سَوَاء بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللّهَ وَلاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضاً أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ فَإِن تَوَلَّوْاْ فَقُولُواْ اشْهَدُواْ بِأَنَّا مُسْلِمُونَ

Reci:“O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome, osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite:“Budite svjedoci da smo mi muslimani!”[11]

Ovaj ajet Poslanik s.a.v.a. slao je u svojim pismima u Rim, Iran, Egipat itd. Iz njega ćemo izvući nekoliko zaključaka i pouka:

1)      Da su se jevreji i kršćani tadašnjeg vremena pridržavali onoga što su im donosili poslanici, Kur'an ne bi morao govoriti šta će učiniti nakon prethodnih Božanskih knjiga.

2)      Ehli-kitabije su pored Boga obožavali i druge bogove i pripisivali su Allahu dž.š. sadruga. Kur'an ih poziva da se prođu toga.     

3)      Podjela ummeta na dvije klase postojala je u svim područjima života, čak se ta pod­jela ogledala i u odnosima u porodici. Naprimjer, odnos između brata i sestre. Brat je samo zbog toga što je bio muškarac mogao poga­ziti čast i slobodu sestre. Uzeo bi je pod svoju vlast, radio s njom šta je htio i još ju je lišio čak i očevog naslijeđa. Kur’an je to osudio i dokinuo.

4)      Kur'an nikad ne zaboravlja ukazati na stvari koje se tiču i njegovih sljedbenika. Ovdje poziva mnogobošce na određene uvjete, a ako ih ne prihvate, kaže da će se muslimani držati njego­vih uputa i savjeta. Islam shvata da bez dvije stvari iman nema svoju vrijednost, a to su:

a)                 Vjera i srčano uvjerenje u sadržaj poruke;

b)                 praktikovanje vjere.

Kad postoji vjera bez prakse, onda ona nema značaja niti pruža veliku korist, i obratno. Kur'an je na mnogim mjestima osvrtao i na ovo pitanje:

فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا

 I pošto napusti njih i one kojima su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjes­nicima učinismo.[12]

Ovdje se govori o Ibrahimu a.s., koji je u praksi i u srcu napustio mnogoboštvo te vjerovao i u praksu provodio ono što mu je stiglo od Allaha dž.š.

وَإِذِ اعْتَزَلْتُمُوهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ إِلَّا اللَّهَ فَأْوُوا إِلَى الْكَهْفِ يَنشُرْ لَكُمْ رَبُّكُم مِّن رَّحمته ويُهَيِّئْ لَكُم مِّنْ أَمْرِكُم مِّرْفَقًا

Kad napustite njih i one kojima umjesto Al­lahu robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.[13]

 Kur'an argumentovano iznosi razloge zbog čega nije dobro da se društvo dijeli na dva sloja – one koji vladaju i one koji su podređeni.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha onaj je koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.[14]

 Kur'an govori da mi posjedujemo određene osobine koje su u našoj nadležnosti, ali i one koje to nisu. To što smo se rodili u određenom plemenu, slabijoj ili jačoj državi, što pripadamo određenom spolu, to nisu stvari našeg izbora i nad tim ne­mamo moći. Kur'an nam objašnjava vrline do kojih mi sami dolazimo stjecanjem i odlučivanjem. Te vrline su vjerovanje, obožavanje Jednog Boga, činjenje dobrih djela, činjenje djela koja se podudaraju sa istinom i razvijanje ahlaka.

Ove osobine mogu biti prisutne kod bilo koga, a čovjeka čine posebnim. Jedna od odlika Kur'ana jeste da u isto vrijeme spominje i poteškoću, i njeno rješenje. Gdje god da go­vori o pitanju ahlaka, Kur'an spominje i povod problema, a daje i lijek za problem. Spomenuti ajet upravo je takav. Početak ljudskog roda jesu jedan čovjek i jedna žena, pa zašto bi se onda dijelili?

Tabatabai se koristi filozofijom da bi ukazao na ovu činjenicu, a govori i o ravnopravnosti muškarca i žene. S druge strane, dokazuje da je Kur'an moćniji i bolji od Tevrata i Indžila, te da su obje ove nebeske knjige donekele iskrivljene, dok je Kur'an čist i neiskrivljen. Kur'an je objavljen zajednici, društvu, čovje­čanstvu i biću na najvišem stepenu razvitka. Ono što se govori u Kur'anu bit će puno vrjednije od onoga što se govori u Tevratu i Indžilu. Tabatabai kaže da su žena i muškarac dvije osobe koje potječu iz jedne supstance. Islam kaže da se pojam čovjek (insan) upot­rebljava i za ženu, i za muškarca. Ako je korijen jedan, onda je njihovo učešće jednako u plodovima. Slikovito rečeno, jedan muškarac i jedna žena korijen su drveta, grane i plodovi su djeca, a u njima ima osobina i muškaraca i žene (oca i majke). Priznajemo da plo­dovi jednog drveta mogu biti različiti – manji, veći i sl., ali to nam nije opravdanje da kažemo da to drvo ima više korijenova. Naprimjer, postoje manje i više crni ljudi, ali im je jedan korijen, jedno porijeklo. Stjecanje duhovnih vrlina, dobrog ahlaka i imana, slijeđenje Boga i pokoravanje Poslaniku s.a.v.a. mogući su i muškarcima i ženama podjednako. Ovaj kur'anski dokaz pokazuje se i u ajetu u kojem Allah dž.š. kaže da neće poništiti ili umanjiti djelo nikog od nas, jer svi smo od istog korijena. Tabatabai kaže da ako usporedimo racionalni kur'anski dokaz o jednakosti muškarca i žene sa onim iz Tevrata i Indžila, uočit ćemo ogromnu razliku. Naime, u Tevratu piše da je zlo, neznanje i glupost jedna vrsta ludosti, a sve je to žena. Žena je gorča od smrti, napravljena od gvožđa, ruke su joj poput katanaca i lanaca, a srce joj je puno zamki itd. Tevrat, dakle, na takav način piše o ženi. Tevrat piše o ženi i na sljedeći način: u potrazi za muškarcem koji bi u sebi sadržavao zlo nije se našao nijedan među hiljadu njih, ali tražeći među ženama, nije se našla nijedna koja je kao ovaj čovjek. Tabatabai kaže da je među narodima Starog svijeta preovladavalo mišljenje da ženina djela pred Bogom nemaju nikakve vrijednosti. U nekim dijelovima stare Grčke smatarali su da žena nema dušu. U francuskoj skupštini 586. godine razmatrali su pitanje čovječnosti žene. Nakon svih diskusija zaključili su da žena jeste čovjek, ali da je stvorena za službu muškarcu. Ima manje od dva stoljeća kako je ženi priznato pravo na posjedništvo. Takve podatke prenosi  Will Du­rant u djelu Historija civilizacije. Tabatabai kaže da ako bismo prelistali svete knjige i knjige raznih vjerovanja i religija, našli bismo različitaa gledišta o ženi općenito. Islam je u odnosu na prava kakva je žena imala prije pojave njega i prije dolaska Kur'ana, učinio pravi preokret. Žene zbog neo­baviještenosti o Islamu ne znaju svoja prava.

Ehli-kitabije su donekle kod sebe zadržali utjecaj svetih knjiga, učenja i poslanika, ali je stanje ipak bilo jako loše. Međutim kod mnogobožaca stanje je bilo daleko gore. Sva njihova iskvarenost bila je razlog spuštanja Kur'ana. To je upravo vrijeme u ko­jem je bila potrebna vjera.

 وَلَقَدْ كَتَبْنَا فِي الزَّبُورِ مِن بَعْدِ الذِّكْرِ أَنَّ الْأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ. إِنَّ فِي هَذَا لَبَلَاغًا لِّقَوْمٍ عَابِدِينَ. وَمَا أَرْسَلْنَاكَ إِلَّا رَحْمَةً لِّلْعَالَمِينَ. قُلْ إِنَّمَا يُوحَى إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَهُكُمْ إِلَهٌ وَاحِدٌ فَهَلْ أَنتُم مُّسْلِمُونَ. فَإِن تَوَلَّوْا فَقُلْ آذَنتُكُمْ عَلَى سَوَاء وَإِنْ أَدْرِي أَقَرِيبٌ أَم بَعِيدٌ مَّا تُوعَدُونَ

Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti. U ovom je zaista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali, a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. Reci: “Meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!” I ako oni leđa okrenu, ti reci: “Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti!”[15]

Pojava razmimoilaženja u društvu i nužnost zakona

Čovjek je iz nužde prihvatio saradnju sa drugima u društvu. On je prihvatio da se odrekne jednog dijela svojih sloboda.

Ljudski duhovni, duševni i tjelesni potencijali se razlikuju, što vodi razlikama u društvu. Naprimjer, ako bi u društvu postojalo jedno izrazito snažno pleme, poremetila bi se društevna jednakost i uništili bi se temlji međusobnog pomaganja. Razlike koje postoje među ljudima uništile bi uzajamno poštovanje i dovele bi do sukoba. To je zbog toga što jedni imaju veću sposobnost i moć te drugima nameću pravila i zakone da bi na neki način iskoristili slabijeg. Sve ove razlike rezultat su neminovnog sukoba u društvu. Zbog toga je pot­rebno razvijati uzajamno poštovanje među ljudima. Prema tom načelu potreban je i zakon. Čak i kod obične kupoprodaje imamo potrebu za zakonima. Prema tome, u društvu se trebaju uspostaviti zakoni u okviru kojih bi se potrebe i prava ljudi sačuvali neokrnjeni. Takvi zakoni trebali bi držati društvo na okupu. Stvaranje svega u prirodi usklađeno je tako da ljude upućuje ka njiho­vom cilju i savršenstvu. Ljudi imaju potrebu za zakonima. Čovjek je prinuđen sticati određeni imetak radi održavanja svoje egzistencije, ali sam ne može osigurati sve što mu je potrebno za život. Zbog toga treba prihvatiti zakon po kojem će sarađivati sa ostalim ljudima. Razlika među ljudima, bila ona unutrašnja ili spoljašnja, uzrokuje razlike u društvu. Bog je stvorio svijet u kojem je predvidio posto­janje zakona koji će osigurati čovjekovu sreću. Allah dž.š. u Kur’anu kaže:

مِن نُّطْفَةٍ خَلَقَهُ فَقَدَّرَهُ ثُمَّ السَّبِيلَ يَسَّرَهُ

Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro za njega pripremi, i Pravi put mu dostupnim učini![16]

Razum sam po sebi ne može uputiti čovjeka. Kad je čovjek shvatio da su mu potrebni zakoni koji bi ga mogli dovesti do cilja i sreće, morao ga je uspostaviti. Za postizanje svakog čovjekovog cilja potreban je zakon. Međutim, ovdje se postavlja pitanje zakonodavca. Da li je onaj koji donosi zakon čovjek ili neko drugi? Ko je zakonodavac zakona kojeg primjenjuje čovjek? Postoje dva mišl­jenja: prvo je da čovjek može donijeti zakon, osmisliti ga te da će taj zakon moći uklanjati probleme društva i voditi ga ispravnim putem do sreće, a drugo je da jedino Onaj Koji je stvorio čovjeka i cjelokupnu Kreaciju, Koji je čovjeku odredio i predvidio cilj, može doni­jeti zakon koji će čovjeka dovesti do sreće.

Zastupnici stava da čovjek može sam donijeti zakone međusobno su se podijelili na dvije skupine. U odgovoru na pitanje: Ako smo mi uspostavili i donijeli za­kon, kako ćemo ga poštovati i kako ćemo ga se pridržavati? – jedna skupina je mišljenja da je način za to poštivanje zakona sile. To je način da svaka osoba u okviru ovih zakona može koristiti i ostvariti jednako pravo u odnosu na druge. Pojam vjere ovdje je isključen. Ova skupina vjeruje da Bog ne postoji. Sve što imaju i vide, smatraju da je priroda. Ne žele ni tevhid, ni Boga, ali ni da se odreknu etike u isto vrijeme. Sama etika dostignuće je društva i društvenih promjena. Sve što društvo prihvati, to je etika, moral. Naprimjer, u jednom vremenu društvo prihvaća načela poštenja, časti, isk­renosti, bogobojaznosti itd. To su mjerila koji određuju moral jednog vremena. Međutim, moguće je da društvo u drugom vremenu prihvati nepovjerenje, laž, ra­zuzdanost spolova u saobraćanju itd. kao etička načela. U ovom slu­čaju društvo je bilo mjerodavno i na toj osnovi mi smo prihvatili određene kriterije. To su upravo mišljenja komunista i mark­sista te osnovni stavovi kojima pristupaju ovom pitanju. Druga skupina smatra da je potpuna prisila i primjena sile u zakonima pogrešna. Njihovo mišljenje je da ljude treba primorati na pridržavanje zakona, ali ih ujedno i odgajati. Treba se zauzimati za moral u društvu. Moral treba biti poštovan, ali vjerska učenja nemaju mjesta u obrazovanju da bi narod bio poučen moralu. Vjera je sama po sebi lično pitanje svakog pojedinca i ona nema nikakve veze sa moralom u društvu. Takve stavove danas nudi sekularizam.

Znači, prva skupina onih koji smatraju da čovjek može sam donijeti zakone smatra da ljude treba prisiliti da poštuju zakone, a druga smatra da pored prisile u prim­jeni zakona trebaju biti prisutne i odgojne mjere. Po riječima Tabatabaija, ova dva mišljenja koja postoje u svijetu imaju dvije važne temeljne poteškoće: prva je sadržana u okolnosti da je samo provođenje ovih zakona veoma teško, a drugi što poštivanje zakona putem prisile nije nikakvo jamstvo da će ono biti vjerno i ispoštovano.

Pretpostavka da je čovjek dovoljan sam sebi za donošenje zakona zapravo je temeljna poteškoća, jer samo osmišljavanje zasniva se na njegovom neznanju. Nijedna pojava koja se gradi na neznanju ne može voditi društvo ka napretku. Sam čovjek je Božije stvorenje, potiče od Boga i Njemu se vraća. Čovjek posjeduje vječni život i samo mali dio tog njegovog vječnog života odvija se u Ovom svijetu. Čovjek će brzo preći preko Ovog svijeta sve dok je njegova sreća na Onome svijetu us­lovljena načinom života na Ovome. Osobine koje su svojstvene Ovome svijetu utemeljene su na čovjekovom ibadetu na njemu. Prema tome, zaborav Boga i Njegovih zakona ustvari je zaborav svoga života. Donošenje zakona za samo jedan mali dio čovjekovog života predstavlja uništavanje njegovog života u cijelosti. Otuda čovjek nema pravo svojim razumom donositi zakon. Sam razum po sebi ne može donijeti zakon, ali se postavlja pitanje: Zašto? Ovo je veoma važna činjenica na koju treba obratiti veliku pažnju. U prilog rečenom iznijet ćemo nekoliko dokaza.

U Božijem stvaranju ne postoji suprotstavljenost, nema protivrječnosti, niti postoji greška. Ako je neka stvar stvorena zbog nekog cilja, a ipak ne stigne do njega, to nije grijeh niti greška Onoga Koji ju je stvorio, nego njeno nedostizanje cilja i skretanje s puta ima uzroke u nečemu drugom. Navest ćemo primjer cvijeta. Cvijet ima svoje potrebe, kao što su hrana, zemlja, vazduh, svjetlost itd. Kada bi postojali svi uslovi za njegov napredak, on bi rastao. Ako se cvijet ne razvija, onda vidimo da postoji neka poteškoća, jer ima sve uslove za napredak, a ne razvija se i ne napreduje. Time uviđamo da postoji neka prepreka za njegov razvoj. Nemoguće je da Kreacija, koja je predvidjela razvoj cvijeta pod određenim okolnostima, djeluje tako da se cvijet ne razvije, iako ima sve uslove za razvoj. Po tom načelu nemoguće je da u jednom biću postoje protivrječnosti. Naprimjer, hrana zasićuje čovjeka i ne može ga izgladnjivati u isto vrijeme. Voda gasi žeđ i to je jedna od osobina vode. Ako bi čovjek popio određenu količinu vode i opet ostao žedan, vjerovatno bi se neki nedostatak našao u samoj vodi. Možda je, naprimjer, bila slana. U Božijoj kreaciji ne postoji ni­kakva greška. Međutim, nas zanima pitanje: Koja je odlika razuma i čemu nas on poziva?

Odlika razuma je da uvijek čini napor i da iskorišćavanjem drugih zadovolji svoje potrebe. Sam razum kaže da – s ciljem stjecanja određene koristi koja nam je potrebna – moramo obratiti pažnju na društvo, da bismo putem njega došli do novih koristi. Prema tome, sam razum uzrok je razmimoilaženja i sukobljavanja u društvu jer teži zadovoljenju svojih potreba. Ako bismo prihvatili pretpostavku da razum uspostavlja za­kone koji bi rješavali sukobe u društvu, onda bismo morali prihvatiti još dvije činjenice: da čovjek ne traga i ne ide za svojim koristima i da ne uklanja prepreke koje mu se nalaze na putu koji ga vodi ka dostizanju tog cilja.

U čovjeku su stvorene dvije suprotstavljene pojave, kao što je naprimjer voda koja može, ali i ne mora ugasiti žeđ. Razum prihvata da je nemoguće da se čovjek kreće slobodno ka svom cilju i svojim koristima, a da pritom ne uklanja sve prepreke koje mu se nađu na putu. Nijedna stvar nije stvorena, a da u sebi ne posjeduje protivurječ­nosti.