VEZA IZMEĐU KUR'ANA I NAUKE

 

Tabatabai ovu temu razmatra iz sljedeća četiri ugla:

       1.            poticanje Kur'ana na stjecanje znanja i veličanje znanja;

       2.            određivanje znanja na čije izučavanje potiče Kur'an;

       3. posebne nauke koje se odnose na samo izučavanje Kur'ana;

       4.             rasprava o naukama koje je osnovao Kur'an, a koje ranije nisu postojale.

Razmatranje ova četiri vida pomoći će nam u shvatanju Kur'ana i u odgovorima na ona pitanja koja poriču vezu Kur'ana i nauke.

 

      Kur'ansko poticanje na stjecanje znanja

Pročitamo li Kur'an od počeka do kraja, doći ćemo do spoznaje da se on kroz stotinu i više ajeta bavi proučavanjem vjere i veličan­jem znanja. Kur’an također potiče na stjecanje znanja kao jednu od velikih dobiti za čovjeka. Kur'an posebno mjesto posvećuje znanju. Vrijeme prije pojave Poslanika s.a.v.a. i Objave nazvano je razdobljem džahilijeta (neznanja). Radi upoznavanja sa općim stanjem onog vremena, kulturom i naukom, te s vrijednošću dolaska Kur'ana, razmotrit ćemo tefsir Mizan i mišljenje allame Tabatabaija.

Šta je to vrijeme džahilijeta?

Kur'an iznosi nezadovoljstvo i zgražanje na okolnosti koje su vladale u tom vremenu. On od svih ljudi traži da se ne vraćaju onom vremenu.

أَفَحُكْمَ الْجَاهِلِيَّةِ يَبْغُونَ وَمَنْ أَحْسَنُ مِنَ اللّهِ حُكْمًا لِّقَوْمٍ يُوقِنُونَ

Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?[1]

Allah dž.š. dao je mjerilo ljudima da bi mogli pravilno prosuđivati između istine i neistine.

إِذْ جَعَلَ الَّذِينَ كَفَرُوا فِي قُلُوبِهِمُ الْحَمِيَّةَ حَمِيَّةَ الْجَاهِلِيَّةِ فَأَنزَلَ اللَّهُ سَكِينَتَهُ عَلَى رَسُولِهِ وَعَلَى الْمُؤْمِنِينَ وَأَلْزَمَهُمْ كَلِمَةَ التَّقْوَى وَكَانُوا أَحَقَّ بِهَا وَأَهْلَهَا وَكَانَ اللَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمًا

Kad su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to – a Allah sve zna.[2]

Kur'an ovdje daje mišljenje o zagriženosti džahilijeta, zas­novanog na nepravednoj logici. Imali su gorljivost zasnovanu na logici neznanja.

 وَقَرْنَ فِي بُيُوتِكُنَّ وَلَا تَبَرَّجْنَ تَبَرُّجَ الْجَاهِلِيَّةِ الْأُولَى وَأَقِمْنَ الصَّلَاةَ وَآتِينَ الزَّكَاةَ وَأَطِعْنَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا

U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i namaz obavljajte, i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte! Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.[3]

Ovdje se Kur'an obraća ženama govreći da ne rade više ono što su radile u džahilijetu. Spominjanjem prvog džahilijeta u ajetu je dato do znanja da će se pojaviti i drugi džahilijet. Danas smo svjedoci da je Ovaj svijet džahilijetski, sa svim svojim porocima i niskim moralom. Mnogi smatraju da se upravo ovo vrijeme odnosi na taj drugi džahilijet.

  

Stanovište Kur'ana o džahilijetu

U Kur’anu se navode tri obilježja džahilijeta:

       1.       nepostojanje znanja, razmišljanja o znanju i nepostojanje tragova  o znanju;

       2.             vladavina moći utemeljena na sili, a ne na razumu;

       3.             postojanje raznih praznovjerja.

Arapsko poluostrvo s južne strane graničilo je s Etiopijom, koja je u to vrijeme bila kršćanska. Na zapadu je bilo Rimsko carstvo, također kršćansko. Na sjeveru su bili Iranci, koji su tada bili pristalice zoroastrizma. Egipat i Indija, poput Arapa tog vremena, bili su idolopoklonički. Društveni život bio je uobličen kroz pustinjska plemena, dok su kultura i moral bili izmiješani sa učenjima kršćanstva, judaizma i zoroastrijanizma. Kur'an se obraća Poslaniku s.a.v.a. porukom da ne slijedi ljude među kojima živi jer bi time bio u zabludi. Oni slijede nešto nelogično, nešto što nije utemeljeno na znanju. Čovjek koji slijedi nešto što nije utemeljeno na znanju lahko izgubi svoj cilj. Ti ljudi živjeli su veoma teškim životom i na niskoj razini znanja. Oni su neprestano otimali jedni od drugih i ratovali. Vlast je uvijek bila na strani jačeg. Nije postojala sigurnost; povjerenje nije imalo smisla; ničija savjest nije bila poštovana. Onaj “čije su ruke bile najviše uprljane krvlju” imao je najviše časti i poštovanja. Uvažen je bio posebno onaj koji je iskazivao veliku gorljivost prema džahilijetu. Pleme koje je imalo više snage da naudi drugome bilo je više uvažavano i poštovano. I Nietzsche podržava tezu da je narod koji ima snagu i moć najbolji. Mnogo su pili opojna pića i jeli mrtva zapuštena tijela. Žene nisu imale nikakva društvena prava, nikakvo pravo izbora, čak ni u pitanju vjenčanja. Nisu imale pravo nasljeđivanja imovine, čak ni od svog oca. One su bile dio nasljedstva. Žene su bile dio imanja koje bi ostalo u nasljedstvo drugima poslije smrti njenog muža. Ovo je bilo prisutno među Arapima, ali i drugim ljudima toga doba. Preovladavajuće odlike žene toga doba bila su razna takmičenja u pokazivanju svog tijela, rasprostranjena sloboda seksualnih odnosa, čak i kod onih žena koje su imale muževe. Razvratnost je sezala do te mjere da su čak oko Kabe tavafili bez odjeće na sebi.

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ إِذَا جَاءكَ الْمُؤْمِنَاتُ يُبَايِعْنَكَ عَلَى أَن لَّا يُشْرِكْنَ بِاللَّهِ شَيْئًا وَلَا يَسْرِقْنَ وَلَا يَزْنِينَ وَلَا يَقْتُلْنَ أَوْلَادَهُنَّ وَلَا يَأْتِينَ بِبُهْتَانٍ يَفْتَرِينَهُ بَيْنَ أَيْدِيهِنَّ وَأَرْجُلِهِنَّ وَلَا يَعْصِينَكَ فِي مَعْرُوفٍ فَبَايِعْهُنَّ وَاسْتَغْفِرْ لَهُنَّ اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjer­nice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da ni u čemu što je dobro poslušnost neće odricati – ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti, Allah, zaista, mnogo prašta i On je milostiv.[4]

Dio ajeta koji govori o potvorama odnosi se na običaj po kojem su žene lijegale u krevet s više muškaraca tako da se na kraju nije znalo ko je otac djeteta. Takav slučaj dogodio se i sa Zijadom ibn Ebih (Zijad sin svoga oca). Budući da se nije znalo ko mu je otac, zvali su ga imenom Zijad sin oca. Njegov sin bio je Abdullah ibn Zijad koji je na Kerbeli ustao protiv imama Huseina. Uzimanje u obzir samo jednog ajeta u kojem se govori o moralu tog vremena ukazuje na otvorenost Islama da prihvati sve ljude, bez obzira kakvi su i sa kakvom prošlošću dolazili.