IMAJU LI LJUDI DANAS, U MODERNOM VREMENU,

POTREBU ZA VJEROM?

U nastavku ćemo iznijeti stavove Tabatabaija koji pobijaju mišljenja nekih pojedinaca da ljudi u savremenom svijetu nemaju potrebe za vjerom.

Vjera je bila potrebna lju­dima u prošlosti, treba im u sadašnjosti i trebat će im u buduć­nosti. U današnjem svijetu među ljudima dolazi do sukoba i razmimoilaženja upravo zbog imovinske nejednakosti. Osnovno pitanje koje se postavlja jeste pitanje koristi: šta će kome pripasti, ko će šta dobiti, u čije će ruke nešto doći itd. Posljedica rečenog je da se na kraju sâmo pitanje koristi završava smutnjom, ratovima, prolijevanjem krvi itd. Upravo zbog toga razum čovjeku donosi sud da se društvo u kojem se živi treba zasnivati na određenim zakonima koji bi napra­vili ravnotežu između uzimanja, koristi i zadovoljavanja potreba društva.

Tabatabai navodi pet bitnih odrednica u životu čovjeka. Prije svega, čovjek posjeduje ogromnu želju za očuvanjem vlastitog bića. On voli da ima, ali nije u mogućnosti da dođe do svih koristi koje su mu potrebne. Čovjek shvata da ne može biti u isto vrijeme liječnik, pekar, apotekar, vojnik itd. Razum ga zato tjera na obrazovanje društva i društvenih oblika jer je to najbolji put do cilja. Društveni način života podrazumijeva da oni koji su spo­sobniji lakše i opstaju. Oni su jače izraženi u društvu i iskorištavaju ostale. Zbog toga je potrebno uvesti zakon, da bi svako na osnovu svojih sposobnosti mogao doći do određene koristi, koja mu je potrebna i koja mu najviše odgovara.

Zakon, kao jedan od glavnih činilaca koji vode čovjeka putem do sreće, neophodan je. O tome se govori i u Kur'anu:

فَلْيَنظُرِ الْإِنسَانُ إِلَى طَعَامِهِ. أَنَّا صَبَبْنَا الْمَاء صَبًّا. ثُمَّ شَقَقْنَا الْأَرْضَ شَقًّا. فَأَنبَتْنَا فِيهَا حَبًّا وَعِنَبًا وَقَضْبًا. وَزَيْتُونًا وَنَخْلًا. وَحَدَائِقَ غُلْبًا. وَفَاكِهَةً وَأَبًّا. مَّتَاعًا لَّكُمْ وَلِأَنْعَامِكُمْ.

Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline, i palme, i bašče guste, i voće, i pića – na uživanje vama i stoci vašoj...[1]

Od ove tačke pa nadalje javljaju se razmimoilaženja oko pitanja šta je zakon i ko će ga uspostaviti.

Odgovorom na ovo pitanje bave se dvije skupine ljudi, koji imaju različite stavove: jedna skupina kaže da je taj zakon Objava, a zakonodavac Bog, a druga skupina kaže da je zakon razum, a zakonodavac čovjek. Ova skupina dalje se dijeli u dvije podskupine sa različitim stavovima. Jedna skupina kaže da razum izmišlja zakone, a ljudi se moraju prisiliti na poštivanje istih. Oni kažu da će svako dobiti ono svoje društveno pravo koje ga slijedi tek kada bude postojao zakon kojeg će uspostaviti razum. Oni kažu da Bog ne postoji i da zbog toga u takvom zakonu nema ni mjesta za njega. Ovdje se postavlja pitanje: Šta je onda sa ahlakom? Oni kažu da je ahlak “prihvatanje odeđenih vri­jednosti” u zajednici i u društvu. Ahlak nije općeprisutan. Ako društvo prihvati niz određenih činjenica ili ponašanja, to bi onda trebalo preds­tavljati ahlak. Naprimjer, u jednom vremenu hidžab predstavlja trezvenost i istinoljubivost, te je tada takvo šta ahlak. U drugom vremenu razgolićenost će biti ahlak jer je takav stav zajednice i društva. Mjerila vrijednosti ah­laka nisu sveobuhvatna, pa se u jednom vremenu dešavaju jedne, a u drugom, druge moralne vrijednosti. Lenjin je uspostavio ovakav pristup.

Druga skupina mišljenja je da je sasvim ispravno dati razumu da uspostavlja zakone, ali da apsolutna prinuda sile nije ni potrebna, ni poželjena. Pored sile treba postojati i odgoj. Smatraju da je ahlak njihovog poretka dobar, da ga treba prihvatiti radi “oživljavanja” društva. Imaju slično mišljenje o vjeri. Oni odmah kažu da pris­ustvo vjere i Boga u društvu kvari društvo.

Tabatabai postavlja dva pitanja onima koji zastupaju takva mišljenja. Jedno od njih tiče se kakvoće provođenja ovih zakona. Da li je provedba ovih zakona, koja podrazumjeva prisilu i odgajanje, dobra za postizanje čovjekove sreće? Mi vidimo da je to nemoguće, jer se sreća ne može postići na takav način. Drugi se tiče neznanja, koje je temelj na kojem je izgrađena sva njihova ideologija. Ništa što je izgrađeno na neznanju ne može dovesti društvo do sreće.

Tabatabai kaže da smo prihvatili činjenicu da je čovjeka stvorio Allah dž.š. te da mu je izvor ili početak, ali i kraj kod Boga. Ovaj život predstavlja kratak dio čovjekove beskonačnosti. Čovjek veoma brzo prođe most koji ga spaja sa beskonačnošću. Na drugoj obali s kojom nas veže most upravo je taj život povezan sa našim životom na Ovome svijetu – pa ono što od dobrih djela ponesemo sa Ovoga svijeta, imat ćemo na Onome. Shodno tome, uspostavljanje hronološki ograničenog zakona koji se dotiče i tiče samo kratkog razdoblja čovjekova postojanja nije pametno i zasnovano je na neznanju. Prema tome, zaboravljanje Boga na početku i na kraju završava gubljenjem beskonačnosti i beskonačnog života. Rasprava se ovdje završava. Ono što smo dosad iznosili nacrt je rasprave koja slijedi.

Muslimani tvrde da razum sam, bez ičega drugog, ne može biti zakono­davac.

Sve stvari u Kreaciji djeluju po svom naročitom

pro­gramu

     Kreacija ili “stvaranje” nema u svom pojavljivanju suprotstavljenosti i protivrječnosti. Tabatabai tvrdi da sve što vidimo stvoreno na Ovom svijetu sadrži neku sebi svojstvenu osobinu. Naprimjer, voda ima svojstvo gašenja žeđi. Ako je takva, onda ona ne može istovremeno posjedovati u sebi i neku drugu osobinu, naprimjer izazivati žeđ, jer bi to dvoje bilo suprotstavljeno. Odlika sunca je da daje svjetlost, toplotu, itd. te se ne može desiti da Sunce osvjetljava i zatamnjuje u isto vrijeme. Shodno zakonima Uzvišenog, jedan mali cvijet koji je lišen svjetlosti i ishrane, potrebnih za napredak, neće rasti, ali ako ima sve potrebno i u svim je okolnostima koje su dobre za njega, onda će rasti.

Ako podrobno ispitamo ove okolnosti, vidjet ćemo da je svaki zakon kod svih isti. Ako je svaka stvar u toku svog bivstvovanja izgubila jednu svoju osobinu, onda uzrok za to ne treba tražiti u njoj samoj, nego u okolnostima u kojima je bila i u onome što ju je spriječilo da dođe do cilja. Ako se, npr., čovjek napije vode, a i dalje je žedan, onda voda nije bila “čista”, nego je u sebi imala neko drugo svojstvo ili hemikaliju koja je prouzrokovala žeđ. Nijedna pojava na Ovome svijetu nema suprotstavljeno svojstvo onome sa kojim je stvorena.

Koja je uloga razuma?

     Razum postoji. Njegova odlika je uzimanje koristi. Naprimjer, ako čovjek vidi kamen dok ga neko napada, uzet će taj kamen i branit će se. Ako vidi dobru, fino uzgojenu ovcu, on će je zaklati i pojesti; dobru zemlju će obrađivati da bi niklo dobro povrće itd. Ako mu škodi sunčeva svjetlost, on će uzeti tkaninu i žicu te napraviti sebi suncobran, upravo da bi se zaštitio od žestine sunca itd. Svi čovjekovi pronalasci, od onih najprimitivnijih do najsavremenijih, sadrže u sebi čovjekov interes i korist. Čovjek je shvatio da mu društveni način živ­ota donosi korist i da bez takve organizacije gubi i ono što ima. Ako pored svega ne prihvati činjenicu da razum ne može biti zakonaodavac, onda sigurno nije shvatio da razum voli korist i da u svemu gleda dobit.

Naprimjer, ako vidi bilo kakvu prepreku na putu do svog cilja, on će pronaći način da je ukloni s tog puta. Nijedan razum neće prihvatiti činjenicu da bilo koji razum nije “in­terešdžija”.

Nije moguće da čovjeka ne zanima dobit, kao što nije moguće da u jednoj te istoj stvari postoje dvije suprotstavljene osobine. Kada bismo shvatili tu činjenicu, uvažili bismo tvrdnju da razum ne može biti zakonodavac koji će donositi zakone u korist sviju.

Kršenja prirodnih, društvenih i vjerskih zakona

Mi smo danas svjedoci kršenja pri­rodnih, društvenih i vjerskih zakona. Zatvori su proiz­vodi društvenog ponašanja, čovjekovog kršenja odeđenog zakona. Nisu svi zatvorenici ludaci, oni su razumna bića. Kada bi razum ustanovio zakon koji ne bi bio us­postavljen tako da pravi put svom vlastitom uništavanju, onda on ne bi trebao biti zadovoljan činjenicom kršenja pravila i društvenih propisa, čiji smo svakodnevni svjedoci. Zašto? Mi u svojoj biti volimo sami sebe. Niko neće optužiti samoga sebe. Odlika našeg razuma nije pošti­vanje zakona. Zašto mi onda poštujemo sve ove zakone? Upravo zbog toga što nismo sami, što su prisutni i drugi ljudi koji su nam smetnja za ne­poštivanje zakona.

Tabatabai kaže da su kršioci zakona uglavnom oni koji imaju snagu i moć iznad tijela koje propisuje i provodi kaznu. Crveno svjetlo na semaforu znak je za zaustavljanje automobila. Ako predsjednik općine prođe kroz crveno svjetlo, policajac koji se nalazio u blizini pozdravit će ga. Policajac je nemoćan jer je kršilac zakona ”glavni”. Neko ko misli da je najjači na svijetu ima i osjećaj nad­moći nad drugima, izaziva druge da se biju s njim. Taj osjećaj daje mu povoda da prekrši zakone. Iako je vlast koja kažnjava prepreka ovakvom našem ponašanju, kršenju zakona, mi “iskorišta­vamo” situaciju jer je ta vlast udaljena od nas. Treća skupina kršilaca zakona su oni koji posjeduju moć, koji su jači od ostalih, slabijih i nemoćnih, i koji ih iskorištavaju. Oni slabiji ne­maju se kome obratiti za pomoć. Svi ovi prekršioci posjeduju razum. Njihov razum nikad ne biva prepre­ka za kršenje zakona. Razum ne pravi nikakvu smetnju u odnosu na slo­bodu njihovog ponašanja. Sam razum ne može odvesti čovjeka ka konačnoj sreći jer ga koristoljublje sprečava u tome. U Kur'anu se kaže da je čovjek kršilac iz obijesti i to upravo onda kad sebe vidi neo­visnim.

كَلَّا إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى. أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى

Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.[2]

Čovjek tada krši sve zakone i granice. Kad god primijeti da mu niko ne stoji na putu, bilo jači ili slabiji, čovjek bez grižnje savjesti krši zakone. Razum ima interes i uvijek će ga imati. Nemoguće je da razum vodi ljude ka prosperitetu i sreći, jer je on samo in­teresdžija kojeg zanima ono što je dobro jedino za njega, a ne i za sve ostale.

Zašto razum sam po sebi nije dovoljan da uputi čovjeka?

            Tabatabai je razradio temu u poglavlju koje je nazvao Argumenti prednosti vjere nad čovjekovim razumom. Islam je svakako spušten voljom Gospodara, i gledano iz više uglova u prednosti je u odnosu na čovjekov um. Vladavina vjere bit će bolja i naprednija nego vladavina razuma. Tabata­bai kaže da će za ovu tvrdnju navesti nekoliko temeljnih razloga:

1)      Neovisnost Boga o stvorenom

Bog ne ovisi o stvorenjima pa je prirodno da u propisivanju zakona ne vidi za sebe ništa korisno niti bilo kakvu dobit. Ono što se gleda prilikom stvaranja zakona jeste dobrobit i korist za čovjeka jer osnova stvaranja nije radi dobiti i koristi, već radi iskazivanja Božije dobrote i plemenitosti, nasuprot vještački stvorenim ljudskim zakonima. Zaključili smo da je ljudski um u biti koristoljubiv i ne može se desiti da neko od ljudi bude zakonodavac, a da pritom ne gleda svoj probitak ili probitak skupine kojoj pripada.

2)      Nebeska zakonska aparatura nadgledat će ponašanje ljudi i čuvanje zakona.

Društvo ima čuvare zakona. Nebeska aparatura ima čuvare i određena tijela koja nadgledaju ponašanje ljudi. Vjerske ustanove osnivaju se s ciljem naređivanja dobra i odvraćanja od zla. One tvore društveni poredak u kojem svi paze na svoje postupke i postupke drugih. Vadžib je svakoj osobi da opomene nekoga sa bilo kojom nepravilnošću u okviru jednog društva. Shodno islamskom zakonu, zapisana su sva djela, bila ona javna ili skrivena.

Islamski zakoni paze na provođenje tih zakona. Čuvanje zakona oz­biljna je obaveza. Tu su vanjski čuvari, ustanove, naređivanje dobra, odvraćanje od zla itd. Sudija na kraju presuđuje, donosi odluku o tome kakvi smo bili. Bog nadgleda da li smo usamljeni ili nismo. Shodno tome, osobe koje su svjesne Božije prisut­nosti u svakom trenutku teško će se ogriješiti o zakon.

3)      Bog je tako uredio zakone radi čovjekove dobiti. U čovjeku ovaj zakon oblikuje ljubav ili mržnju prema činjenju određenih djela. Zbog dobrih djela mi ćemo dobivati hiljadu puta više nagrada koje će teći beskonačno. Ljudi se trebaju truditi da ne učine ni najmanji prekršaj. Ukoliko zbog svoje materijalne prirode čovjek i prekrši zakone, Uzvišeni mu je otvorio vrata pokajanja. Onog zaljubljenog arifa koji se usred noći okreće svom Gospodaru i iskazuje svoje potrebe i potrebe drugih ljudi, ništa drugo iz njegove postelje ne diže, osim ljubav prema njegovom Gospodaru, osim ljubav prema bezbrojnim nagradama koje ga očekuju od Gospodara. Odgoj u današnjem svijetu tema je kojoj je Islam posvetio veliku pažnju i značaj. Pored kazni propisanih za određene prekršaje, koje su predviđene društvenim zakonima, postoje također kazne  za budući svijet.

4)      Vjera je propisala i kažnjavanje na Ahiretu, koje će trajati vječno. Kažnjavanje poslije smrti vječno je i ono je predviđeno na dan kada neće biti nikakvog zauzimanja niti olakšica. Ovu činjenicu prihvata svaki iskreni vjernik, a lice koje nije u to ubijeđeno ne spada u krug Božije milosti (rahmeta). Svaki čovjek zna da će na Sudnjem danu biti prozvan, ispitan i da će za svako dobro ili loše djelo odgovarati pred Allahom dž.š. Sve nam je to dostavljeno putem vahja. U Kur’anu se kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ أَطِيعُواْ اللّهَ وَأَطِيعُواْ الرَّسُولَ وَأُوْلِي الأَمْرِ مِنكُمْ فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللّهِ وَالرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ ذَلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلاً

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim (ulul-emr). A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.”[3]

Osnova pokoravanja jeste pokoravanje Allahu dž.š. i Poslaniku s.a.v.a.

وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُقِيمُونَ الصَّلاَةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَيُطِيعُونَ اللّهَ وَرَسُولَهُ أُوْلَـئِكَ سَيَرْحَمُهُمُ اللّهُ إِنَّ اللّهَ عَزِيزٌ حَكِيمٌ

 A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju, i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati – Allah je zaista silan i mudar.[4]

 وَإِنَّ عَلَيْكُمْ لَحَافِظِينَ. كِرَامًا كَاتِبِينَ. يَعْلَمُونَ مَا تَفْعَلُونَ

Nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite.[5]

Osim što muslimani moraju naređivati dobro i odvraćati od zla, nad njima bdiju čuvari koji znaju sve ono šta oni rade. Za vrijeme života Poslanika s.a.v.a. jedna mu se osoba obratila govoreći kako se oni mogu svim jako okoristiti dok je Poslanik s.a.v.a. živ, kao da lebde u oblacima, ali kad se odvoje, oni će to sve zaboraviti i to je ono što ih brine. Božiji Poslanik s.a.v.a. mu je rekao da se pomognu svo­jom desnicom, tj. da zapisuju. Osim vanjskih pisara, koji nadgledaju naša djela, u Kur’anu se govori kako postoji još jedan svjedok koji je naše lične prirode:

 الْيَوْمَ نَخْتِمُ عَلَى أَفْوَاهِهِمْ وَتُكَلِّمُنَا أَيْدِيهِمْ وَتَشْهَدُ أَرْجُلُهُمْ بِمَا كَانُوا يَكْسِبُونَ

Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će nam govoriti, a noge njihove će nam o onome šta su radili svjedočiti.[6]

وَيَوْمَ يُحْشَرُ أَعْدَاء اللَّهِ إِلَى النَّارِ فَهُمْ يُوزَعُونَ .حَتَّى إِذَا مَا جَاؤُوهَا شَهِدَ عَلَيْهِمْ سَمْعُهُمْ وَأَبْصَارُهُمْ وَجُلُودُهُمْ بِمَا كَانُوا يَعْمَلُونَ

A na dan kad Allahovi neprijatelji u vatru budu potjerani – oni prvi bit će zadržani, da bi ih sustigli ostali – i kad dođu do nje, uši njihove, i oči njihove, i kože njihove svjedočit će protiv njih o onome šta su radili.[7]

Kad bismo imali samo ova tri ajeta, bilo bi do­voljno da se zamislimo i ne napravimo nijedan prekršaj. Tabatabai kaže da je svaki dio tijela odgovoran za određenu vrstu djela. Svaki dio imat će drugu ulogu svjedočenja zbog različite čovjekovog djelovanja. Tako će koža odgovarati za pitanja ahlaka čovjeka, a neki drugi dijelovi za nešto drugo. Ovi dijelovi tijela reći će da je Svevišnji naredio da danas govore jer im je u prvom stvaranju dao jezik, a znali su da će Mu se jednog dana vratiti.

إِذَا زُلْزِلَتِ الْأَرْضُ زِلْزَالَهَا . وَأَخْرَجَتِ الْأَرْضُ أَثْقَالَهَا . وَقَالَ الْإِنسَانُ مَا لَهَا. يَوْمَئِذٍ تُحَدِّثُ أَخْبَارَهَا.

Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje teške, i čovjek uzvikne: “Šta joj je?!” – toga Dana ona će vijesti svoje kazivati. Jer će joj Gospodar njen to narediti.[8]

U spomenutoj suri kaže se da će se Zemlja potresti čudnim potresima i izbaciti sve čudne stvari iz sebe, svoje teške stvari. Neki od mufessira kažu da su te teške stvari naši grijesi, koji su čak i samoj Zemlji, kao Božijem stvorenju, bili velik teret. Čovjek će se tada začuditi i upitat će se šta se to događa s njom? To će biti dan kada ljudi neće moći ništa skriti niti poreći. Nebeski čuvari opkolit će nas i mi nećemo moći niša učiniti bez njihovog znanja. Onaj Koji je sve stvorio i spustio Objavu, Onaj Koji je poslao poslanike, Onaj Koji je učinio veliki dan za Dan suđenja, Taj Plemeniti Gospodar rekao je da će nam biti svjedok Koji nadgleda nas i naša djela. Mi možemo sakriti neka djela od vanjskih i unutarnjih svjedoka. Ali će Bog biti Sudija na Sudnjem danu.

وَمَا كَانَ لَهُ عَلَيْهِم مِّن سُلْطَانٍ إِلَّا لِنَعْلَمَ مَن يُؤْمِنُ بِالْآخِرَةِ مِمَّنْ هُوَ مِنْهَا فِي شَكٍّ وَرَبُّكَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ حَفِيظٌ

...Nad njima nikakve vlasti nije imao (šejtan); Mi smo htjeli da ukažemo na onoga ko vjeruje u Onaj svijet, a ko u njega sumnja. A Gospodar tvoj bdi nad svim.[9]

Ovdje se kaže da Bog bdije nad svim stvarima. Ali a.s. poručuje nam da se čuvamo zastranjenja i griješenja kad smo usamljeni, jer je Onaj koji će nam sutra suditi danas Svjedok. Koje je najusamljenije mjesto ljudskog bića? To je naše srce. Mržnja prema ljudima, osporavajuće sumnje, ljubav prema onima koji ne vole Boga itd., stvari su za koje će se odgovarati pred Allahom dž.š. Tabatabai kaže da naš akaid nije dobar i ispravan ako griješimo i ako u svako doba nismo svjesni da nam je Bog zaista svjedok i da nas vidi. Nismo vjerovali čvrsto u Dan suđenja, što i sam Hafiz spominje u svojim djelima, govoreći da ljudi krše Božije zakone, bave se stvarima koje nisu pot­rebne, lažu o drugim ljudima, varaju, što dovoljno svjedoči o njihovom iskrivljenom imanu. Imam Husein a.s. kaže da su ljudi robovi Dunjaluku. Do onog trenutka kada između vjere i Dun­jaluka nema nikakvog razmimoilaženja, oni žive s malim uvjerenjem, ali kada vide da se vjera ispriječila na putu Dunjaluka, oni je napuštaju. Kad je počeo rat u Iranu, mnogi su se učenjaci uplašili, a imam Homeini je rekao da je upravo taj dan vatre i baruta, dan kad se prepoznaju vjer­nici jer u slobodi nije tako – u slobodi svako može biti vjernik i može učiniti mnoga dobra.

Dva dokaza za i protiv čovjeka: poslanici i razum

Nakon što je dokazano da razum nije u mogućnosti napraviti zakone koji neće biti za jednu opću korist i na­kon što je dokazano da vjera ima prvenstvo u odnosu na razum, postavlja se pitanje da li razum u svim okolnostima može nadzirati dešavanja.

Mnogo ajeta i predaja ukazuje na to da Bog ima dva dokaza protiv čovjeka: vanjski – poslanike, i unutrašnji – razum.

Često kod prekršaja razum ne zauzima nikakav sud, a nekad mu je svejedno. S jedne strane govorimo da razum nije ništa, a s druge strane da je ra­zum sve. To se kosi sa vjerom, a vidimo da je razum hudždžet – dokaz od Boga i da ima veoma važnu ulogu. Naizgled upadamo u protivrječnost.

Tabatabai kaže da ovo nije u međusobnoj suprotstavljenosti. Prvo što smo rekli jeste da razum po svojoj biti ide ka koristi i da u kretanju ka svojoj koristi ruši sve prepreke koje mu se nađu na putu. Razlog zbog kojeg je čovjek prihvatio društveni način života kao i saradnju sa ostalim članovima društva jeste da bi ostvario svoje potrebe i interese, jer poznajući svoju prirodu, on poznaje i ostale. Svi imaju određene koristi od drugih te je tako “sklopljen ugovor” o za­jedničkim odnosima. Na to nas je primorala snaga onih organa koji kažnjavaju sva odstupanja od društvenog ugovora. Ukoliko takvo šta ne bi postojalo, čovjekov razum presudio bi protiv zakona i ne bi ga ništa spriječilo u njihovom kršenju, jer su bit i zbilja razuma upravo in­teresi. Rekli smo Bog sve vidi. Dakle, vahj kaže da razum ima nadglednika, koji dobra djela nagrađuje dobrim, a loša djela kažnjava. Gospodar u svom “poslu” nema umora niti zaborava. Razum ima Biće koje ga nadgleda, u Kojeg ne postoji nemoć jer je Svemoćno. Kada razum uvidi takvo stanje, on je prisiljen da pod stalnim nadzorom mora poštivati zakone i zato ra­zum uvijek daje presudu moranju i potrebi poštivanja zakona. Razum se uvijek kreće za interesima i koristima. Vahj uči čovjeka da shvata i da mora poštivati zakon. On osjeća da ima potrebu za interesima. Vahj ga uči da će dobiti mnoga dobra ukoliko bude poštivao vjeru i vjerske zakone, a ako se bude suprotstavljao vjeri i vjerskim za­konima, izgubit će više nego što može predvidjeti. Kada se razum upoznao sa vahjom, onda je shvatio svoje mogućnosti.

U Kur'anu se kaže:

  إِن كُلُّ نَفْسٍ لَّمَّا عَلَيْهَا حَافِظٌ

Nad svakim  čovjekom neko bdije.[10]

U 38. ajetu sure El-Muddessir rečeno je:

كُلُّ نَفْسٍ بِمَا كَسَبَتْ رَهِينَةٌ

      Svaki čovjek odgovoran je za ono što je stekao.

Svaka duša zarobljena je svojim djelima. Ovaj ajet prikazuje činjenicu da niko neće imati mogućnost da pobjegene od svojih djela, da se odvoji. Između čovjekove duše i njegovih djela stvorena je neraskidiva veza. Naše tijelo ima vezu između hrane i posljedice koja nastupi nakon jela, a koja se ogleda u njenima učincima na organizam. U duhovnoj ravni naša duša ima vezu s našim djelima. Kur’an u jednom ajetu upozorava da se čuvamo imetka siročeta jer je prisvajanje imetka siročeta isto kao da jedemo vatru koja će peći naše stomake. Pijenje otrova izazvat će iste posljedice bez obzira uradili mi to pred drugima ili u samoći. Duša odgovara na isti način. Ako odemo u kino i pogledamo određeni film ili ga pak gledamo kod kuće, učinak na našu dušu bit će isti ukoliko je sama ideja neispravna.

Vahj čovjeku predstavlja da Bog nadgleda sve stvari, pa razum prihvata da u njegovu prisustvu ne može griješiti; otvaraju mu se vrata koja vode neiscrpnim i beskonačnim blagodatima koje ga čekaju, te pokazuje da je zbiljska veza između čovjeka i njegovog djela. To nije ugovorena veza, jer su proizvodi stvarni i zbiljski. Ukoliko neko obavi namaz pred ljudima, a ne uzme abdest, prevario je samog sebe jer poslije toga nema svjetlosti i nagrade koja proističe iz namaza.

Kur'an u sljedećem ajetu ističe:

إِنَّ الَّذِينَ يَخْشَوْنَ رَبَّهُم بِالْغَيْبِ لَهُم مَّغْفِرَةٌ وَأَجْرٌ كَبِيرٌ

Onima koji se Gospodara svoga boje i kad ih niko ne vidi – oprost i nagrada velika slijede![11]

Svi ljudi koji imaju loša djela bit će bačeni u vatru, a Džehennem će prilikom toga ispustiti krik, grmljavinu koja će biti toliko jaka kao da Džehennem hoće da se rasprsne od bijesa. Svaku skupinu koja bude ulazila čuvari Džehennema će upitati: Zar vam nije dolazio poslanik? Oni će odgovarati da im je dolazio poslanik, ali da su ga oni poricali, da Bog nije ništa spustio, da su oni samo ljudi koji su zalutali. Kur'an kaže da ne bi došli do Džehennema da su razmišljali.

Vahj je došao svima i razumu je pokazao put. Razum shvata da ne može napustiti zakon koji bi ga doveo do sreće jer je priroda razuma da se kreće za probitkom. Naprimjer, kada se dijete nađe u nedoumici kojim bi putem krenulo, čovjek koji mu pokaže put spasio ga je lutanja. Vahj je vodič ra­zuma, koji ga vodi ka putu savršenstva i kad dođe do tog savršenstva, on biva Božijim dokazom. Ovdje se želi skrenuti pažnja na Dan kada će ljudi biti pi­tani zbog čega su radili određena djela, a čovjek će reći da to nije razu­mio. Zatim će upitati razum, a razum će reći da je razumio. Tabata­bai kaže da je razum ograničen prije nego se upozna s vahjom, ali kada u tom smislu bude odgojen, onda je vrijedan toliko da će ga Bog uzeti kao dokaz protiv čovjeka. Ovdje vidimo vahj u ulozi brižnog oca koji sjedi pored svog sina i kaže mu da mora učiti ako želi imati dobra postignuća. Bude li maloljetni sin poslušao očeve riječi i stigne li do svog cilja, on je to postigao zahvaljujući očevim uputama. Vahj je došao da odgoji razum i da mu pokaže put do savršenstva. Oni koji tvrde da su razum i vjera u sukobu nisu u pravu. U stvaranju Nebesa i Zemlje, smjeni dana i noći, nalaze se znakovi za one koji imaju razum i vode ga od uzroka do posljedice. Ovdje se postavlja pitanje ko su posjednici ra­zuma. U Kur'anu stoji da će nevjernici reći kako je Allah stvorio Ovaj svijet. Međutim, može se postaviti sljedeće pitanje: Zašto onda obožavaju kipove? Oni će reći da to rade zato da bi im kipovi bili posrednici, da bi ih približili Bogu. Shodno tome, razum i fitret čovjeka dovode do općenitog znanja o posto­janju Boga. Bog nije sve stvorio uzalud jer sve ima svoj cilj. Štetu će imati samo onaj ko ne shvati svoj cilj. Čovjek traga za nekim ko će ga uputititi jer ne zna šta da radi. Pošto to nije uzalud, mi ćemo vjerovati u Gospodara svjetova. Zbog toga u dovi kažemo: “Bože, daj nam od onoga što si obećao svojim poslanicima, a mi to prije nismo vidjeli i nemoj nas poniziti na Sudnjem danu zbog toga što smo se suprotstavili poslanicima, jer zaista su tvoja obećanja istinita!”

Onome ko uradi dobro djelo nagrada neće biti umanjena. Nema razlike među muškarcima i ženama. Ni jedni ni drugi se ne moraju praviti nadmoćnijim jer oboje potječu od jedne žene i jednog muškarca. Poslanik s.a.v.a. govori da ukoliko ih neko bude slijedio i slušao njihove riječi, stići će do nagrade. Razum traga za nečim što će ga uputiti jer vidi da sam ne može. Ibn Sina kaže da ra­zum sve općenitosti dokazuje razlozima, ali nema moći da shvati sve vjerske pojedinosti. Razum se kreće do određene granice, a kad vidi da dalje ne može, vahj ga onda upućuje. Vahj i razum djeluju zajedno. Vahj osvjetljava put razumu, a razum treba što veću svjetlost jer je put mračan i beskrajan, a ako se napusti vahj, razum ostaje bespomoćan na onom dijelu puta do kojeg je stigao dok je slijedio vahj.

Zašto objava nije dostupna svim ljudima?

Nakon niza predavanja stigli smo do pitanja šta je zbilja objave. Pošto smo shvatili da razum sam nije dovoljan da uputi ljude ka njihovoj sreći, zaključili smo da je jedini put koji čovjeka vodi konačnoj sreći vijest iz ne­poznatog. Ovdje se postavljaju dva pitanja: Šta je zbilja objave i zašto je ona ograničena i svojstvena samo malom broju ljudi, a ne svima?

Ako bismo odgovorili na prvo pitanje, dobili bismo odgovor i na drugo. Odgovoriti na prvo pitanje nije nimalo lahko. Kur'an nam predočava učinke i tragove koje ostavlja objava. Ta dokazivanja zahti­jevaju mnogo vremena i prostora, pa ćemo ukratko iznijeti govor allame Tabata­baija iz tefsira Mizan, u kojem on nastoji odgovoriti na ovo pitanje. Objava je, prema Tabatabaiju, jedna vrsta spoznaje nepoznatog što se se pokazuje u dušama poslanika. Takva pojava lahko rješava i otklanja sve razlike i suprotstavljenosti u našem svakodnevnom životu. Tu vrstu spoznaje gajba primaju čiste duše poslanika. Pokušat ćemo ukazati na neke odlike objave. Osim što smo rekli da je to unutrašnja spoznaja iz svijeta skrivenog, primanje objave nema nikakve sličnosti sa uobičajenom ljudskom spoznajom, nego je njena bit posebna sama za sebe. Da bismo shvatili razliku između ob­jave i spoznaje navest ćemo sljedeći kur'anski primjer.

قَالَ يَا أَيُّهَا المَلَأُ أَيُّكُمْ يَأْتِينِي بِعَرْشِهَا قَبْلَ أَن يَأْتُونِي مُسْلِمِينَ. قَالَ عِفْريتٌ مِّنَ الْجِنِّ أَنَا آتِيكَ بِهِ قَبْلَ أَن تَقُومَ مِن مَّقَامِكَ وَإِنِّي عَلَيْهِ لَقَوِيٌّ أَمِينٌ. قَالَ الَّذِي عِندَهُ عِلْمٌ مِّنَ الْكِتَابِ أَنَا آتِيكَ بِهِ قَبْلَ أَن يَرْتَدَّ إِلَيْكَ طَرْفُكَ فَلَمَّا رَآهُ مُسْتَقِرًّا عِندَهُ قَالَ هَذَا مِن فَضْلِ رَبِّي لِيَبْلُوَنِي أَأَشْكُرُ أَمْ أَكْفُرُ وَمَن شَكَرَ فَإِنَّمَا يَشْكُرُ لِنَفْسِهِ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ رَبِّي غَنِيٌّ كَرِيمٌ. قَالَ نَكِّرُوا لَهَا عَرْشَهَا نَنظُرْ أَتَهْتَدِي أَمْ تَكُونُ مِنَ الَّذِينَ لَا يَهْتَدُونَ. قَالَ نَكِّرُوا لَهَا عَرْشَهَا نَنظُرْ أَتَهْتَدِي أَمْ تَكُونُ مِنَ الَّذِينَ لَا يَهْتَدُونَ

O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?” “Ja ću ti ga donijeti” – reče Ifrit, jedan od džina – “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan”. “A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je imao dio znanja Knjige – “prije nego što okom trepneš”. I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu; “Ovo je blagodat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa Gospodar moj je neovisan i plemenit. Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati! (En-Neml, 38-41)

U ovom ajetu navedena je priča o Sulejmanu a.s. i kraljici od Sabe. Jedan od prisutnih, koji je imao samo dio znanja iz Knjige, rekao je da će mu donijeti njeno prijestolje prije nego Sule­jman a.s. trepne očima. Kraljica je bila na putu ka Sulejmanu, a njezino je prijestolje došlo prije nje. Koja je to Knjiga u kojoj je on našao znanja pa da donese prijesto za tako malo vremena? Da li je to neka knjiga iz gajba? Sigurno je da nije jedna od onih koje mi imamo, a pošto sama knjiga nije iz gajba, onda ni njegovo znanje nije uobičajeno znanje koje mi poznajemo, nego je to posebno znanje koje mu je dalo snagu i moć. Iako ovu vrstu spoznaje skrivenog nazivamo znanjem, sigurno je da bit tog znanja nije jednaka biti onog znanja koje mi posjedujemo.

Prednost vahja nad uobičajenim znanjem jeste činjenica da on može uklanjati razlike i razmimoilaženja, a naše svakodnevno znanje nema tu moć. Prva osobina spoznaje objavom jeste da nema nikakve sličnosti sa nama poznatom vrstom svakodnevne spoznaje.

Druga osobina te spoznaje jeste da u njoj nema mjesta za greške. Cilj objave je uputa ljudima i ona zbog toga mora biti bez greške. Naprimjer, prema poretku Božijeg stvaranja, nemoguće je da iz stabla jabuke rode kruške. To je put savršen­stva i nemoguće je da kao takav posjeduje grešku, jer se greška ne može ni zamisliti u samoj Kreaciji. Kreacija obavlja svoj posao pravilno i sve stvari postavlja na svoje mjesto, bez ijedne greške.

U filozofiji se nauka dijeli na stečeno znanje i prisutno znanje. U prisutnom znanju ono što se želi saznati saznaje se bez ikakvog posredništva između onoga što se želi saznati i onoga ko ga želi usvojiti. To je u nama. Naprimjer, mi uočavamo mržnju ili ljubav. Nema ničeg trećeg što bi nas natjeralo da to uočavamo. Nemoguća je greška u samom opažanju. Naprimjer, ako je neko tužan, plakat će. Ne može biti tužan i smijati se u isto vrijeme. Ono što mi želimo reći jeste da je objava uputa ka savršenstvu. Ovaj put savršenstva postavljen je u poslanicima. Kako god nam Kreacija za pravilan vid daje dva oka, tako i u poslanika usađuje pojam objave. Bilo kakva greška u okviru Kreacije nemoguća je. U filozofiji postoji pravilo o zakonitosti Kreacije koje kaže da sve što je akcidentalno, ako bismo ga razmotrili korak po korak, vidjeli bismo da se mora završiti na nečemu što samo po sebi postoji. Takvo šta predstavlja zbilju koja je prisutna u cijeloj Kreciji. Ta zbilja je slučaj uzroka i posljedice, jer gdje god postoji posl­jedica, ona mora stići do svog uzroka. Upravo se na to odnose Descartesovi zaključci o sumnji. Naime, počeo je sumnjati u sve, osim u vlastitu sumnju. Ovo načelo filozofije ne možemo najbolje prihvatiti. Mi trebamo spoznati zakonitost u kojoj ne može postojati greška. Sva ljudska znanja stečena putem intelekta, osjetila ili slušanja moraju se temeljiti i završavati na jednom savršenom načelu. Shodno tome, sve nauke moraju se zas­nivati na bezgrešnom znanju, tj. nemogućnosti spajanja dvije suprotstavljenosti u jednom načelu. Nebeska znanja temelje se na bezgrešnom Znanju – objavi. Riječi zemaljske znanosti moraju se zasnivati na bezgrešnom načelu, a bezgrešno znanje mora se oslanjati na Govor savršeni.

Treća osobina vahja jeste da je on stopostotno istinit, da oni kojima se objavljuje ni na­jmanje ne sumnjaju u njegovu istinitost i da znaju da je on od Boga. Ako bi Poslanik i za trenutak i u najmanjem obliku posumnjao u ono što mu se objavljuje, objava ne bi bila nepobitna. Ako bi se javila bilo kakva sumnja, Poslanik bi onda imao potrebu za dokazivanjem ispravnosti objave. U tom slučaju, to dokazivanje bilo bi objava. Kada bi dolazio Džibril kod Poslanika, on bi sjeo do njega kao ponizan rob. Kada se u predajama opisuje Poslanikovo stanje kao veoma teško, kada ga oblije znoj, onda se govori o činjenici da Allah dž.š. bez ikakvog posredništvatva objavljuje Poslaniku vahj. Dosada smo objasnili tri osobine objave: objava nije srodna našem znanju upravo zato jer u njoj nema mjesta za greške; poslanici ni najmanje ne sumnjaju da objava dolazi od Allaha dž.š.;  kada bi i najmanje posumnjali u objavu, to onda više ne bi ni bila objava.

Vahj je vrsta spoznaje gajba (nepoznatog svijeta). Ova vrsta spoznaje je u dušama poslanika i nije prispojiva običnom shvatanju ljudi. Naprimjer, Sule­jmanov a.s. prijatelj, koji je posjedovao znanje iz Knjige, mogao je učiniti neke stvari koje su za običnog čovjeka nemoguće. Njegovo znanje nije znanje koje mi možemo steći svakodnevno. Njegova vrsta znanja takve je pri­rode da ga je nemoguće steći iz knjiga koje je napisao čovjek.

Kod prisutnog znanja nemoguća je pogreška jer je uočena pojava neposredna kao što je neposredna i mržnja ili ljubav koju osjećamo prema nekome. Mi ne sumnjamo da nekoga volimo ili mrzimo jer je to što osjećamo jasno i mi sigurno znamo šta osje­ćamo. Stečeno znanje dobija se nečijim posredništvom i samim tim stvara se prostor za greške.

U objavi nema sumnje – onaj koji prihvata objavu od Boga shvaća da je to Božija poruka i u to nema sumnje. Oni koji nisu shvatili šta je objava ili su bili protiv nje govorili su da je Poslanik bio zbunjen prilikom svog prvog susreta s njom. Takvo nešto jeste poput primjera učenjaka koji prihvata Boga, ali život na Zemlji ne može uskladiti s Njim.

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَن يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِن وَرَاء حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاء إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ

Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća, osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono šta On želi. On je, zaista, Uzvišen i Mudar! [12]

    Objava podliježe zakonu uzročno-posljedičnih veza te prema tome stiže posredstvom nečega. Pažnja kod Muhammeda s.a.v.a. usmjerena je ka meleku, koji mu spušta objavu na srce. Kod Musaa a.s. pažnja je usmjerena ka drvetu koje progovara.

وَهَلْ أَتَاكَ حَدِيثُ مُوسَى. إِذْ رَأَى نَارًا فَقَالَ لِأَهْلِهِ امْكُثُوا إِنِّي آنَسْتُ نَارًا لَّعَلِّي آتِيكُم مِّنْهَا بِقَبَسٍ أَوْ أَجِدُ عَلَى النَّارِ هُدًى. فَلَمَّا أَتَاهَا نُودِي يَا مُوسَى. إِنِّي أَنَا رَبُّكَ فَاخْلَعْ نَعْلَيْكَ إِنَّكَ بِالْوَادِ الْمُقَدَّسِ طُوًى. وَأَنَا اخْتَرْتُكَ فَاسْتَمِعْ لِمَا يُوحَى. إِنَّنِي أَنَا اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا أَنَا فَاعْبُدْنِي وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي. إِنَّ السَّاعَةَ ءاَتِيَةٌ أَكَادُ أُخْفِيهَا لِتُجْزَى كُلُّ نَفْسٍ بِمَا تَسْعَى. فَلاَ يَصُدَّنَّكَ عَنْهَا مَنْ لاَ يُؤْمِنُ بِهَا وَاتَّبَعَ هَوَاهُ فَتَرْدَى

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati.” A kad do nje dođe, neko ga zovnu; “O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj zato obuću svoju, ti si, zaista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj da bi Me se sjećao! Čas oživljenja sigurno će doći – od svakog ga tajim – kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen.[13]

Ovo je bila priča o poslanstvu Musaa a.s. Drugo kazivanje o poslanstvu obznanjeno je u prvom dijelu sure En-Nedžm.

وَمَا يَنطِقُ عَنِ الْهَوَى. إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَى .عَلَّمَهُ شَدِيدُ الْقُوَى. ذُو مِرَّةٍ فَاسْتَوَى. وَهُوَ بِالْأُفُقِ الْأَعْلَى. ثُمَّ دَنَا فَتَدَلَّى. فَكَانَ قَابَ قَوْسَيْنِ أَوْ أَدْنَى. فَأَوْحَى إِلَى عَبْدِهِ مَا أَوْحَى. مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَى

On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga Jedan ogromne snage, Razboriti, Koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže – i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio.[14]

Postoji razlika između svijeta Zbilje i svijeta konvencija, svijeta gdje vladaju zakoni. Svaki svijet za sebe ima pravila koja vladaju u njemu. U svijetu Zbilje ne vladaju zakoni kao u svijetu konvencija. Allah dž.š. obaviješeten je o svim svjetovima i ništa mu nije skriveno. On nam daje čuvare, meleke koji zapisuju sva naša djela. U suri Zilzal Allah dž.š. govori Zemlji da izbaci svoj teret, da bi bila svjedok onome što smo radili.

إِذَا زُلْزِلَتِ الْأَرْضُ زِلْزَالَهَا. وَأَخْرَجَتِ الْأَرْضُ أَثْقَالَهَا. وَقَالَ الْإِنسَانُ مَا لَهَا. يَوْمَئِذٍ تُحَدِّثُ أَخْبَارَهَا. بِأَنَّ رَبَّكَ أَوْحَى لَهَا

Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: “Šta joj je?!” – toga Dana ona će vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti.

Kad Allah dž.š. želi da iznikne jedna biljka, On stvori more, kišu i pogodne uslove da bi ta biljka iznikla iz Zemlje.

Zašto se vahj tiče samo posebne skupine ljudi?

Govorili smo šta je objava, a u nastavku ćemo pokušati odgovoriti na pitanje zbog čega ona ne obuhvata sve ljude. Mi smo o objavi govorili u op­ćenitom smislu. Da bismo shvatili zašto se vahj tiče samo posebne skupine ljudi, naglasit ćemo neke osobine u sljedećim ajetima:

وَلَمَّا جَاء مُوسَى لِمِيقَاتِنَا وَكَلَّمَهُ رَبُّهُ قَالَ رَبِّ أَرِنِي أَنظُرْ إِلَيْكَ قَالَ لَن تَرَانِي وَلَـكِنِ انظُرْ إِلَى الْجَبَلِ فَإِنِ اسْتَقَرَّ مَكَانَهُ فَسَوْفَ تَرَانِي فَلَمَّا تَجَلَّى رَبُّهُ لِلْجَبَلِ جَعَلَهُ دَكًّا وَخَرَّ موسَى صَعِقًا فَلَمَّا أَفَاقَ قَالَ سُبْحَانَكَ تُبْتُ إِلَيْكَ وَأَنَاْ أَوَّلُ الْمُؤْمِنِينَ

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” “Ne možeš Me vidjeti” – reče – “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!”[15]

 وَمَا يَأْتِيهِم مِّن ذِكْرٍ مِّنَ الرَّحْمَنِ مُحْدَثٍ إِلَّا كَانُوا عَنْهُ مُعْرِضِينَ

I njima ne dođe nijedna nova opomena od Milos­tivoga, a da se od nje ne okrenu.[16]

وَلَقَدْ خَلَقْنَا فَوْقَكُمْ سَبْعَ طَرَائِقَ وَمَا كُنَّا عَنِ الْخَلْقِ غَافِلِينَ

Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili.[17]

 لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ وَتِلْكَ الْأَمْثَالُ نَضْرِبُهَا لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ

Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom ras­palo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.[18]

Ovdje se govori o osobenosti Objave. Kada bi Objava prolazila kroz nebesa, sve bi se treslo od strahopoštovanja. U Kur'anu se brda nazivaju “ekserima zemlje”. Srce Poslanika s.a.v.a. po­lahko se spremalo na primanje Objave. U sljedećem ajetu govori se o tome kakve je Poslanik pripreme trebao izvršiti da bi bio sposoban primiti Objavu:

يَا أَيُّهَا الْمُزَّمِّلُ. قُمِ اللَّيْلَ إِلَّا قَلِيلًا. نِصْفَهُ أَوِ انقُصْ مِنْهُ قَلِيلًا. أَوْ زِدْ عَلَيْهِ وَرَتِّلِ الْقُرْآنَ تَرْتِيلًا. إِنَّا سَنُلْقِي عَلَيْكَ قَوْلًا ثَقِيلًا. إِنَّ نَاشِئَةَ اللَّيْلِ هِيَ أَشَدُّ وَطْءًا وَأَقْوَمُ قِيلًا

O ti, umotani! probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo Mi ćemo ti, zaista, teške riječi slati – ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije.[19]

Sama Objava način je očitovanja. U Nehdžul-belagi čitamo kako se Ali a.s. Bogu zahvaljuje sljedećim riječima: “Hvala Allahu Koji se očituje kroz Svoja stvorenja Svojim stvorenjima. I kunem se Allahom da se On ukazao Svojim robovima kroz Svoj govor, ali Njegovi robovi to ne vide!” Iz ovih nekoliko ajeta i hadisa razaznajemo sljedeće:

Božije očitovanje moguće je Njegovim robovima. Osim što je moguće, očitovanje Boga doživjelo je i ozbiljenje. Svako biće nije u stanju i ne može podnijeti Allahovo očitovanje. Dokaz za to je činjenica da se Božijim očitovanjem brdo srušilo, Musa a.s. izgubio je svijest, a isto biva učinjeno i prema Muhammedu s.a.v.a. Međutim, njegovo srce prihvatilo je Objavu bez poteškoća. Za pojavu koju određeni subjekat želi, on mora imati snagu i moć da se ona u njemu ostvari. Koliko god komarac imao snage, ne može letjeti u visini orla. Hafiz se obraća muhi riječima:

Hej muho, zašto sama sebe mučiš da postigneš nešto kao ptica Feniks? Prvo, sebe ćeš obrukati, a drugo, nećeš ni stići dotle.

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkosmislen.[20]

Druga stvorenja