Opstanak tradicionalnog Islama u savremenom svijetu, prodiranje modernizma u daru-l-islam i skorašnji nadolazak snaga povezanih s islamom, bilo imenom ili realnošću, doprinijeli su globalnom značaju događaja koji su se desili na Srednjem Istoku tokom nekoliko prošlih godina. Sve ovo je pomoglo da se napiše, ne samo nekoliko, već čitava poplava djela o islamu i njegovoj budućnosti, neka od onih istih ljudi što su tek prije nekoliko godina odbacivali i samu mogućnost da je islam snaga s kojom treba računati u budućnosti. Ova istinski nova marljivost, često zasnovana ili na prolaznim političkim tokovima, ili na zaključcima ishitreno izvedenim iz nepotpunih podataka, već je napravila mnoge prognoze u vezi s islamskim svijetom, koje su stilski išle od melodrame do naučne fantastike, sa nekoliko više uravnotežen ih sudova ubačenih izmedu. Naš cilj je ovdje, sasvim sigurno, ne da dodamo još jedan scenarij već postojećim, posebno ne jer prema čvrstom vjerovanju svih muslimana, budućnost je u Božijim rukama i samo On zna šta ona nosi kao što se u Kur'anu ponavlja u mnogim ajetima. Naš cilj je, prije, da prodremo kroz površinu da bismo pokazali prirodu nekih od dubljih problema - ideja i snaga koje su tu uključene usavremenu islamsku vjersku misao kao i u islamski svijet; kao i da bacimo pogled na to kako izgleda da ovi elementi djeluju medusobno i na svijet oko njih i kako će se to dogadati u bliskoj budućnosti. U isto vrijeme, moramo ostati potpuno svjesni nepouzdanosti svih futurističkih predvidanja zasnovanih na sad-ašnjim usmjerenjima.
U vodenju ovih rasprava, značajno je praviti razliku izmedu islama i islamskog svijeta. Postoje struje misli, pokreti, potvrde i odbacivanja unutar svijeta islamske vjerske misli. Nepotrebno je reći, postoje i vrlo slo-žene snage i pokreti koji djeluju u dijelu svijeta koji se naziva islamskim. To dvoje ni u kom slučaju nisu identični i ne treba ih miješati u svrhu bilo kakve naučne analize. Ali ih ne treba ni potpuno odvajali. Taj dio zemaljske kugle nazvan islamskim svijetom je islamski u najdubljem smislu, po tome što su tokom vijekova zakoni, kultura, društvene strukture, i zapravo, čitav pogled na svijet naroda koji je tu živio u svojoj dubini oblikovani islamom. Štaviše, nakon više od jednog vijeka dugog povlačenja i ponekad ponovne kapitulacije pred Zapadom, mnogi ljudi iz tog svijeta nazvanog islamskim ponovo na razne načine traže da se okrenu islamu, tako da bez ikakve sumnje postoji "preporod" ove ili one vrste, povezan s islamom u mnogim islamskim zemljama, mada, kao što je već raspravljano, oblik pa čak i sadržaj ovog "preporoda" je daleko od toga da bude svuda isti. Također je bitno ponoviti da su svi pokreti koji se služe imenom, simbolima i jezikom islama autentično islamskog karaktera.
Ostaju dakle, da se razmotre islam i islamski svijet i postoji veza izmedu tog dvoga u svjetlu primjerenosti islama, bez obzira kako ga razne grupe razumijevale i interpretirale tom svijetu. Buduća usmjerenja tog dvoga, naime, islama kao vjere i islamskog svijeta, najvjerovatnije neće biti ista, ali ne mogu biti ni potpuno nepovezana. Izučavati razne tekuće škole misli i gledanja unutar islama i u krugovima muslimanskih mislilaca, će stoga sigurno baciti svjetlo na ono što će se vjerovatno dogoditi u samom islamskom svijetu, imajući na umu da će, nesumnjivo, sile i događaji izvan islamskog svijeta imati najdubljeg uticaja na taj svijet, a da nisu ni na koji način povezani sa unutarnjim vjerskim i teološ-kim snagama islama. Nagađanja o ovom drugom tipu budućeg nametanja islamskom svijetu i ulozi ovih vanjskih snaga u promjeni sudbina islamskih naroda, kao što smo se svi osvjedočili u nekoliko islamskih zemalja tokom nekoliko prošlih godina, ne može biti problem ove studije. Naš zadatak će, prije, biti da izučavamo usmjerenja povezana sa samom islamskom misli, onako kako bi ona mogla uticati na budućnost islamskog svijeta. Taj uticaj specifične forme islamske misli na ovaj ili onaj segment islamskog društva je jedna, invazija stranih trupa ili manje vidljive manipulacije i miješanje, nešto sasvim drugo. Iz nužde se mi ovdje možemo baviti samo ovom prvom kategorijom.
Da zaključimo ono što se naširoko raspravljalo u prethodnim poglavljima: unutar islamskog vjerskog univerzuma može se razaznati, ne jedna, već veliki broj snaga i oblika aktivnosti koje se mogu klasificirati u četiri kategorije mada se unutar svake te kategorije može sagledati širok spektar raznolikosti. Ove opšte kategorije, kao što je već rečeno, mogu se nabrojati ovako: modernizam, mesijanstvo, "fundamentalizam" i tradicionalni islam. Staviše, ove su kategorije takve prirode, da će se uprkos njihovoj raznovrsnosti i često unutarnjoj opoziciji, one najvjerovatnije nastaviti i u neposrednoj budućnosti. Modernizam, koji je najneodređeniji od ovih termina, i dalje prolazi kroz promjenu sadržaja iz jedne decenije u drugu. Muslimanski modernisti kasnog 19. vijeka, ili čak od prije četrdeset godina, nisu branili iste teze kao ovi današnji, zbog prolazne prirode samog modernog svijeta. Ali se oni svi zovu modernistima, jer cijene i do izvjesnog stepena imaju povjerenja u ovaj ili onaj vid ovog post-srednjevjekovnog razvoja na Zapadu koji se naziva modernizmom; i takode zato što su pokušali i dalje pokušavaju da interpretiraju Islam, ili neke od njegovih osobina, u skladu sa idejama, vrijednostima i normama uzetim iz modernog gledanja na stvari, sa svojim vlastitim širokim spektrom raznolikosti. Modernistička škola ide od onih koji žele da reinterpretiraju islam u svjetlu humanističkih i racionalističkih tendencija zapadne misli i koji se povezuju sa preovladavajućim obrascem liberalizma na Zapadu, do drugih koje privlači marksistički pogled na svijet i koji su postali mnogo brojniji tokom decenija nakon Drugog svjetskog rata. Islamski modernisti sežu od ozbiljnih učenjaka i mislilaca poput Fazlu-r-Rahmana i Muhameda Arkuna do novinarskih popularizatora, od onih koje je privukao francuski egzistencijalizam i personalizam, kao što je Muhamed Lahbabi, do onih na koje je duboko uticala marksistička misao, kao 'Ali Seri'ati i Abdullah Lerui. Ova klasa modemista se obično istovremeno duboko bavila druš-tvenim aspektima islama i često jednom vrstom "filozofije Trećeg svijeta", koja je bila oznaka francuskih intelektualnih krugova od Drugog svjetskog rata. krugova u kojima se gajila većina ovog tipa muslimanskih "reformističkih" mislilaca.
Sve u svemu, uticaj islamskih modernista starije generacije opao je u većini muslimanskih zemalja. Često zasnovan na osjećaju inferiomosti vis-a-vis Zapada i želje da oponašaju sve zapadno, raniji reformisti su bili snažna sila sve dotle, dok je sam zapadni model izgledao održiv, i zapravo dominirao cijelim svijetom. Postepenim slabljenjem preovladavajućeg zapadnog obrasca na samom Zapadu, u kombinaciji sa tragedijama koje se i dalje događaju u islamskom svijetu, na takav način da se u očima stanovništva povezuju sa Zapadom, došlo je do smanjenja uticaja "liberala", zapadno orijentisanih muslimanskih mislilaca. Ovaj pravac će najvjerovatnije nastaviti da postoji sve dok sile koje djeluju, posebno u arapsko-izraelskom pitanju, i dalje nastave da budu takve kakve jesu.
Drugi tip modernista, međutim, koji Loka zamjenjuje Marksom i umjesto zapadnog kapitalizma prihvata neki oblik socijalizma, koji pokušava da izgleda kao junak Trećeg svijeta i zastupnik "potlačenih masa", možda je kasno stigao u islamski svijet, ali je daleko od toga da je njegov uticaj na izmaku. Naprotiv, ima mnogo razloga da mislimo da je on u usponu u mnogim dijelovima islamskog svijeta, pošto ga potpomažu materijalno i finansijski odredeni izvori iznutra i izvan tog svijeta. Njegova će se snaga umanjiti samo ako se tradicionalni muslimanski mislioci direktno sukobe sa doktrinama ove vrste kriptomarksizma kao što se desilo jedanput, ili dva puta (na primjer u "Principima filozofije realizma" Alame S. M. H. Tabatabaija) radije nego ga zaobilazeći i odbijajući da se razmotre njegove implikacije, kao što je zapravo bio slučaj sa tolikim savremenim muslimanskim ličnostima.
Mesijanstvo je uvijek bilo prisutno u islamu i manifestovalo se kadgod je islamska zajednica osjetila neposrednu opasnost po svijet svojih vrijednosti i smisla. Evropska invazija islamskog svijeta u 19.vijeku bila je svjedokom jednog takvog mesijanstva koje se pojavilo od Zapadne Afrike do Sudana, od Persije do Indije. Taj talas je poprimio vrlo različite oblike u kontekstima raznorodne prirode rezultirajući u Mehdiju u Sudanu, kao i u Babu u Persiji. Ali osnova tog fenomena bila je gotovo svuda ista. Ona je bila - pojava harizmatske ličnosti koja tvrdi daje Mehdi, ili njegov predstavnik u direktnoj vezi s Bogom i njegovim zastupnicima u Svemiru, a predstavljala je božansko posredovanje u istoriji s eshatološkim prizvukom. Nekoliko posljednjih godina svjedoci smo oživljavanja ovog tipa religijskog fenomena. Rane faze pobuna u Iranu 1978. definitivno su imale mesijansku dimenziju, a da ne pominjemo osvajanje Velike džamije u Meki 1979., gdje su, začudo, mesijanske tendencije bile pomiješane sa jednom vrstom vahabizma. U ovom kontekstu se takođe mogu spomenuti nedavni mesijanski pokreti u sjevernoj Nigeriji.
Postoje svi razlozi da se očekuje da takvi oblici mesijanstva nastave da se javljaju i u budućnosti. Dok milijarda ljudi postaje sve više frustrirana zbog neuspjeha da postigne svoje ciljeve, za koje vjeruju da imaju legitimno pravo da ih ostvare, jedna reakcija je sasvim sigurno neka vrsta političko-društvene erupcije ili pobune. Međutim, druga moguća reakcija je mesijanstvo koje obećava pobjedu uz božansku pomoć, ali na osnovu razaranja postojećeg poretka. Mesijanstvo ne može, a da ne posjeduje "revolucionarni" karakter. Zato tradicionalni muslimani vjeruju da će samo Mehdi lično, koji će se pojaviti prije kraja historije, biti u stanju da izvede pravu vjersku revoluciju koja će značiti ništa manje nego uspostavljanje Božanskog Poretka na zemlji, dok su sve druge revolucije oblici subverzije i daljeg razaranja onoga što je preostalo od vjerske tradicije. Ustvari, talas mesijanstva će se obavezno povećati u skladu sa nekim riječima Poslanika islama o znacima novijeg doba, do te mjere, da svijet postaje opasnije mjesto za život, a posebno dok se muslimanski narodi vide u sukobu sa tuđinskim silama sa svih strana, koje prijete samom njihovom postojanju.
Sto se tiče "fundamentalizrna", kako je istaknuto u prethodnim poglavljima, njegova upotreba od strane novinara, pa čak i naučnika, u vezi sa širokom lepezom pojava u islamskom svijetu i tokovima islamske misli, je vrlo nesretna i varljiva, jer je taj termin uzet iz kršćanskog konteksta u kojem on ima sasvim različitu konotaciju. "Fundamentalizam" u kršćanskim vjerskim krugovima, posebno u Americi, odnosi se na konzervativne oblike protestantizrna, obično antimodernističke, sa prilično uskom i bukvalnom interpretacijom Biblije i sa snažnim naglaskom na tradicionalnoj kršćanskoj etici. Ove karakteristike imaju malo veze sa većinom onoga što se danas klasificira pod imenom "fundamentalizma" u Islamu. mada neki od pretjerano egzoteričnih, ali tradicionalnih tokova islamske misli takode nazvanih "fundamentalističkim" zaista dijele nekoliko zajedničkih crta sa fundamentalizmom, onako kako se on općenito shvata na engleskom jeziku. Razlike su, međutim, mnogo veće od sličnosti, posebno u onim više nasilnim protiv-zapadnim i "revolucionarnim" strujama, koje uprkos njihovom vanjskom anti-zapadnom stavu sad takode govore o sebi kao "fundamentalistima", pošto su izmislili ovu riječ za ovaj specifični kontekst, jer takav termin tradicionalno nije postojao u različitim islamskim jezicima (na primjer, bunjanga.rii'i persijskom).
Termin integrism, koji se na francuskom upotrebljava da opiše isti niz pojava kao "fundamentalizam", mogao bi izgledati prikladniji jer se odnosi na poglede onih tradicionalnih katolika koji žele da integrišu cio život u svoju vjeru, i obrnuto, svoju vjeru u sve aspekte života. Gledano u ovom svijetlu, moglo bi se reći da je tradicionalni islam takode integristički i nikada nije ni prestao da bude takav. Ali upotrijebiti taj termin za ono što sad postaje poznato na engleskom kao "fundamentalizam" je subverzija njegovog značenja i poništenja osnovne razlike koja postoji izmedu vocine onog što se naziva "fundamentalizmom" i tradicionalnog islama, razlike na kojoj smo insistirali kroz cijelu ovu knjigu, kao i u ovoj raspravi o savremenom islamu i njegovim budućim tokovima. Bilo kako bilo, ne samo upotreba termina integrizam i "fundamentalizam", već i klasifikacija veoma raznovrsnog niza fenomena i tendencija pod takvim imenima, je jedna varljiva osobina mnogih od sadašnjih izučavanja islama i pomaže da se sakriju dublje realnosti ovdje uključene, kao i bitna činjenica da mnogo onoga što se naziva "fundamentalističkim islamom" nije tradicionalno, već antitradicionalno i suprotstavljeno kako duhu tako i slovu islamske tradicije, onakve kako se ona shvatala i upražnjavala tokom vijekova od dolaska kur'anske objave. Treba ponoviti da su pod kategorijom "fundamentalističkog" uključene i organizacije koje se nadaju da će potpuno islamizirati društvo primjenom šerijata, ali na miran način, ali i one koje govore o "revoluciji", i koriste sve ideologije pa čak i tehnke koje pripadaju revolucionamim pokretima savremene evropske istorije ali sa islamskom obojenošću. One uključuju pokrete zasnovane na ideji vladavine uleme, kao u Iranu, pa do onih koji pokšavaju da eliminišu uticaj uleme i, iz praktičnih razloga, i njihovo postojanje, kao u Libiji. One obuhvataju organizacije toliko raznorodne kao što su Džema'ati islami iz Pakistana i Ihvanu-l-muslimin, i vlasti tako dijametralno suprotnih po strukturi, kao što su one u Saudijskoj Arabiji i današnjem Iranu.
Da bi se steklo dublje razumijevanje tih snaga u akciji koje će morati da odluče o pravcima u bliskoj budućnosti, važno je jasno razlikovati izmedu većine onoga što se naziva "fundamentalističkim islamom" od strane zapadne nauke, i tradicionalnog islama. Ono što je raznim pokretima, opisanim kao "fundamentalistički", zajedničko jesu kulturne i religijske frustracije prije snažnog napada zapadne kulture i želje da se potvrde u ime islama. Ali njihov zajednički teritorij se završava na toj tački, jer nastojeći da postignu svoje ciljeve neki su pribjegli revolucionamom žargonu sa Zapada, drugi puritanskoj i racionalističkoj interpretaciji islama, koja bi dokrajčila cijelu islamsku intelektualnu i duhovnu tradiciju u ime praiskonske čistote koja više nije dostupna. Ova druga grupa, mada ograničena u svom shvatanju i cijenjenju islamske tradicije, bar prihvata dio te tradicije, naime šerijat, koji je dio "fundamentalizma" najbliži tradicionalnom islamu, dok je prva protivtradicionalna po svojoj prirodi i. metodama, uprkos svom pretvaranju. Štaviše, kod mnogih od ovih takozvanih "fundamentalističkih" pokreta, ljevičarska ideologija je jednostavno zamijenila ideologiju klasičnih, liberalnih škola Zapada, koje je oponašala jedna ranija generacija vesterniziranih muslimana. Isto tako su mržnja, osjećaj osvete, stalna uznemirenost i slijepi bijes, počeli da karakterišu mnoge od ovih pokreta, umjesto mira, smirenosti, harmonije i objektivnosti koje su obično karakterizirale autentične manifestacije islama od početka, i koje se odražavaju i u Kur'anu i u ličnosti Poslanika. U pokušaju da se islamu vrati njegova snaga na istorijskoj pozornici, mnogi od ovih pokreta su izobličili samu prirodu islama. Prije nego što je ovo istinski Preporod islama, preporod koji se zapravo dešsva u mnogim krajevima svijeta, ovo zapravo predstavlja jednu drugu formu modernizma, ali mnogo opasnije vrste od onih ranijih, jer se koristi jezikom i izvjesnim popularnim simbolima islamske vjere, dok prihvata neke od najnegativnijih i duhovno najrazornijih aspekata savremenog Zapada, uključujući marksizam. Šta više, u ime vjerskog žara, oni zatvaraju vrata svim intelektualnim naporima i logičkim promišljanjima i problemima i opasnostima koje se zaista suprotstavljaju islamskom svijetu.
Ako se i dalje nastavi s uništavanjem nada i težnji islamskog svijeta snagom tekućih dogadaja, nema sumnje da će "fundamenta1istički" pokreti revolucionarnog tipa nastaviti da se manifestuju čak i šire. Ne smije se zaboraviti činjenica da mnoge od ovih pokreta podržavaju i veličaju ne samo unutarnje snage, već takođe i komunistički svijet kao i određene snage na samom Zapadu, od kojih svaka pruža podršku iz svojih vlastitih razloga. Pa ipak, kad se jedanput isproba ideologija ove vrste, ona ne može dugo preživjeti, osim ako nije u stanju da postigne ciljeve koje je obećavala. Islam je još uvijek dovoljno snažan u islamskom svijetu, i u stanju je da na duge staze procijeni islamski duh svih pokreta i ideologija koje se služe njegovim imenom. Najvjerovatnije, kako vrijeme prolazi, strogost ovog testa od strane vjerske savjesti te zajednice, snažnije će osjetiti svi pokreti, snage i vlade koje govore o "islamskoj ideologiji". Ma kako bile stvarne političke implikacije ovog prosijavanja i testiranja tih snaga od strane islamske populacije, izgleda da ima malo sumnje da će na nivou vjerske misli, ili samog islama smatranog kao vjere, obavezno doći do većeg prepoznavanja ovih pokreta, koji su danas nazvani "fundamentalističkim" u islamskom društvu. Ideologija je jedan zapadni pojam jedva prevodiv na arapski i perzijski. Ako je islam sam interpretiran, ne kao jedna sveobuhvatna vjera ili ed-din, već kao ideologija koja služi jednom odredenom pokretu ili režimu kao njegova ideološka kulisa u savremenom smislu, onda se neuspjeh tog pokreta, ili režima, odražava na sam islam. U ovom slučaju ili ljudi izgube vjeru, ili počnu pomno ispitivati aktualnu prirodu snaga koje su same sebe predstavile kao islamske. Svaka od ovih tendencija je spremna da se aktivira do one mjere, do koje su "fundamentalistički" pokreti sposobni da imaju stvarnu vlast i da djeluju na svakodnevne živote ljudskih bića.
Napokon, tu je i sam tradicionalni islam da se razmotri, koji se, kako je rečeno, često pogrešno zamjenjuje za "fundamentalizam", onako kako se taj termin sada upotrebljava. Upravo talasima modernizma, puritanskim reakcijama mesijanstva i nasilnim i revolucionarnim, ili teološki ograničavajućim oblicima "fundamentalizrna", tradicionalni islam i dalje preživljava. Većina muslimana još uvijek živi u svijetu u kojem se ravnoteža propisana šerijatom i blaženstvom islamske duhovnosti može naći do izvjesne mjere, uprkos iskustvima evropskog kolonijalizma, izvjesnog stepena dekadencije u islamskom svijetu (koji je postao primjetljiv u 18. vijeku, a povećao se tokom 19. vijeka), stalnih političkih previranja i brojnih ekonomskih problema sa kojim se suočavaju mnoge muslimanske zemlje. Većina tumača šerijata je još uvijek tradicionalna ulema. Sufijski redovi, ne da nisu zamrli, već još uvijek posjeduju unutarnju vitalnost; među njima se takođe može naći nekoliko duhovnih učitelja. A ni tradicionalne intelektualne i teološke nauke ni u kom slučaju nisu mrtve. Staviše, kao što je već spomenuto, tokom nekoliko prošlih decenija u islamskom svijetu se pojavila jedna nova klasa učenjaka i mislilaca, koji su tradicionalni po svojoj odanosti i odbrani cijele i integralne islamske tradicije, ali koji takode duboko poznaju zapadni svijet i sposobni su da pruže intelektualne odgovore, sa islamskog stanovništva, na probleme koje postavlja savremeni svijet, radije nego da se vraćaju slijepoj vjeri, ili jednostavnom parolaštvu i retorici. Tradicionalni islam će obavezno opstati u budućnosti, posebno zato što sama struktura islamske tradicije, sa svojim naglaskom na neposrednoj vezi izmedu čovjeka i Boga i nedostatku centralnog vjerskog autoriteta, sadrži maksimum zaštite za preživljavanje u svijetu kakav je današnji. Staviše, novostvorena klasa tradicionalnih muslimanskih učenjaka i mislilaca, koji u potpunosti poznaju prirodu savremenog svijeta, njegovu školu mišljenja, filozofiju i nauku, obavezno će se povećati. Zapravo, ona to čini već sada. Ova tendencija će se vjerovatno širiti, štaviše, do te mjere da razni pokušaji činjeni od strane različitih grupa unutar "fundamentalističkog" tabora da islamiziraju društvo, znanje i obrazovanje, bez pune podrške islamske intelektualne tradicije ne uspijevaju da daju rezultate koji se od njih očekuju. Opadanje kvaliteta tradicionalnog života će se najvjerovatnije nastaviti, ali tradicionalni islam će svakako preživjeti u svojim raznovrsnim dimenzijama i aspektima i na kraju će biti sudija i kriterij toga koliko su zaista islamski svi ti preporodi i buntovni pokreti koji za sebe tvrde da su islamski po karakteru.
Već nekoliko vijekovaje predominantni oblik teologije u sunnitskom dijelu islamskog svijeta eš'arijski, zasnovan na jednom sveobuhvatnom voluntarizmu, koji je rezultirao u jednoj manje ili više fideističkoj poziciji po kojoj je znanje podložno vjeri. Staviše, uspon pokreta kao što je vahabizam, salafizam i slično, samo je doprinio da ojača ova tendencija, čak i u šiijskom svijetu, gdje teologija koja prevladava, više vodi ka intelektualnim aspektima islamske tradicije, ahbari usuli debatama i predominaciji egzoteričnog elementa krajem safavidskog perioda pa dalje, dovela su do toga da ono što se tradicionalno naziva "intelektualnim naukama" (el- 'ilmu-l-ak1ijjeh) bude zasjenjeno do izvjesne mjere. Stoga, sve u svemu, i uprkos preživljavanju centara aktivnosti intelektualnih nauka u izvjesnim područjima, posebno u Persiji i na Indijskom potkontinentu, kad su se oni islamski mislioci pod uticajem ovog fideizma sukobili sa Zapadom, oni su to učinili uglavnom sa stanovišta bespomoćnosti pred specifično intelektualnim i racionalnim izazovima savremenog svijeta, pa su morali naći pribježište, bilo u opoziciji zasnovanoj na fanatizmu, ili utočište u emocionalnim aspektima same vjere. Rezultat je morao biti katastrofalan, jer glavni izazov savremenog Zapada islamu, nasuprot, recimo, mongolskom osvajanju, nije primarno vojni, mada je svakako prisutna i vojna dimenzija čak i nakon prividnog kraja kolonijalnog perioda. On nije ni prvenstveno vjerski, kao što je bio u susretu islama s hinduizmom. Taj izazov se, prije, odnosi uglavnom na domen duha i zahtijeva reakciju koja odgovara njegovoj prirodi, dok sve donedavno reakcija islamskog svijeta nije bila poput reakcije islama iz ranih vijekova, kad je bio suočen sa grčko-aIeksandrijskim naukama i učenošću. Svijet islamskih vjerskih učenjaka nije dao svoje Ibn Sine, el-Birunije ili čak el-Gazalije. Ta reakcija je uglavnom odražavala fideizam i voluntarizam koji su dominirali vjerskim centrima učenosti.
Tokom nekoliko proteklih godina, islamski mislioci su počeli da se potpunije suočavaju sa ovim problemom i da se ne mire ne samo sa društvenim, već i sa intelektualnim i kulturnim izazovima Zapada. Brojni autoriteti u cijelom islamskom svijetu su shvatili značaj ponovne islamizacije obrazovnog sistema i integracije savremenih nauka u islamsko viđenje svijeta. Mnoge obrazovne konferencije koje se bave ovim problemima su održane ili se planiraju za budućnost. Nema sumnje da će ova tendencija i dalje rasti u godinama koje dolaze i da neće tako lahko izgubiti svoju pokretačku snagu. I dalje će biti pokušaja da se stvori jedinstven obrazovni sistem u raznim islamskim zemljama da zamijeni ona dva suprotstavljena (tradicionalni islamski i moderni) koji dominiraju danas u većini islamskih zemalja. Isto tako, nastaviće se napori, kojima će se pokušati "islamizacija" raznih nauka, od humanističkih do društvenih, pa čak i prirodnih nauka.
Glavno je pitanje, dok se koristi samo jedna dimenzija islamske tradicije, naime šerijat, a ipak zanemaruju druge dimenzije i čitava intelektualna i duhovna tradicija islama, da li je moguće izvesti jedan takav poduhvat. Ustvari, je li moguće integrisati nauke prirode u islamska shvatanja ograničavajući se samo na islamske pravne nauke i doslovno značenje ajeta Kur'ana, ili zamjenom jedne intelektualne reakcije pobožnošću, bez obzira koliko ona bila iskrena? U sadašnjem trenutku djeluju dvije sile u ovom nastojanju islamiziranja obrazovanja i nauke. Jedna je blisko povežana sa izvjesnim dijelovima onog spektra koji se naziva "fundamentalizmom" i vidi uspjeh ovog procesa, kao ni šta drugo već rezultat i posljedicu ponovnog uspostavljanja šerijata u društvu. Ova grupa manje ili više slijedi voluntarističko-fideističku teološku poziciju kojoj je dodato odbacivanje integralne intelektualne i duhovne tradicije islama, i puritansko-racionalističku tendenciju, koja se vraća takozvanim "reformističkim" pokretima 19. vijeka.
Druga grupa, koja je tradicionalna, prije nego "fundamentalistička", nastoji da postigne isti cilj islamizacije, ali putem pribjegavanja potpunoj islamskoj intelektualnoj tradiciji kombinovanoj sa dubokom kritikom samog savremenog svijeta, zasnovanoj na tradicionalnim principima. Dok se slaže s prvom grupom u pogledu značaja primjene šerijata, ova grupa vjeruje da se na intelektualne izazove koje postavlja savremeni svijet može, prije svega, odgovoriti samo dubokim razumijevanjem ovih izazova, i drugo, primjenom intelektualnih principa islamske tradicije, da bi se suprotstavilo ovim izazovima i prernisama savremenog pogleda na svijet, koji se suprotstavlja svetom islamskom univerzumu, ne u ovom ili onom detalju, već u principu. Staviše, ova druga grupa vjeruje da se na izazov modernizma ne može odgovoriti sve dok se u cijelosti ne oživi islamska intelektualna i duhovna tradicija. Ona tvrdi da su samo duhovni, unutarnji i ezoterički aspekti vjere u stanju da pruže lijek za neke pukotine koje se javljaju u zidu egzoteričke religije, kao rezultat napada posvjetovljenih i anti tradicionalnih snaga. Slučaj islama ne može biti izuzetak od ovog pravila.
Obje ove grupe, kao i njihove ideje i ciljevi, obavezno će se nastaviti i u bliskoj budućnosti. Staviše, stepen uspjeha, kojeg ima svaka ova škola, uticaće na tok islamske teologije i same vjerske misli. Naravno, posvjetovljavanje snaga suprotstavljanih obrazovnom cilju obiju grupa je takode živo i aktivno u mnogim zemljama i neizbježno će uticati na događaje u ovom domenu u znatnoj mjeri, bar u nekim glavnim islamskim zemljama. Njihov uticaj na samu islamsku misao putem obrazovnih kanala će, medutim, obavezno biti manji nego uticaj prvih dvaju gore spomenutih grupa gdje će sekularisti u obrazovnoj teoriji i praksi najvidljivije vršiti svoj uticaj, u tome što će pomagati da se nastavi postojanje dvojnog sistema obrazovanja u islamskom svijetu, sa očiglednim rezultatima, da jedan takav sistem obučava članove jednog jedinstvenog društva, koji imaju suprotne stavove o bitnim pitanjima i koji se ne mogu ujediniti sa svojim zemljacima u stvaranju jednog integrisanog društvenog poretka.
Na ovom području, čak i oni koji žele da islamiziraju obrazovni sistem često nesvjesno doprinose njegovoj daljnjoj sekularizaciji svojom željom da potpuno zbrišu već jedan vijek stare "moderne" obrazovne ustanove, u mnogima od kojih su generacije pobožnih muslimana nastojale da stvore neku vrstu mosta izmedu tradicionalističkih Skola i onih novih i čak su se trudili da oforme klasični islamski naučni rječnik jezika poput arapskog i perzijskog, da bi oni postali odgovarajuće sredstvo za izraža-vanje savremenih naučnih disciplina. U godinama koje su pred nama, najvjerovatnije će doći do rivaliteta izmedu onih koji žele da islamiziraju već postojeće obrazovne ustanove, time otklanjajući sadašnje razdvajanje koje postoji čak i uprkos napora jednog broja odanih muslimana - nastavnika i mililaca tokom prošlog vijeka, i onih koji bi da potpuno dokrajče postojeće savremene ustanove u ime modela "novih" institucija islamske prirode. Današnji napor da se stvore islamski univerziteti po muslimanskom svijetu i njihovi beznačajni uspjesi izvan polja specifično vjerskih disciplina (kao što je Uzvišeni Zakon i hermeneutika), kad se postavi nasuprot ogromnim preprekama sa kojima se suočavaju, otkrivaju veličinu tog zadatka i ključnu ulogu koju će cio taj proces islamizacije u obrazovanju i naukama koji je sada u toku, imati za budućnost i islamske misli, kao i islamskog svijeta.
Povećanje svijesti islamskog svijeta kao pojedinačnog entiteta je samo po sebi jedna od značajnih tendencija koje se mogu zapaziti u tom svijetu, tendencija koja će se obavezno i nastaviti. I tradicionalisti i "fundamentalisti" gaje ideal jedinstva islamskog svijeta, mada oni zamišljaju njegovo ostvarenje na vrlo različite načine. Mesijanstvo je, s druge strane uvijek držalo ujedinjenje islamskog svijeta kao jedan bitni dio svoje perspektive i programa. Prema tradiciji, Mehdi je onaj koji će konačno ponovno ujediniti islamski svijet prije kraja svijeta. Narastanje svijesti o islamskom etosu i reakcije na nasrtaje Zapada učinili su zapravo jedinstvo motom islamskog svijeta za političke i vjerske snage svih boja i uvjerenja, osim, naravno, sekularista. Ovim snažnim islamskim osjećanjem manipulisale su neke "fundamentalističke" snage, čak su uspostavljeni i režimi čiji su neposredni politički ciljevi ništa drugo već stvaranje ovog jedinstva, ali obično bez ikakvog rezultata osim daljeg slabljenja islamskog svijeta.
Želja da se ovo jedinstvo postigne takođe se pokazuje u jakoj sklonosti teoloških krugova da dade do tješnje saradnje i boljeg razumijevanja između sunizma i ši'izma. Ova tendencija, koja je stara nekoliko decenija i čiji je vrhunac bila deklaracija od prije jedne generacije od strane Sejh Seltuta, tadašnjeg rektora EI-Azharskog univerziteta, da će se Zakon šiizma Dvanaest Imama predavati kao jedna od ortodoksnih škola prava u toj poštovanoj ustanovi, će se obavezno nastaviti. Takode, međuislamski dijalog između sunitskih i šiitskih mislilaca najvjerovatnije će se proširiti na pravnom, teološkom i filozofskom planu. Naporedo s ovim vjerskim događajima, međutim, političko korištenje sunnitsko-šiitskih razlika ne samo da se nastavlja, već se i pogoršava do te mjere da se islam upotrebljava kao političko sredstvo od strane jedne grupe, ili režima, protiv druge. Ove razlike pružaju takođe idealnu priliku za sve vanjske sile koje žanju svoje prednosti iz slabosti islamskog svijeta i stvaranja haosa i nereda u njemu - da ne spominjemo otvoreno ratovanje. Poremećaji, pa čak i ratovi proteklih godina povezani sa sunnitsko-šiitskim razlikama vjerovatno neće i ščeznuti u prisustvu političkih snaga posebno aktivnih u središnjim područjima islamskog svijeta, dok će se takođe vjerovatno povećati tendencija medu islamskim misliocima i tradicionalnoj ulemi u oba tabora da izvući korist iz međusobnog dijaloga i ponovno se približe u mnogim teološkim i čak pravnim pitanjima.
Protiv ove snažne želje prema "ujedinjenju" i svijesti islamskih naroda o tome da su jedan narod, ili ummet (umrna), kako se spominje u Kur'anu, stoji ne samo sila nacionalizma u njegovom svjetovnom smislu, onako kako je izveden iz Francuske revolucije, ili rasnih oblika etničkog provincijalizma, već i iz umjerenijeg i trezvenijeg oblika, koji bi se mogao nazvati "islamskim na'cionalizmom". Od 19. vijeka snage nazivane arapskim nacionalizmom, turskim nacionalizmom, iranskim nacionalizmom i slično, najsnažnije su bile u srednje-istočnom regionu islamskog svijeta. Dakle, postoje revolucionarni panislamski pokreti koji se suprotstavljaju svim takvim snagama u ime političkog Jedinstva islamskog svijeta. Ove dvije suprotstavljene sile će se i dalje boriti jedna protiv druge u godinama koje predstoje. Teško je zamisliti da će snage za ujedinjenje islama uspjeti u postizanju jednog cilja, koji prema Poslanikovoj tradiciji (hadis) treba da postigne sam Mehdi, mada će do veće saradnje, komuniciranja i razmjene vjerovatno doći izmedu raznih islamskih naroda i nacija na mnogim poljima, od ekonomskog i političkog, do kulturnog. A nije vjerovatno ni da će snage nacionalizma odumrijeti. Ustvari sad postoje tendencije raspirivanja vatre čak i manifestacije više lokalnog nacionalizma, koji ako bi bio uspješan, ne samo da ne bi vodio jednom jedinom islamskom svijetu, već bi prouzročio stvaranje malih, ali bespomoćnih državica, koje su na milosti vanjskim silama, koje bi mogle njima-mani puli sati još lakše nego sada.
Međutim, treba razmotriti i treću vrstu sile, naime tradicionalni, "islamski nacionalizam" u smislu onog poznatog hadisa. "Ljubav prema svom narodu proizilazi iz vjere." Dugo vremena prije Francuske revolucije, Arapi su znali da nisu Perzijanci ili Turci, ili obratno, mada je Arap mogao putovati iz Tandžera i nastaniti se u Delhiju bez ikakve teškoće, ili je Persijanac mogao preseliti u Istanbul, ili Hajderabad i tamo sebi stvoriti drugi dom. Mnogi analitičari brkaju ovu tradicionalnu svijest da je Egipćanin, ili Perzijanac Perzijanac sa nekim skorašnjim oblicima nacionalizma evropskog tipa. Izmedu krajnosti ove utopističke ideje o jedinstvenoj islamskoj državi koja obuhvata do islamski svijet i malih zaraćenih država koje i dalje slabe iznutra kao rezultat stalnog neprijateljstva i rivalstva, može se zamisliti ponovni nastanak jedne buduće tendencije ka jednoj vrsti islamske političke misli, koja povezuje ideal jedinstva islamskog svijeta zasnovan na kulturi, Božanskom zakonn, intelektualnom životu, itd., sa odvojenim političkim jedinicama koje obuhvataju glavne narode i kulturne zone islamskog svijeta, kao što je arapska, perzijska, turska itd. Najteže je predvidjeti tendencije u jednom domenu gdje su, u svijetu haosa, politički faktori tako raznorodni i gdje čovjek stoji na živom pijesku. Ali, sigurno, ovo kombinovanje osjećaja vjere sa patriotizmom, u jednom tradicionalnijem smislu, uopšte se ne može odbaciti kao mogućnost, posebno medu narodima koje su već opekle vatre fanatizma i ekstremizma, nametnute im u ime islama i u ime jednog neuhvatljivog još nepostojećeg medunarodnog poretka, koji, u masama, ne može zamijeniti njihovu prirodnu ljubav prema domovini, jeziku i narodu, i koji, u izvjesnim slučajevima, čak stvara opasnost da će se i sama njihova vijekovima duga ljubav prema islamu smanjivati, ljubav koja je u njihovim očima uvijek povezivana sa privrženošću domovini.

Ima malo sumnje o tome da će se ono što se nazivalo "izazov islamu" pred modernim svijetom nastaviti i u godinama što dolaze, ali će vjerovatno poprimiti nove oblike pored već postojećih. Dok će politička previranja, služeći se imenom islama, i dalje nastaviti u svijetu u kojem islamske snage ne uživaju potpunu slobodu djelovanja, već gdje umjesto njih vanjske sile imaju pristup i mogu manipulisati tim snagama, vjerovatno će se dogoditi i druge reakcije koje nisu zasnovane jednostavno na osjećanjima i fanatizmu. Kako se sadašnje snage koje rade na preporodu služe radijem i televizijom da napadnu Zapad, sa svojim predstavnicima koji borave u zgradama što oponašaju zapadnu arhitekturu, i voze se ulicama projektovanim u skladu sa modernim idejama urbanizacije, druge snage će se pojaviti, da izučavaju nauku i tehnologiju, društvene teorije i ideje urbanog razvoja, koje je islamski svijet slijepo oponašao, kao da to nema nikakve veze s vjerom, dok su napadali onu civilizaciju čiji su to proizvodi. Vjerovatno će doći do veće borbe protiv modernizma nego ikada ranije, na polju umjetnosti, arhitekture, literature, nauke i filozofije. Nedavni interes za oživljavanje islamske arhitekture i planiranja gradova, kao i umjetnosti i zanata, je znak ove značajne tendencije, koja sama dopunjava preporod intelektualne i duhovne tradicije islama. Borba će vjerovatno biti ogorčena, vođena neposredno intelektualnim sredstvima na poljima od istoriografije, društvenih nauka, jezika i literature, umjetnosti i nauka, pa do izučavanja drugih religija. Štaviše, ova intelektualna borba će uticati na vjersku misao samog islama i mentalitet muslimana i prema tome uticati na cio tok budućih događaja u islamskom svijetu.
Kako razni talasi mehdizma i "fundamentalizrna" nisu uspjeli da riješe probleme islamskog svijeta dok zapravo ne dade Mehdi:, i kako dosada postojeći tipovi modernizma pokazuju svoj neuspjeh u svijetu u kojem se civilizacija, iz koje se rodio modernizam, i sama suočava sa svojim najvećim krizama, središnja realnost u islamskom svijetu će najvjerovatnije postati borba, ne između tradicionalnog islama i otvoreno izraženog sekularizma i modernizma, kao što je donedavno bio slučaj, već između tradicionalnog islama i raznih protiv-tradicionalnih i ljevičarskih ideologija koje paradiraju kao islam. To je jedna od karakteristika života kasnog 20. vijeka, što se takođe u potpunosti vidi u kršćanstvu, da snage protivne vjeri više ne djeluju samo izvan tvrdave vjere, već pokušavaju da je razore iznutra, prodiranjem u nju i preru šavanjem u jedan njen dio. Velika je razlika izmedu vremena kada je Džemaludin Astrabadi poznat kao Afgani, napisao svoje djelo Pobijanje materijalista, u kojem se napada Zapad kao materijalistički i agnostički, ili da učenjaci EI-Azhara napadaju komunizam da je bezbožnički, i skorašnjih prepirki izmedu tradicionalnih muslimana i onih koji zastupaju ciljeve komunističkog svijeta, ali koji sebe nazivaju islamskim. Glavna bitka budućnosti u islamskom svijetu biće vjerovatno izmedu ovih dviju snaga, a centralni problem će biti rušenje islama iznutra, od strane snaga koje tvrde da govore u njegovo ime.
U godinama koje dolaze, isto tako će se nastaviti debata izmedu onih koji bi željeli interpretirati islam kao vjeru u tradicionalnom smislu, nasuprot onima koji govore o islamu kao ideologiji, kao i rasprave izmedu onih koji nastoje da ožive etiku reformišući islamsko društvo iznutra, naspram onih za koje reforma može samo doći nasilnom promjenom normi i struktura društva izvana. Biće onih koji će nastojati da spoje islam sa svakim aspektom društva, suprotstavljajući se onima koji nisu obavezno nereligiozni (često sasvim suprotno), ali koji vjeruju da bi se očuvala čistota njihove vjere, njeno uzvišcno ime ne bi trebalo da se upotrebljava u političko-ekonomskoj areni, gdje je sama priroda tih snaga može jedino okaljati. I dalje će postojati snažna opozicija izmedu onih koji imaju trijumfalističko i često sentimentalno gledište o islamu, prema kojemu je sve što je od vrijednosti "islamsko", pa je čak i Zapad uspješan zbog toga što je naslijedio islamsku nauku, i drugi koji uopšte ne že-Ie da poistovjećuju islam sa Zapadom i njegovim pobjedama, već vide islam prije kao saveznika drugih tradicionalnih religija, uključujući krš-ćanstvo i judaizam, nasuprot modernom svijetu, koji se ne suprotstavlja samo islamu, već vjeri kao takvoj.
Napokon, i dalje će biti razmirica izmedu onih koji žele da ožive islamsku tradiciju u njenoj cjelovitosti i onih koji podrivaju mogućnost ovog preporoda, bilo zloupotrebljavajući ime islama u službi idejama potpuno različite prirode, ili, kao rezultat osjećanja manje vrijednosti u odnosu na savremeni svijet, koje se često prikriva trijumfalizmom. U svim ovim slučajevima, postojeća želja, bar izvana, da se oživi islamsko društvo i etičke norme koje vladaju njime. Taj elemenat će ostati zajednička odrednica, dok će se razlike navedene ovdje u pogledu, ne samo načina primjene tog programa preporoda, već i svih drugih faktora, i intelektualne i političke prirode, koji su već spomenuti, najvjerovatnije nastaviti.
Kao što Kur'an kaže, budućnost je u Božijim Rukama i samo u Njegovim: sve tendencije spomenute gore postoje i mogu se projicirati u smjernice za blisku budućnost ali samo uslovno, jer, sa islamskog stanovišta, u historiji nema determinizma. Jedan jedini nepredviđeni događaj ili pojava jedne jedine ličnosti bi mogli izmijeniti čitav sklop snaga i tendencija koje čine islamski svijet. Ono što se sa sigurnošću može reći, jeste da, uprkos tome što je oslabila, islamska tradicija je još uvijek vrlo živa i po svojim vanjskim, kao i unutarnjim dimenzijama, i da u ovom trenutku historije, ona mora reagirati na višestrukost snaga i izvana i iznutra, od kojih joj se neke otvoreno suprotstavljaju, i druge, mada nose njeno ime, zapravo su sasvim različite prirode. U svakom slučaju, vitalnost islamske tradicije će se nastaviti do kraja svijeta, kao što je Poslanik obećao. A što se tiče toga, koja će od navedenih struja prevladati, kakve planove krije vanjski svijet iza tajnosti, dok zavjerenički manipuliše ovim strujama i tendencijama, i kako će ove snage djelovati na sam islamski svijet, nije moguće sa sigurnošću ustvrditi. U ovom domenu više nego u bilo kojem drugom, može se najbolje završiti onom tradicionalnom islamskom izrekom, Bog zna najbolje.

Sta islam ima ponuditi modernom svijetu?

Često se danas govori o ovoj ili onoj ideji ili elememu kan nečemu što nije više primjeteno modernom svijetu tako da se je sklono zaboravu esencijalne stvarnosti onih učenja i ideja koje su trajnog važenja i značaja; naime, previdjanjem stvarnih potreba modernog svijeta previdja se, isto tako, primjerenost tih ideja tim samim potrebama. Sve što nije u modi i u skladu sa ovim vrtoglavim hodom plitkih promjena, smatra se nevažnim i beznatajnim. Medjutim, ono što je doista trivijalno i beznačajno jeste bas ta klima mišljenja koja odbacuje i ignorira vječne, perenijalne i stalne istine koje su uvijek imale značenje za ljude upravo stoga što pozivaju onome što je stalno i ne promjenljivo u čovjeku samom! Ukoliko cijeli jedan dio modernog čovječanstva više ne nalazi perenijalne istine religije i mudrost koja je gajena i koju su tokom značajnih vijekova slijedili mudri ljudi, onda se gubitak intelektualne vizije najvećma ima zahvaliti činjenici da je i samo postojanje tog dijela čovječanstva prestalo da ima većeg značaja. Uzimajući sebe i svoju nesavršenu percepciju stvari, koju ovaj dio čovječanstva naziva "egzistencijalnim škripcem modernog čovjeka", isuviše ozbiljnom, ovakav tip čovjeka nije u stanju da preokrene oštri brid svoga kriticizma prema sebi samom, te tako ne čini drugo do li što kritikuje objektivnu i objavljenu istinu sadržanu u svim autentičnim vjerama, koje su u stvari jedini mogući sudac i kriterij čovjekove vrijednosti i važnosti.
Primjerenost islama modernom svijetu, kao i primjerenost bilo koje druge autentične tradicije, mora se raspraviti u svjetlu ontološkog prvenstva jednog pred drugim; to jest, islam, ili općenitije, vjera proishodi iz apsolutne Istine i jeste poruka Neba, dok je svijet kao takav uvijek relativan, bio on moderan ili drevni, svijet uvijek ostaje "svijet" (dunja) tradicionalnom islamskom jeziku). Moderni svijet nije manje "svijet" od "svijeta" na koji se tradicionalne religijske slike odnose. U stvari, to je svijet koji je još dalje uklonjen i udaljen od Nepromjenljivog i Stalnog nego li bilo koji drugi "svijet" o kojemu posjedujemo historijsko znanje, te je stoga još više u potrebi za porukom Nepromjenljivog.1
Islam je upravo takva poruka. To je direktni zov Apsoluta čovjeku, zov koji ga poziva da prestane lutati u labirintu relativnog i da se vrati Apsolutu i Jednom; taj zov poziva onome što je najstalnije i najnepromjenljivije u čovjeku.2 Upravo stoga što je islam takva poruka, on je podesan i primjeren svim "svjetovima" i geperacijama sve dok čovjek ostaje čovjek. Danas, čak i na Zapadu u akademskim krugovima kojima dugo vlada evolucionizam devetnaestog stoljeća, neki znanstvenici i učenjaci započinju iznova otkrivati i potvrdjivati nepromjenljivu prirodu čovjeka i njegovih potreba i usredsredjivati svoju pažnju na stalne elemente na koje se upravo islamska poruka obraća najdirektnije.3 Ljudi se radjaju, žive i umiru i uvijek su u potrazi za smislom, početkom i krajem svoga života i vremena izmedju tog početka i kraja. Ova potraga za smislom, koja spada u potrebe nalik potrebama za hranom i staništem, jeste u stvari potraga za Konačnim, za Apsolutom, i to je stalna potreba čovjekova, baš onakva kao što je i njegova potreba za hranom. Religija priskrbljuje upravo ovaj smisao i u izvjesnom je smislu sklonište u oluji mnoštva i beskraja kosmičkog manifestiranja i u nesigurnosti vremenske i zemaljske egzistencije. Nije slučajno da su islamske molitve/namazi smatrani od strane nekih muslimanskih mudraca kao utočište (meldže'), tj. sklonište u oluji svakodnevnog života. Stoga, poruka islama traje otkada i čovjekova potreba za ovim duhovnim "skloništem" i smislom u ljudskoj egzistenciji.
S jednog odredjenijeg gledišta islam liječi jednu od posebnih bolesti modernog svijeta, bolest posvjetovljenja, što je proces koji nije ništa drugo do pražnjenje i lišavanje stvari njihovog duhovnog značenja. Na Zapadu je prvo bilo da se vremenski poredak počeo baviti vladavinom i vlast se poćela smatrati nečim sekularnim, mada je tokom Srednjeg vijeka i u stvari sve do današnjeg perioda, sve dok su, dakle, tradicionalne političke institucije preživljavale, čak i ono temporalno posjedovalo religijsko značenje.4 A potom je "mišljenje" postalo sekularizirano u formi sekularne filozofije i nauke, a nakon toga je umjetnost u svim svojim granama slijedila isto, i sad je napokon i sama religija podlegla istoj tendenciji. Pobuna Renesanse učinila je da se ovaj proces prvo pojavi kao postupan pokret za zadobijanje slobode; ali je sada ovaj proces dostigao takav opasan ćorsokak, tako da mnogi shvaćaju da je jedino što je Renesansa omogućila bila sloboda da se izgubi sposobnost postizanja jedine stvarne slobode otvorene čovjeku, naime slobode duhovnog oslobodjenja. Svaka druga pojavna sloboda nije ništa više do robovanje bilo vanjskim prirodnim silama ili unutarnjim strastima.
Protiv ove bolesti posvjetovljenja i ove negativne slobode koja je sada na rubu anarhije, islam nudi pogled na život koji je u cjelini svet, i nudi slobodu koja započinje sa potčinjavanjem Božanskoj Volji, da bi se život otvorio ka gore, ka Beskonačnom. U stvari, u jezicima islamskih naroda i ne postoji odjeli ta crta izmedju svetog i svjetovnog ili vremenskog poretka; odgovarajući termini ne postoje čak ni da bi se preveli takvi pojmovi.5 Kroz Božanski Zakon ili šerijat. koji obuhvaća cijeli ljudski život. svakoj je ljudskoj aktivnosti data transcendentalna dimenzija: učinjena je svetom i zbog toga značajnom! Očigledno, to se implicira i podrazumijeva kada neko prihvati šerijat i kada ga primjenjuje, te time prinosi žrtvu sa stanovišta ljudske prirode. Medjutim, ne može se ništa učiniti svetim bez neke forme žrtvovanja, jer šta drugo znači žrtvovati da li učiniti svetim, sacrum-facere?! Nemuslimani su uvijek iznenadjeni kad sagledavaju do koje je granice islamsko društvo bilo spremno primijeniti šerijat, te kako čak i u onim regionima gdje je pridržavanje šerijata oslabilo medju nekim muslimanskim klasama, držanje koje šerijat kultivira još uvijek optrajava.6
U srži šerijata počivaju svakodnevni muslimanski obredi ili sa1at (namaz u perzijskom i urdu jeziku). Namaz je, prema jednoj Poslanikovoj tradiciji potporanj ili stub vjere (ruknud-din). Ipak, jedna od značajnih karakteristika ove obredne aktivnosti, koja ne odgovara pojedinačnim molitvama drugih religija kao što je kršćanstvo, niti obredu kao što je misa, jeste da se ona može obaviti bilo gdje i odstrane bilo kog muslimana. Svećenička funkcija, koja je u nekim religijama prenešena na posebnu klasu ljudi, u islamu je podijeljena na sve članove zajednice, što daje mogućnost članovima islamske vjere da ostanu dio zajednice vjernika, ummeta, bez potrebe da budu i geografski vezani za nju. Dakle, u dobu kao što je ovo, kada ljudi nadaleko putuju i kad to često čine, gdje okolnosti mogu prirediti teškoću nekim religijskim obredima, islam posjeduje jednu prednost: da bude prakticiran bilo gdje.
Činjenica da islam posjeduje ovakvu moć adaptacije do jednog izvjesnog stepena ne znači, naravno, da se musliman treba prilagoditi modernom svijetu i svim grijesima koje taj svijet sadržava. Islam, kao i svaka druga obavljena istina, dolazi od Boga. Prema tome, svijet je taj koji se mora prilagoditi toj istini a ne obrnuto. S tom postav kom na umu može se kazati, medjutim, da onaj čovjek, ma u koju situaciju je postavljen, koji čezne da prakticira islam može to činiti bez nailaženja na vanjske teškoće koje vjernicima postavljaju neke religije, posebno one gdje kontinuirani svakodnevni obredi sačinjavaju važan dio religijskog života.
Svakodnevni muslimanski obredi takodjer podaruju prednost čovjeku u tome što je on u stanju da svoje središte nosi u samome sebi. Velika bolest modernog čovjeka može se svesti na gubitak središta, gubitak koji je tako jasno oslikan u haotičnoj takozvanoj književnosti i umjetnosti modernih vremena. Islam nudi izravni lijek za ovu bolest. Općenito gledano namaz, islamska "molitva", stavlja čovjeka u osovinsku i vertikalnu dimenziju koja ukazuje na Središte. Posebno gledano, islamski obredi omogućavaju "nošenje" ovog Središta ma gdje da se krene. Činjenica da se, ma gdje čovjek bio na zemlji, obavljanje obreda usmjerava prema Mekki, vrhovnom središtu islama, jasno pokazuje ref1eksiju onog iskonskog Središta ma gdje i ma otkuda se moglo desiti obavljanje obreda. Zahvaljujući snazi ovih obreda čovjek je stalno povezan sa Centrom koji mu daje koordinate i ujednačava njegovu aktivnost i život.
I sama središnja islamska doktrina jedinstva (tevhid) naglašava nužnost za ujedinjenjem. Bog je Jedan Jedini i stoga čovjek, koji je stvoren na Njegovu Priliku", mora postati integriran i ujedinjen. Cilj vjerskog i duhovnog života, kako je već istaknuto, mora biti potpuna i totalna integracija čovjeka u svoj svojoj dubini i amplitudi.7 Moderni čovjek trpi od prekomjernog usitnjavanja u svojoj nauci i obrazovanju, a takodjer i u svom društvenom životu. Kroz sam pritisak tehnologije, društvene veze i čak ljudska ličnost teže za razgradnjom. Islamski ideal jedinstva počiva u snažnom protivljenju ovoj mnoštvenosti i dijeljenju, vraćajući i obuzbijajući centrifugalne tendencije čovjeka koje ga stalno tjeraju da bude sklon rasipanju svoje duše i energije u smjeru periferije, i usmjeravajući mu dušu ka Centru.
Danas svako kuka za mirom, ali mir nikako da se postigne, zapravo: to je tako zbog toga što je, metafizički posmatrano, apsurdno očekivati da civilizacija koja je zaboravila na Boga posjeduje mir. Mir u ljudskom poretku slijedi kao posljedica mira s Bogom i takodjer mira s prirodom.8 To je posljedica ravnoteže i harmonije koja može dospjeti u postojanje samo posredstvom integracije koju omogućava tevhid. Islam je sasvim nepravedno slikan kao religija mača i rata budući da je on religija koja teži donijeti mir kroz predanost Volji Božijoj, a što samo ime islam, u arapskom ono znači oboje, i mir i predanost, ukazuje. A sve to se omogućava davanjem svakoj stvari onoga što joj i pripada. Islam čuva značajnu ravnotežu izmedju potreba tijela i potreba duha, izmedju ovoga i onoga svijeta. Mir nije moguć u civilizaciji koja je reducirala sve ljudsko blagostanje na životinjske potrebe i koja odbija da razmotri i one čovjekove potrebe ponad njegove zemaljske egzistencije. Štaviše, budući da je reducirala čovjeka na čisto zemaljsko biće, takva civilizacija nije u stanju da obezbijedi duhovne potrebe koje ipak nastavljaju postojati, a što ima za posljedicu da je tu stvorena kombinacija vrlo glupog materijalizma i još opasnije pseudo-duhovnosti, čija je opozicija materijalizmu više imaginarna negoli stvarna.9 Prema tome, mi smo suočeni s ugrožavanjem čak i samog zemaljskog života koji danas počinje išćezavati kao konačni kraj po samom sebi.
Jedna od osnovnih poruka islama modernom svijetu jeste islamsko naglašavanje na važnosti principa da se svakoj stvari, svemu, da ono što joj i pripada! To jest, da se čuva svaki elemenat na svome mjestu, da se budno pazi na pravi srazmjer medju stvarima. Mir za kojim ljudi teže jedino je moguć samo ukoliko se uzmu u obzir ukupne potrebe čovjeka, ne samo njegova sposobnost promišljanja animalnih potreba već takodjer i činjenica da je rodjen za besmrtnost, budući svijet Uzimati u obzir samo fizičke potrebe ljudi znači svesti i reducirati ljude na robove i proizvesti takve probleme na fizičkom planu koje je nemoguće riješiti. Nije religija, nego je moderna medicina ta koja je stvorila probleme prenaseljenosti. I onda se od religije traži da riješi problem prenaseljenosti prihvatanjem odricanja svetog značenja samog ljudskog života, ako ne u cjelini a ono barem djelomično.
Isto tako je vitalni interes danas mir medju religijama. Na tom polju islam takodjer ima posebnu poruku za modernog čovjeka. Kao što je istaknuto u prethodnom poglavlju, islam smatra da je prihvatanje drevnih Božijih poslanika nužno poglavlje vjere (im ana) u samom islamu i žestoko naglašava univerzalnost objave.10 Nijedan sveti tekst ne govori toliko otvoreno o univerzalnosti religije kao što čini Kur'an. Islam, posljednja od religija sadašnjeg čovječanstva, ovdje sudjeluje sa hinduizmom, prvom i najprimordijalnijom od postojećih religija, u zamišljanju vjere (religije) u njenom univerzalnom manifestiranju kroz cikluse ljudske historije. Kao što je rasprava do sada pokazala, u metafizici i teologiji komparativne religije, islam je imao i ima velikog udjela u tome da poduči one koji žele proučavati religiju na jednom mnogo ozbiljnijem planu, a ne samo na ravni sabiranja historijskih i filoloških činjenica.
Na kraju, u raspravljanju o temi mira, moramo nešto kazati i o unutarnjem miru koga ljudi očajnički traže danas, očajnički mnogo da je to bilo dovoljno da se potakne cijela armija pseudo-jogina i spiritualnih iscjelitelja i njeno ustanovljenje na Zapadu. Ljudi sada instinktivno osjećaju važnost meditacije i kontemplacije, ali nažalost tek je mali broj onih koji su voljni podvrći se kontemplaciji na polju autentične tradicije koja jedino može garantirati ljudima da postignu radost što je omogućena kontempliranjem nebeskih realiteta. Inače, u nedostatku te radosti ljudi se okreću drogi, ili samoostvarenim središtima ili pak hiljadu i jednom pseudo - učitelju sa Istoka - a sve je to istinski revanš Zapadu za sve ono što je Zapad učinio Istočnim tradicijama tokom kolonijalnog perioda.11
Islam posjeduje sva sredstva nužna za duhovno ostvarenje u najuzvišenijem smislu te riječi; sufizam je odabrano sredstvo tih ciljeva duhovnog ostvarenja, i to stoga što se sufizam, kao ezoterička i unutarnja dimenzija islama, ne može prakticirati izvan islama; samo islam može voditi one koji imaju ovu nužnu unutarnju sposobnost do tog nutarnjeg dvorca uživanja i mira što jeste, u stvari, sufizam i što jeste predokus "rajskih bašči". Ovdje je opet posrijedi karakteristika kontemplativnog puta islama, ili sufizma, naime, da se može prakticirati bilo gdje i u svakom koraku života. Sufizam se ne temelji na vanjskom povlačenju iz svijeta već na unutarnjem odvajanju. Kao što i kaže jedan suvremeni sufija: "Nisam ja taj koji je napustio svijet, svijet je taj koji je napustio mene", Unutarnje odvajanje mora biti u stvari kombinirano sa snažnom vanjskom aktivnošću. Sufizam postiže spajanje aktivnog i kontemplativnog života, saglasno sa ujedinjujućom naravi samoga islama. Duhovna moć islama stvara, kroz snažnu aktivnost, klimu u vanjskom svijetu, klimu koja prirodno privlači čovjeka ka meditaciji i kontemplaciji, kao što se to jasno vidi u duhu islamske umjetnosti.12 Vanjska napetost. što je po definiciji svijet aktivnosti, rješava se jednim unutarnjim mirom što je karakteristika Jednog, Centra.
Islam, kao i sve druge autentične tradicije, nosi poruku iz vječnog koja je upravljena ka onome što je nepromjenljivo i stalno u čovjeku. Kao takav ne zna za vremenitost. Ali uz to islam posjeduje neke karakteristike, smještene tu po volji Svevišnjeg, da bi omogućio čovjeku da u bilo kojim okolnostima i u bilo kojem "svijetu" bude u stanju slijediti islam i okoristiti se iz njegovih učenja. Bude li ikad moguć svijet u kojem religija općenito, a islam posebno, neće imati bilo kakvo značenje, onda samim tim ni taj svijet po sebi neće imati nikakvo značenje: takav svijet, naravvno, postao bi puka iluzija. Sve dotle dok postoji ijedan elemenat stvarnosti povezan sa istinskim svijetom, ili sa svijetom kao takvim i takvim, islam će nastaviti posjedovati validnu poruku za taj svijet, poruku koja je stvarna upravo zbog toga što ona dolazi od Istine jer, kako nas uče islamske metafizičke doktrine i učenja, Istina i Stvarnost su u krajnjem slučaju jedno!

--------------

1 Vidi F. Schuon, Light on the Ancient Worlds, poglavlje I i II.
2 Islam je susret izmedju Boga kao takvog i čovjeka kao takvog". Boga kao takvog: to jest Boga s kojim se suočavamo ne onako kako se on manifestira na poseban način već onako kakav on jeste kao on i onako kako on po Svojoj prirodi stvara i kako se otkriva.
Ćovjek kao takav: to jest čovjek s kakvim se suočavamo, ne kao palim bićem koje je potrebno čuda da ga spasi, već kao čovjekom, teomorfičkim bićem koje je obdareno inteligencijom/znanjem, sposobnim da shvati Apsoluta i sa voljom sposobnom da odabere ono što ga vodi ka Apsolutu". F. Schuon, Understanding Islam, str. 13. Vidi takodjer, Ideals and realities of Islam, poglavlje I.
3 Vidi npr. J. Servier, L'Hornme et l'invisible; djelo donosi mnogo etnološke i antropološke evidencije u korist bitno nepromjenljive prirode čovjeka tokom vijekova. Značajno je da je tek nedavno Instituto Accademico di Roma, pod vodjstvom profesora Elemire Zone, organizirao po prvi put u današnjem vremenu cjeloviti simpozij o pitanju permanentnih, stalnih vrijednosti u historijskom procesu. Vidi I. valori permanente nel divenire storico, Rome (Rim), 1969. Vodeći američki naućnik, profesor David Hamburg sa Stanford sveučilišta, rekao je nedavno: "Najbolji ostatak koji imademo od ranog čovjeka jeste moderni čovjek".
4 Vidi S.H. Nau, "Spiritual and Temporal Authority in Islam", u djelu Islamic Studies,
str. 6-13.
5 Vidi S.H. Nau, "Religion and Secularism, their Meaning and Manifestation in Islamic History", u knjizi Islamic Studies, str. 14-25.
6 U vezi sa značenjem šerijata u islamu vidi S.H. Nau, Ideals and realities of Islam, IV poglavlje.
7 Vidi poglavlje, Sufizam i integracija čovjeka" (Sufism and the Integration of Man) u knjizi Living Sufism (S.H. Nasr), London, 1980.
8 Vidi S.H. Nasr, The Encounter of Man and Nature, IV poglavlje u knjizi Living Sufism, London, 1980.
9 U vezi sa etapama pobune protiv istinske duhovnosti, pobune koja je dovela do
materijalizma i posredstvom njega do pseudo-duhovnosti, vidi R. Guenon, The Reign of Quantity and the Signs of the Times, str. 229. i dalje.
10 Vidi poglavlje Islam and the Encounter of Religions, u knjizi Living Sufism; općenitiju raspraw o ovom pitanju vidi u djelu F. Schuona, The Transcendent Unity of Religions, London, 1953.
11 Na nesreću, nekolicina pseudo-sufija počinje mnogo škoditi ideji sufizma danas u Evropi. Njihova prva greška jeste u tome što nastoje sufizam odijeliti od islama, gurajući tako sufizam u nekakav okultizam ispramjen od bilo kakvog duhovnog interesa i u mnogim slučajevima psihički opasnog. Pogrešnost ovih njihovih ekstravagantnih ciljeva je vidljiva najjasnije u jadnim remltatima postignutim u ime tih karikatura sufizma. O drvetu se uvijek prosudjuje po plodovima koje ono daje.
12 O duhovnim principima islamske umjetnosti vidi T. Burckhardt, "Perennial Values of Islamic An", objav. u Studies in Comparative Religion, Ljeto, 1967, pp. 132-141. Vidi takodjer, T. Burckhardt, Sacred An in East and West, London, 1967., poglavlje IV.