Profesor Ekber Eydi

OSNOVE TEFSIRA

 Sarajevo, 2004

PREVELI S PERZIJSKOG

Nermin Hodžić, Ertan Basarik, Amar Imam

Najbolji tumač Kur'na – sam Kur'an

U govoru allame Tabatabaija vidjeli smo da je ispravan način tumačenja Kur'ana tumačenje samim Kur'anom. Svakako, ovaj način nije jedini is­pravni put. Allah dž.š. voli da mi budemo upućeni.

Iako ovaj put nije jedini, ipak treba imati na umu da je način na koji je allame Tabatabai tumačio Kur'an posljedica dvadesetgodišnjeg proučavanja Kur'ana i dvadesetgodišnjeg duhovnog kretanja ka mudrostima i dubinama kur'anske poruke. Sada se vraćamo njegovom tu­mačenju 62. ajeta sure Ez-Zumer:

اللَّهُ خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ وَكِيلٌ

Allah je stvoritelj svega i On upravlja svim, a zatim 2. ajeta sure El-A’la,

  الَّذِي خَلَقَ فَسَوَّى

Koji sve stvara i čini skladnim.

Allame kaže da je ljepota neodvojiva od Božijeg stvaranja. Dalje kaže: “Svaka pojedinost predstavlja jedna vrata, vratašca ka beskrajnoj Allahovoj ljepoti.” On ističe činjenicu kako savršena ljepota pripada jedino Allahu dž.š., Njegova su najljepša imena.

Kada je čovjek shvatio da je sve u Božijem stvaranju lijepo i kada je shvatio da sve te ljepote pripadaju Allahu dž.š., onda se na­jednom našao pred Njegovom savršenom ljepotom.

I dalje, kada čovjek nađe u sebi tu ljubav prema Allahu dž.š., kada se vidi pred Njegovom beskrajnom ljepotom, onda se predaje Njemu, predaje svoje htijenje Allahu dž.š. i prepušta se Allahu da u potpunosti brine o njemu.

Kada se vjernik tako prepusti Allahu dž.š., onda ga On izvodi na Pravi put.

اللّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ وَالَّذِينَ كَفَرُواْ أَوْلِيَآؤُهُمُ الطَّاغُوتُ يُخْرِجُونَهُم مِّنَ النُّورِ إِلَى الظُّلُمَاتِ أُوْلَـئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ

   Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u njemu vječno ostati. (El-Bekara, 257)

Allah dž.š. obuhvata svojim vilajetom čovjeka onda kada taj čovjek da svoju neovisnost, kada se potpuno preda Allahu dž.š. Sve dok se neko smatra neovisnim, nema mogućnosti za potpunim Bož­ijim vođenjem. Kada čovjek postane svjestan svoje ovisnosti, tada biva izveden iz tmine na svjetlost.

Kada ljudi budu izvedeni iz mraka na svjetlo, Allah im podari jedan sas­vim drugi život.

إِذْ هَمَّت طَّآئِفَتَانِ مِنكُمْ أَن تَفْشَلاَ وَاللّهُ وَلِيُّهُمَا وَعَلَى اللّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُؤْمِنُونَ

Kada dva krila vaša gotovo nisu uzmakla, Allah ih je sačuvao. Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju! (Ali ’Imran, 122)

Oni kojima je Allah ispunio živote svjetlošću – oni vide i os­jećaju tom svjetlošću. Spomenut ćemo sedam vrata Džehennema i osam vrata Džen­neta. Ovdje je riječ o sedam ljudskih osjetila, a osma vrata do Dženneta otvara razum. Ako neko iskoristi sve svoje mogućnosti, ući će na svih osam vrata Dženneta, a ako nestane razuma i čovjek se preda ostalim osjetilima, ući će u Džehennem.

U Kur'anu Allah dž.š. kaže: Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj ko je svoju dušu učinio ludom. (El-Bekara, 130) Onaj ko napusti vjeru Ibrahimovu, skrene s puta vjere Ibrahimove, on je svoju dušu ludom učinio jer je ra­zum izgubio, jer su neke druge sile nadvladale razum, a onaj ko nema ra­zuma, taj je lud.

Iz ovog ajeta vidimo kako razum i vjera (akl i din) za­jedno, poput blizanaca prate jedno drugo i ako nema jednog, nema ni drugog, nedostatak vjere vodi napuštanju razuma i obratno.

Jednog čovjeka su pitali zašto ne klanja, a on na to reče: ‘Allah mi je uzeo ono što mi je bio dao.’ Dakle, Allah mu je naredio namaz, ali kada je izgubio razum, izgubio je i namaz, jer ga nije mogao shvatiti.

Nakon što smo se prepustili Allahovom vilajetu, nakon što nas je iz­veo iz tame na svjetlost, dao nam je posebnu sposobnost poimanja. U 22. ajetu sure El-Mudžadele kaže se:

لَا تَجِدُ قَوْمًا يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ يُوَادُّونَ مَنْ حَادَّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَلَوْ كَانُوا آبَاءهُمْ أَوْ أَبْنَاءهُمْ أَوْ إِخْوَانَهُمْ أَوْ عَشِيرَتَهُمْ أُوْلَئِكَ كَتَبَ فِي قُلُوبِهِمُ الْإِيمَانَ وَأَيَّدَهُم بِرُوحٍ مِّنْهُ وَيُدْخِلُهُمْ جَنَّاتٍ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمْ وَرَضُوا عَنْهُ أُوْلَئِكَ حِزْبُ اللَّهِ أَلَا إِنَّ حِزْبَ اللَّهِ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

  Ne treba da ljudi koji u Allaha i u Onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani sigurno će uspjeti.

Al­lah utiskuje u naša srca vjerovanje i upoznaje nas sa duhom Svojim.

Prema rivajetima, imamo dvije vrste imana: onaj postojani i onaj kratkotrajni. Nekim vjernicima Allah dž.š. učvršćuje iman čvrstom, postoja­nom riječju, kako kaže sam ajet.

To je postojani iman, a imamo i založni iman, onaj koji smo uzeli, ali ga vrlo lahko možemo izgubiti. Takav iman posjedujemo, ali u teškim prilikama dođemo u situaciju da ga vrlo lahko izgubimo.

Primjer vjerovanja i čovjeka je poput primjera čovjeka i voćn­jaka. Čovjek može imati voćnjak, može ga gledati, brati voće, odnijeti ga u kuću, ali sve dok ga ne pojede, ono nije postalo dio njega, a kada ga i pojede, nije dio njega sve dok postoji mogućnost da to šta je pojeo povrati. Tek kad se to upije u čovjekov organizam, ono postaje njegov neodvojivi dio.

Allame Tabatabaija pitali su kakav tefsir Kur'an prihvata. Tabatabai je naveo nekoliko primjera tefsira Kur'ana, da bi na kraju zaključio da je najbolji tefsir Kur'ana sam Kur'an. Osim toga, kazao je da su mjesto i položaj Ehli-bejta najpouzdaniji za tefsir Kur'ana. Ehli-bejt je dao način i metodu kako da promišljamo o Kur'anu i kako da ga tumačimo. Za primjer tumačenja Kur'ana samim Kur'anom navest ćemo primjer 89. ajeta sure En-Nahl:

         وَيَوْمَ نَبْعَثُ فِي كُلِّ أُمَّةٍ شَهِيدًا عَلَيْهِم مِّنْ أَنفُسِهِمْ وَجِئْنَا بِكَ شَهِيدًا عَلَى هَـؤُلاء وَنَزَّلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً وَبُشْرَى لِلْمُسْلِمِينَ

   A šta će biti onog dana kad protiv svakog naroda dovedemo po jednog svjedoka od njega samog, i tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih! Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.

Sve što postoji, sve što bi se moglo nazvati Božijim stvaranjem stvorio je Uzvišeni Allah. Sve što je stvoreno i što se stvara u Univerzumu predstavlja bitak, a taj bitak posljedica je Božijeg stvaranja. Ako je čovjek stvorenje Božije, može se postaviti pitanje zašto ga onda Bog kažnjava. Tabatabai daje odgovor i na to pitanje. Imamo stotine ajeta u Kur'anu koji su objasnili uzroke i posljedice. Svako djelo upućuje na svoga stvaraoca. U tom smislu gorenje vatre ukazuje na proces uzroka i posljedice. Što se tiče samog čovjeka, njemu je data velika sloboda i ta sloboda predstavlja opet djelo Božije.

U tom smislu možemo ukazati na činjenicu da čovjek u određenim vrstama poslova ima slobodu djelovanja. Sloboda djelovanja svih stvorenja ta­kođer je Božije vlasništvo, kao i ljepota njihova stvaranja.

Ovdje se nameće sljedeće pitanje: Ako Allah stvara samo lijepo i dobro, šta će se reći o mnoštvu kur'anskih ajeta koji govore da Allah stvara i zlo, jednako kao što stvara i dobro, uz ljepotu stvara ružnoću, uz zdravlje stvara i bolest itd.

Allame Tabatabai kaže: ''Pitanje dobrih djela, naše naravi, stvar je filozofske rasprave i moramo se pozvati na filozofiju da bismo dali odgovor na ovo pitanje.'' On naglašava da zla o kojima Kur'an govori nisu stvarna, nego prividna zla.

Sama zmija ili akrep po svojoj prirodi, unatoč činjenici da ujedaju i truju otrovom, spadaju u lijepa stvorenja; oni nekog ujedaju i za njeg su loša, ali za nekog nisu loša (zemlja, kamen i sl.).

Ako pređemo preko onih prividnih zala (zmije i akrepa), onda opet dolazimo do zaključka da ona nisu ništa drugo doli lijepa stvorenja Božijeg stvaranja.

Tabatabai kaže da je sve u Božijem stvaranju toliko lijepo da je i onaj koji to pokušava opisati nedostatan da to u potpunosti učini.