Islam, Kur'an Časni i Hadis - Objava i značenje vjere

Islam je vjera utemeljena na predavanju (teslim) Volji Jedinog Boga ili Allaha i spoznaji Njegove jedinosti. To je vjera podložnosti Allahu, Najvišoj Istini, izvoru sveg stvorenog i Onome kome se sve vraća, jer Allah je Izvor, Stvoritelj, Vladar, Nosilac i Kraj svemira. Islam je, također, osvajanje mira (selam) kroz sam čin predavanja ili teslima. Islam nije ništa drugo nego život u skladu s Allahovom Voljom, kako bi se stekao mir na ovome i blagostanje na onome svijetu. Islam smatra vjeru ne kao dio života već kao život u svojoj zaokruženosti (svom totalitetu). Ustvari, el-islam ili ed-din, onako kako islam samog sebe promišlja, jest život sam i on tako uključuje ono što radimo, što činimo, što mislimo i što osjećamo isto kao što i postavlja pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Iz tog razloga islamska vjera uvijek koristi termin ed-din koji zaokružuje sve aspekte ljudskog života ne ispuštajući ništa izvan svoje kontrole. U tradicionalnoj islamskoj perspektivi ništa nije u sferi sekularnog; ništa nije izvan područja uređenog Božijim određenjem.

Istovremeno, islam snažno naglašava vječnu istinu, prisutnu od samog početka, a to je istina tewhida ili Božije jedinosti. Prema Kur'anu, čovjek je posvjedočio Allahovu jedinost i Njegovu vlast čak i prije samog stvaranja svijeta. Stoga, islam nije utemeljen na prolaznoj poruci ili određenom aspektu stvarnosti Allaha Koji je Apsolutni Bog, već na samoj Apsolutnoj Stvarnosti, na toj Stvarnosti koja je više od ičega okarakterizirana tim jedinstvom i jednoćom. Islam naglašava činjenicu da je Allah el-Ehad, Jedan, Koji niti rađa niti je rođen, u skladu s tekstom Kur'ana, i Koji je transcendentan u odnosu na sve. To je razlog što je središnja istina islama sadržana u šehadetu, odnosno islamskom svjedočanstvu, La ilahe ilellah, koja između ostalih značenja pokriva i ono da nema Boga osim Allaha, te da Njemu nema niko sličan niti ravan. Ovo je učenje toliko temeljno za islam da se navodi kako će Allah oprostiti sve grijehe osim grijeha širka, odnosno poštovanja drugih božanstava uz Allaha.

Ovaj jedinstveni koncept vjerske poruke kakav je predstavljen u islamu povlači za sobom i čitavu povijest čovječanstva. U stanovitom smislu, islam je postojao od početaka (čovječanstva). Adem (alejhis-selam) je bio musliman kroz to što je bio prvi poslanik te što je posvjedočio jedino Allaha. Ta je Božija jedinost postepeno zaboravljana, kao što je već u prirodi čovjeka da zaboravlja. Ali, uvijek je Allah slao nove vjerovjesnike da obnove poruku jedinosti, da ponovo osvijeste ljude o postojanju Jednog Boga. Tako imamo čitavu seriju poslanika koji su, mada su uspostavili vjere različitih imena, bili u najdubljem smislu riječi muslimani. Iz tog razloga u Kur'anu se Abraham (Ibrahim alejhis-selam) spominje kao muslimen hanifen, tj. musliman sljedbenik praiskonske vjere, mada je živio hiljadama godina prije Poslanika islama i početka kur'anske Objave. U samome Kur'anu o njemu se govori kao o muslimanu kako bi se učvrstila ideja da vjera utemeljena na Božijoj jedinosti nije nova već istoznačna s vjerskom historijom čovječanstva. Nikada nije postojao peri-od a da Božija vjera koja poziva čovjeka Jednom Bogu nije negdje postojala. No, postoji i velik broj vjera upravo zbog postepenog gubitka te poruke i nužnosti njenog uvijek iznovnog potvrđivanja kroz uzastopne objave.

Stoga je, na stanovit način, islam vjera koja nije donijela ništa novo već ponovno dokazala istinu tewhida koja je uvijek bila prisutna. To je univerzalna, praiskonska vjera. Ona predstavlja povratak temeljnom i izvornom ugovoru ili misaqu između čovjeka i Allaha kojim čovjek ne samo da je dobio ulogu Božijeg roba, (el-'abd), već i Njegova namjesnika na zemlji, halifetullah fil-erd, obdarenog mnogim darovima i blagoslovima za koje zauvijek mora ostati zahvalan. On to iskazuje kroz svoju svijest o Allahovoj Jedinosti, svjedočeći tu Jedinost i djelujući konsekventno njoj.

S druge tačke gledišta, islam je posljednja vjera. Poslanik islama jest hatemil-enbija, pečat poslanika, i četrnaest stoljeća ljudske povijesti dokazala su neospornost islama da polaže pravo na to da je on posljednja objava. Od smrti Poslanika (gdje god se riječ poslanik piše velikim početnim slovom, misli se tada na Poslanika islama, Muhammeda ibni Abdullaha - alejhis-selama, neka je nad njim mir i Allahov blagoslov) nijedna značajnija vjera nije se pojavila na zemlji, ništa što bi se moglo uporediti s vjerama koje su prethodile islamu -kršćanstvo, judaizam, zoroastrizam i sl. Javljali su se povremeno religijski pokreti ili ogranci dviju vjera koje se dotiču, kao naprimjer u Indiji, no nikada se nije pojavio poslanik poput Poslanika islama niti je došlo do pojave univerzalne nebeske objave kao što je to bio islam od vremena prvog/sedmog stoljeća, niti će se ijedna više javiti do kraja svijeta. Stoga je islam posljednja vjera sadašnjeg ciklusa ljudske historije; to je posljednja velika svjetska vjera. Iskazujući na najpotpuniji, najzaokruženiji i najsavršeniji način doktrinu Jedinosti i primjenjujući je na sve aspekte ljudskog života, islam je na stanovit način i najviši stepen poruke Jedinosti. Tako u posljednjem ajetu Objave, ajetu koji je Poslanik ponovio u toku svog oproštajnog govora, stoji: "Danas sam vam vjeru vašu upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio, i da islam vaša vjera bude - Ja sam htio!" (V:4)

Prema tome, islam je, s jedne strane, praiskonska vjera, koja oduvijek postoji, vjera koja je u prirodi stvari, vjera Jedinosti koju su svi poslanici dokazivali tokom povijesti, a s druge strane to je posljednja vjera, konačni pečat i kopča u dugom poslaničkom lancu, za koji se tradicionalno navodi da je lanac od 124.000 poslanika, a koji su svi vjerovali u Jedinog Boga. Ovakvo shvaćanje vjere u islamu izrazito je važno za razumijevanje i samog islama i njegovog historijskog razvoja jer se većina ostalih vjera temelji na osnivaču, vjerovjesniku, stanovitom historijskom događaju, kao što je to u kršćanstvu, ili stanovitom povijesnom narodu, kao što je slučaj u judeizmu, dok se islam ne zasniva niti na posebnom događaju, niti na posebnom vjerovjesniku ili narodu. On se temelji na Jednoći Apsoluta, Allaha, Apsolutnoj Istini i na praiskonskoj prirodi čovjeka, čitavog čovječanstva, a ne određenog naroda kao naprimjer Arapa, Perzijanaca ili Turaka, niti na nekom osobitom povijesnom događaju. Temelj islama je priroda stvarnosti i islam upućuje na ono što je u prirodi stvari. Tako je upravo Allahovim Određenjem posljednja potvrda istine koja se tiče prirode stvarnosti došla s početkom objave Kur'ana.

Ali, postojale su i ranije potvrde jedinosti Allaha. Najviša istina islama sadržana u šehadetu, La ilahe illellah, nije izumljena kao rezultat kur'anske objave preko Poslanika u Arabiji u prvom/sedmom stoljeću; to je prije potvrda istine koja je oduvijek bila, jest i uvijek će biti. Upravo iz tog razloga muslimani posjeduju stanoviti vid nehistorijske perspektive o prirodi vjere. Vjera ne ovisi o historijskom događaju kao što je, naprimjer, život Krista shvaćen u kršćanstvu. Ona ne ovisi o nekom posebnom događaju, bilo povijesnom bilo nekom drugom, već o stvarnosti koja je takva kakva jest i koja je upisana u srce čovjeka kao Allahovog namjesnika, stvorenja stvorenog da odražava Allahova Imena i Svojstva. Čovjek je stvoren na ovome svijetu kako bi potvrdio Allaha kao Apsoluta, Onoga čije zapovjedi mora slijediti na ovome svijetu. Musliman mora živjeti u skladu s Voljom Onoga Koji ga je stvorio. Iz tog razloga, kroz čitavu islamsku tradiciju, muslimani su uvijek govorili ne samo o islamu kao vlastitoj vjeri već i o vjeri kao takvoj i potvrđivali suštinu dinu'l-hanife, praiskonske i vječne vjere koja je uvijek postojala u srcu svih objava enbija ili Allahovih poslanika kroz historiju čovječanstva. Iz toga razloga Poslanik i riječ Kur'ana pozivaju muslimane da zaštite pripadnike drugih vjera sve dotle dokle oni priznaju Božiju jedinost i ne potpadnu pod neki od vidova politeizma.

Tako je s islamskog stanovišta vjera u prirodi samog čovjeka, a nije mu nešto slučajno pridruženo. Ona nije puki duševni užitak već sam raison d'etre ljudskog postojanja. I jedino je vjera ta koja ljudski život oplemenjuje dostojanstvom, koja čovjeku omogućuje da živi u punoći zbilje i prirode koju mu je Allah obdario i jedina koja određuje krajnji značaj ljudskom životu. Islam vjeru smatra nužnom za ljudski život. Bez nje, čovjek živi ispod svog dostojanstva i tek je dijelom ljudsko biće. Jedino stvarno vjerujući, prihvaćajući izvorni ugovor između čovjeka i Boga, čovjek može u potpunosti biti svoj. Vrlo je teško za muslimanski mentalitet čak i razumjeti ateizam, razumjeti kako ljudi mogu živjeti bez vjere, pojmiti kako ljudi mogu provesti čitav život, a da nisu svjesni postojanja transcendentne Istine - Allaha. I zato je muslimanima vrlo teško odoljeti izazovu da čak i moderne ljude na Zapadu ne promatraju u kategorijama kršćana, židova ili sljedbenika nekih drugih vjera. Velika većina muslimana i dalje vjeru smatra glavnim dijelom ljudskog života.

Uz to, u islamskoj perspektivi nema partikularizma što se tiče vjere u njenom krajnjem smislu. Jedina osobitost koju islam nameće svom poimanju vjere jest činjenica da se islam smatra posljednjim izrazom dugog lanca poslaničkih objava, temeljenih na naglašavanju jedinosti Allaha i Njegove poruke različitim ljudima koji su živjeli u različitim klimatskim uvjetima, u različitim geografskim okružjima i različitim pe-riodima ljudske historije.

Islam - Iman - ihsan

Vjera objavljena u Kur'anu posredstvom Poslanika Muhammeda alejhis-selam uvriježeno se naziva islam, no u Kur'anu se često oni koji pristaju uz Poslanikovu poruku nazivaju mu'minun, što u doslovnom prijevodu znači: onaj koji ima iman ili vjeru. Isto se tako, i riječ ihsan ili krijepost kao i muhsin, onaj koji posjeduje ihsan, upotrebljavaju i u Kur'anu i u hadisu. Kako bi se u potpunosti shvatilo značenje vjere u njenom islamskom kontekstu, nužno je razumjeti tradicionalno objašnjenje svih triju arapskih pojmova: el-islam, el-iman i el-ihsan. Što se tiče prvog pojma, el-islam, svaki musliman koji je stekao najosnovnije obrazovanje o svojoj vjeri vrlo dobro zna da postoji stanoviti erkan ili temelji koji definiraju el-islam, a to su: šehadet, svjedočenje jedinosti Allaha izgovaranjem riječi La ilahe ilallah kao i poslanstva Njegova poslanika Muhammedun resulul-lah, obavljanje dnevnih namaza, post u toku mjeseca ramazana, hodočašće ili obavljanje hadža ako su ispunjeni za to uvjeti određeni šerijatom, te davanje zekjata ili pristojbe. Neki su tome pridodali i džihad ili nastojanje da se ostvari Allahova Volja kao šestu odredbu ili rukn, mada je u stanovitom smislu džihad sadržan u svim ostalim odredbama, jer da bi se ostvarila bilo koja od ovih dužnosti, treba uložiti trud na Allahovu putu. Da bi se bio dobar musliman, treba uložiti napor (džehd), izvršiti džihad u najdubljem smislu te riječi.

Sto se tiče pojma el-iman, njegova definicija je kao i ona pojmova el-islam i el-ihsan sadržana u poznatom hadisu u kojemu se alejhis-selam Džebrail javlja Poslaniku (Također se prenosi od Omera-radijallahu anhu: "Jednog dana sjedjeli smo kod Allahovog Poslanika - sallallahu alejhi we sellem - kad se pojavi čovjek jako bijele odjeće i jako crne kose. Na njemu se ne primijeti trag putovanja i niko ga od nas ne poznavaše. Sjede kod Poslanika. Oslonivši svoja koljena na njegova koljena, stavio je svoje dlanove na njegovo stegno pa reče: "O, Muhammede, obavijesti nas o islamu." Resulullah - sallallahu alej-hi we sellem - reče: "Islam je da posvjedočiš da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik i da obavljaš namaz, daješ zekjat, postiš ramazan, hodočastiš Ka'bu ako si u mogućnosti da to učiniš." On reče: "Istinu si rekao." Mi se začudismo: pita ga i potvrđuje mu. Isti reče: "Obavijesti me o imanu." Pejgamber reče: "Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove objave, Njegove poslanike, Posljednji dan i da vjeruješ u Njegovo odredenje dobra i zla." Reče: "Istinu si rekao." Reče: "Obavijesti me o ihsanu (dobročinstvu)." Pejgamber reče: "Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer, iako ti ne vidiš Njega, zaista On vidi tebe." Reče: "Obavijesti me o Času (Sudnjem danu)." Pejgamber reče: "O njemu upitani ne zna više od onoga koji pita." "Obavijesti me o Njegovim znakovima." Reče: "Kad robinja rodi svoju gospodaricu, kad se vide bosonogi, goli, oskudni pastiri kako se nadmeću u izgradnji visokih gradevina!" Zatim ode, a ja sam ostao zbunjen. Zatim reče Pejgamber: "Omere, znaš li onoga koji je pitao?" Reče: "Zaista je ono Džibril došao da vas poduči vjeri." (Prenio Muslim, objavljeno u: četrdeset hadisa - Izabrane izreke Božijeg Poslanika Muhammeda, sastavio: Imam en-Nevevi, 11. izdanje, Zagreb, 1993., str. 6-8)). U njemu je iman objašnjen kao posjedovanje vjere u Allaha, Njegove poslanike, knjige, meleke i Sudnji dan. Važno je uočiti da, prema ovome hadisu, osoba koja posjeduje iman ili vjeru, mu'min, ne mora vjerovati samo u Allaha i Poslanika islama već u poslanike u množini; ne samo u Kur'an, najviši Kitab ili Knjigu koja je sveti spis muslimana, već u sve knjige objave, kutub; ne samo u ovaj svijet već, naravno, i u onaj što će tek doći, u eshatologiju ili me'ad i ne samo u vidljive sile već i u Allahove meleke koji imaju tako važnu ulogu u kur'anskom opisu vladavine svemirom i čovjekovom odnosu s Bogom.

Pojam ihsan također je objašnjen u poznatom hadisu, kao što je već ranije navedeno. Ihsan označava poštovanje Allaha s takvom prisutnošću duha i koncentracijom kao da Ga se može vidjeti ili već ako Ga se ne može vidjeti, a ono sa spoznajom da Allah ipak vidi svakog čovjeka. To označava onaj intenzitet i savršenstvo življenja u skladu s najdubljim značenjem načela vjere koje može započeti tek kada čovjek postane u potpunosti svjestan što znači biti Ijudsko biće.

U stanovitom smislu vjera (ed-din) ili islam, kako je najčešće nazivamo, podrazumijeva ne samo prvi element ili el-islam koji se sastoji od prihvacanja šehadeta i temeljnih načela Božanskog zakona, vec i iman, vjeru. Nadalje, na najvišem stepenu ona uključuje i ihsan, to jest onu krijepost ili ljepotu duše koja omogućuje čovjeku da živi u savršenom skladu sa Željom Allaha, da ga savršeno poštuje, da se uvijek sjeća Njegova Određenja te, na najvišem stepenu, da Ga se sjeća u svakom trenutku, jer kako stoji u Kuranu: Sjećajte se Vi mene, pa ću se i ja sjećati Vas! (XI:152). Kur'an također navodi: A doista, srce se smiruje pri svakom Allahovom spomenu!(XIII:28)



Kur'an časni
Kur'an Časni

Kur'an časni, el-Quranu'l-medžid, središnja je, sveta Istina islama. Njegovo značenje, riječi, glasovi, slova kojim su napisane njegove riječi i sama knjiga koja sadrži ta slova, smatraju se kod muslimana svetim. Kur'an nije tek ljudska transkripcija Božije Riječi. On je doslovno Riječ Allaha, objavljena Poslaniku islama na arapskom jeziku, koji je Allah odabrao za Svoju Objavu, jer kako u Kuranu stoji: Objavljujemo je Mi kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste shvatili! Za razliku od mnogih drugih svetih knjiga koje su vrlo stare i čija nam povijest sastavljanja nije poznata, Kur'an je objavljen u punom svjetlu povijesti, tako da tačno znamo kada je Objava počela i kada je završila. U toku dvadesetogodišnje poslaničke misije Muhammeda ibni Abdulaha, Kur'an je kroz njega objavljen čitavom čovječanstvu. Prva objava koja je sadržavala početne ajete sure Zakvačak, objavljena je preko meleka Džebraila na Planini Svjetla (Džebelu'n-Nur) Poslaniku kada mu je bilo četrdeset godina, a posljednji dio kada mu je bilo šezdeset i tri godine, nedugo prije njegove smrti. Tokom tog perioda od dvadeset i tri godine, Kur'an je Poslaniku objavljivan u različitim prilikama: ponekad dok je govorio s ljudima, ponekad dok je šetao ili čak i u toku jahanja. Svaki put Poslanik bi izgovorio naglas Božiju Riječ kako bi je njegovi sljedbenici zapamtili i trajno upamtili izrazitom moći pamćenja koju su drevni Arapi, kao nomadski narod vrlo bogate poetske tradicije, posjedovali. Vremenom su ajeti postepeno sakupljani, ponekad zapisivani na kostima deva, ponekad na papirusu, no najviše na pločicama srca i duše Poslanikovih sljedbenika, ashaba, koji su riječi Objave slušali neposredno od Poslanika. Postepeno je i širi krug muslimana, izvan uskog kruga neposrednih Poslanikovih sljedbenika, znao Kur'an napamet. Nakon smrti Poslanika (alejhi's-selam), kako se smanjivao broj hafiza ili onih koji Kur'an znaju napamet uslijed ratova i prirodnih nedaća, islamska zajednica je osjetila potrebu da Kur'an Časni treba konačno zapisati i proširiti medu ljude. I tako je sakupljeno ono što je bilo zapisivano od strane ranih kutaba, odnosno zapisivača Kur'ana, osobito Alija i Zejda, od vremena Poslanika i hilafeta Ebu Bekra naovamo. Konačno je u vrijeme hilafeta Osmana sakupljen i sistematiziran cjelovit tekst Kur'ana, prema uputama samog Poslanika, a što je rezultiralo današnjim rasporedom od 114 sura. Na osnovu te konačne verzije rađeni su prijepisi koji su razaslani na sve četiri strane novoutemeljenoga islamskog svijeta.

Upravo su na temelju ove verzije Kur'ana rađeni svi daljnji primjerci. Nema nikakvih izmjena u tekstu Kur'ana niti je bilo ikakvih revizija. Postoji samo jedan tekst koji prihvaćaju svi muslimani; sunnije, ši'ije i ostali, a to je ta konačna Knjiga koja stoji kao središnji Izvor istine, kao vodič i inspiracija svim muslimanima.

Treba također imati na umu da, mada mi danas o Kur'anu časnom mislimo kao o napisanoj knjizi, izvorno se radilo o glasovnoj Objavi, Objavi riječi kroz glasove. Poslanik je čuo riječi Svetog Teksta i one su ga potpuno obuzimale i obgrljivale. Ova moć časnoga Kur'ana ostaje i danas kao središnja Istina Svetog Teksta. Iz tog razloga mnogi muslimani koji nisu Arapi i koji ne znaju ni riječi arapskog jezika uzbuđeni su do srži svog bića pri samom slušanju učenja Kur'ana. U samom zvuku Allahove Riječi leži Božija Snaga koja dotiče dubinu muslimanske duše čak i ako musliman ne razumije značenje ovih riječi na arapskom jeziku.

Postoji, naravno, mnogo znanosti povezanih s Kur'anom, kao što je ihsa, brojanje ili računanje ajeta različitih poglavlja ili sura, kao i znanosti tertil, qira'et i tedžwid, koje su sve povezane s čitanjem, učenjem i izricanjem kuranskog teksta, kao što postoji, naravno, i znanost tumačenja Kur'ana (tefsir i te'wil) koje su se snažno razvile već od prvih početaka islamske povijesti. Naime, od samog je početka postojala usmena tradicija tumačenja kur'anskoga teksta od strane Poslanika (alejhi's-selam) ashabima i koja se nastavljala kroz sve slijedeće generacije. I na toj su usmenoj tradiciji kao, naravno, i na samom hadisu, koji je prvo tumačenje Kur'ana, komentatori počeli pisati sve moguće vrste tumačenja - od onih koja se tiču pitanja gramatike i sintakse do onih koja dotiču pitanje društvenog konteksta kao i duhovnih i etičkih principa. Ovi se komentari protežu kroz vrlo dug vremenski period - od onih najranijih koji doista potječu iz vremena ashaba te potom komentari Hasana el-Basrija i Imama Dža'fera es-Sadiqa, do onih poznatih kasnijih radova, naprimjer Taberija i Zamahšerija. Pisanje kur'anskih komentara nastavljeno je kroz stoljeća. Svaka je generacija muslimana pisala komentare časnoga Kur'ana pokušavajući svojom vlastitom mudrošcu izvući ono nužno za život muslimana te generacije unutar okolnosti u kojima su se nalazili. Ustvari, temeljito razumijevanje Svetoga Teksta oduvijek je ovisilo o komentarima, mudrim tumačenjima koja su nastajala stoljećima i koja predstavljaju izuzetno vrijedno naslijeđe za sve one muslimane koji nastoje razumjeti značenje Allahove Riječi.

Kur'an časni je istovremeno i kazivanje, el-qur'an, i razbor, el-furqan, i majka svih knjiga, ummu'l-kitab, i vodič, el-huda, i mudrost, el-hikme. Kur'an je izvor i porijeklo čitavog znanja, sve mudrosti i sve poduke muslimanima. Sve u vezi sa Kur'anom odnosi se na Allaha iz Kojeg izvire. Prije svega, u Kur'anu treba naglasiti nevjerovatnu ljepotu izraza koja je središnje čudo islama, belaga ili rječitost (snaga, bogatstvo izražavanja) Kur'ana, koju nikada nisu dostigli čak ni najrječitiji ljudi jer je nemoguće upoređivati ljudski jezik s božanskim. U Kur'anu časnom je Božije Prisustvo uzdiglo arapski jezik s ljudskog u Božanski; u jezik koji posjeduje Božiju Snagu tako da se nijedan drugi ljudski jezik ne može s njime izjednačiti. Kao posljedica tog Božanskog Prisustva svaki proučeni ajet na stanovit način suočava čovjeka s Allahom i vraća ga njegovu Stvoritelju. U Kur'anu je prisutna neka vrsta misterioznog Prisustva koja zrači iz cjeline Svetog Teksta, čak i iz ajeta za koje se čini da se bave svakodnevnim svjetovnim stvarima. I to Sveto Prisustvo u časnome Kur'anu vraća čovjeka Allahu, neovisno koji se dio Kur'ana čita ("uči") i neovisno koja se poruka nekim ajetom prenosi.

Cjelina Kur'ana poziva čovjeka Allahu. Ne samo da čovjeku pruža vodič na ovome svijetu već i stalno poziva čovjeka k Izvoru, Početku svega. Iz tog su razloga često ajeti koji se bave određenim ljudskim ili društvenim pitanjima prekidani pozivom Allahu i spominjanjem Njegova Imena, kroz koje, u stvari, sve stvoreno prima Njegov blagoslov, Njegovu potporu i Njegove zakone.

Kur'an Časni sadrži istovremeno: nauku o pravoj prirodi svega - metafiziku ili ono što bismo mogli nazvati znanjem o krajnjoj prirodi stvari; etički kod koji je temelj islamskog prava, te povijest. Kur'an sadrži metafizička učenja u tom smislu što su u Kur'anu izložena učenja koja se tiču prirode Stvarnosti. Ustvari, velik broj kur'anskih ajeta ne odnosi se na pitanja prava ili etike već prirode stvarnosti: ponajviše prirode Allaha, transcendentne Istine, Jedine Istine koja je iznad i izvan dosega sveg što možemo pojmiti i zamisliti i koja je još k tome izvor svega što postoji. Kur'an se također bavi pitanjem prirode svijeta; ne samo fizičkog svijeta već prvenstveno svijeta meleka, svijeta koji je Allah stvorio nad ovim koji nas okružuje, nad vidljivim svijetom. I na kraju, Kur'an se bavi i (ovim) vidljivim svijetom.

U Kur'anu Časnom nalazimo na stalna upućivanja na svijet prirode, na Allahovo stvaranje koje Kur'an, na određeni način, prihvaća kao sastavni dio svijeta kojem se obraća. Naime, mnogi ajeti u Kur'anu započinju tako da Allah kao svjedoke zaziva ono što je Sam stvorio, kao, naprimjer, Sunce ili Mjesec. Tek potom slijedi preostali dio ajeta. U kur'anskoj Objavi sudjeluje stvoreni red, svijet prirode i čini se da Kur'an, mada se obraća čovjeku, uključuje također i vanljudski domen Allahovog stvaranja. Kur'an Časni sadrži najdublju doktrinu o prirodi konačne Istine, razotkrivajući na najblistaviji način Jednoću, Uzvišenost, Transcendentnost i istovremeno Ljubav, Samilost, Milostivost i Bliskost Allaha. S jedne strane, Kur'an iznova potvrđuje da Njemu nema niko sličan, da je On transcendentan, Uzvišen, Veličanstven. S druge, pak, strane tvrdi da je Allah čovjeku bliži od njegove vratne vene. Tako je u Kur'anu istovremeno prisutno učenje o Allahovoj transcendenciji kao i ono o Njegovoj imanenciji - učenje da je On blizak čovjeku i da upravlja našim životima na najintimniji način, bivajuci nam bliži negoli smo to mi sami sebi.

Postoji, također, i čitava doktrina o posrednom svijetu izmedu Allaha i čovjeka, velikoj grupi meleka na koje Kur'an stalno upućuje u različitim kontekstima. Meleki su instrument kojim Allah upravlja svemirom i posredni su stepeni zbilje izmedu čovjeka i Allaha. Među te posredne svjetove uključen je također i svijet džina koji u stvarnosti odgovara duševnim silama dok su meleki sasvim duhovna bića.

I, konačno, o svijetu prirode, svijetu koji okružuje čovjeka vrlo se pozorno govori - ne tek kao o okviru ljudskog života već i sudioniku u životu koji je Allah namijenio za sve stvoreno. Kur'anska je objava na stanovit način islamizirala dio kosmosa, dio u kojem musliman živi i umire, te (tako i) svijet prirode sudjeluje u kur'anskoj objavi kao i ljudski, kojem se Kur'an direktnije obraća.

Druga važna poruka Kur'ana etičke je prirode. Ona se tiče moralnih principa prema kojima bi čovjek trebao živjeti kao i njihove primjene. Čovjek se stalno podsjeća na krajnje posljedice njegovih postupaka te da, ustvari, one utječu na nas ne samo na ovom već i na onom svijetu, te da Allah očekuje od nas da budemo dobri, pravični, milostivi i pobožni. Nisu samo navedeni određeni grijesi, poput krađe, ubojstva, preljuba i sl. već i opći principi dobra i zla kao i potreba da se živi u skladu s Allahovom voljom, a posljedice koje proizlaze iz protivljenja tome navode se na brojnim kur'anskim mjestima. Možda je najsnažnija kur'anska riječ koja dotiče ovaj domen riječ taqwa, što bi se približno moglo prevesti samosavlađivanjem u strahopoštovanju pred Bogom, a koje se iskazuje kroz čovjekov život i djelovanje. Allah stalno naređuje čovjeku da živi u skladu s ovim principom (taqwa), da živi u bogobojaznosti, imajući na umu da, učini li zlo, za njega uvijek slijedi kazna. Pa ipak, Kur'an dodaje da je Allah milostiv te da su Njegova Pravičnost i Kazna uvijek uravnotežene Njegovom Milošću i Oprostom. Naime, u skladu s poznatim hadisom, na Allahovu je prijestolju (el-Arš) zapisano: Uistinu, Moja je Milost veća od Moje Srdžbe. I, naravno, sve sure Kur'ana Časnoga, osim jedne, započinju rečenicom kojom musliman započinje svako dobro djelo, onom: Bismil-lahi'r-Rahmani'r-Rahim, u značenju: U ime Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog. Dakle, naglasak je na Allahovoj Milosti.

I upravo je u ime Božije Milosti svijet stvoren i time počinje Kur'an Časni, a ne imenima koja se odnose na Božiju ljutnju ili Božiju Uzvišenost; naprimjer: el-Muntaqim, Onaj koji se osvećuje onima koji počine zlo, ili drugim sličnim imenima. Stoga, mada časni Kur'an naglašeno spominje obzir Božije Pravičnosti, važnost dobročinstva i čovjekove odgovornosti za njegova djela, naglašeno je i da je uvijek moguce moliti Allaha za oprost te da je Božija Milost prisutna u svakom trenutku ljudskog života, kao što se navodi u poznatom ajetu: Pred Allahovom samilošću nemojte očajavati! (XXXIX:53). Etičke norme navedene u časnome Kur'anu temelj su islamskog prava, šerijata. Neki elementi šerijata eksplicitno su navedeni u Svetom tekstu, kao, naprimjer, pravo naslijeđa. No, mnoge pravne odredbe imaju svoje izvorište u Kur'anu, gdje se tek implicitno spominju, da bi potom bile jasnije određene Poslanikovim sunnetom, stavovima islamske zajednice kao i promišljanjem na osnovi već navedenih izvora.

Konačno, Kur'an Časni sadrži kroz svoja poglavlja (sure) i svetu povijest, to jest, pruža prikaz života poslanika - od Adema (alejhi's-selam) nadalje, uporedo uz povijest različitih naroda i događaja. Mnogi od velikih poslanika semitskog svijeta, koji se spominju u Bibliji, spominju se također i u Kur'anu, mada prikaz nije nužno identičan. Neke od ključnih ličnosti, naprimjer, Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije) i Isa (Isus) - koji su središnje ličnosti judaizma i kršcanstva - također su snažno naglašene i u islamu. Uz to, postoje i neki drugi, naprimjer Lukman i ostali drevni semitski poslanici Arabije, koji se ne spominju u Bibliji, ali se navode u Kur'anu. Sveto kazivanje je povezano s ovim i ostalim ličnostima o kojima Kur'an pripovijeda na različitim mjestima. Neka od tih kazivanja, kao Ibrahimova žrtva, priča o životu Isaa i Merjeme (Marije), čine vrlo važan element u vjerskoj svijesti islamskog naroda upravo uslijed njihova središnjeg mjesta u Kur'anu. Musa igra također vrlo značajnu ulogu i mnogi su kur'anski ajeti posvećeni epizodama iz njegova života.

Međutim, spomenuta sveta povijest ne podrazumijeva kazivanje o svakodnevnoj povijesti čovječanstva na način poučavanja moralnih i duhovnih principa. Uvijek se iz svete povijesti mogu izvući moralne i duhovne poduke jer ona, u najdubljem smislu riječi, uključuje borbu izmedu sila Dobra i Zla, izmedu različitih sklonosti duše, mada je, naravno, prisutna i (iz)vanjska povijest naroda koji su prethodili islamu, sa stanovišta Allahove dalekovidnosti. Iz takvih se, dakle, kur'anskih prikaza trebaju izvuci duhovne lekcije kao i one koje se tiču povijesti čovječanstva prije objave samog Kur'ana.

Kroza sve ove aspekte, Kur'an predstavlja alfu i omegu islamske vjere, u smislu da sve što je islamsko, bilo da se radi o pravu, misli, duhovnom i etičkom učenju, čak i umjetnosti, ima svoje korijene u eksplicitnim ili implicitnim učenjima Svetog Teksta. Musliman se rađa sa zvukom učenja Kur'ana, jer se uvijek djetetu na uho, po rođenju prouči Šehadet, a on je sadržan u Kur'anu. On čitav svoj život živi okružen zvukom Kur'ana koji prožima tradicionalni islamski grad i selo, i, do odredenog stepena, i suvremeni islamski grad. I, konačno, musliman umire uz zvuk Kur'ana koji se razliježe oko njega. Musliman je, bilo muško ili žensko, od bešike pa do mezara obavijen kur'anskim učenjem. Ljubav prema Časnom Kur'anu i odanost njegovom učenju središnja je dužnost svake generacije muslimana; tako je danas i tako će uvijek biti, sve dotle dok islam živi kao vjera na Zemljinoj kori.

Sunnet i Hadis
Sunnet i Hadis

Muslimani smatraju Poslanika islama najsavršenijim čovjekom, tačnije: najodličnijim i najsavršenijim od svih Allahovih stvorenja, ešrafu-l-mahlugqât. Allah ga je obdario svim vrlinama i savršenstvom koje je neki čovjek sposoban posjedovati. Kao što Časni Kur'an navodi, on nije sam stekao pravo poslanstva već je bio od Allaha izabran, a uz to, sve su vrline kroz njega savršeno ozbiljene. Tako muslimani njegov primjer smatraju savršenim modelom ljudskog života u koji se treba ugledati. On je savršen ili univerzalni čovjek, el-insanu'l-kamil, i Kur'an sam upućuje na njega kao na primjer u koji se treba ugledati, u slijedećem ajetu: Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate. (XXXIII:21).

Uslijed sveg navedenog, Poslanikov je život, osobito u toku dvadeset i tri godine njegove poslaničke misije, bio od muslimana smatran primjerom za uređenje vlastitog života. Njegov cjelokupni život proučavala je svaka generacija muslimana, od Poslanikova vremena do danas, upravo iz razloga što su svi pobožni vjernici nastojali u tom životu pronaći vodič za svoj vlastiti život kao i ključ za razumijevanje Allahove volje i značenja Njegove Riječi koja je objavljena, u svoj svojoj potpunosti, posredstvom Poslanika, u toku njegove misije.

Većina muslimana posjeduje određenu količinu znanja o Poslanikovu životu. Znaju da je rođen u uglednoj arabljanskoj obitelji u Mekki, da je vrlo rano ostao siroče, da su ga odgajali djed i amidža, da je već zarana pokazao velike moralne vrijednosti zahvaljujući kojima ga i nazivaju nadimkom Onaj kojem se može vjerovati, el-Emin, čak i oni iz plemena Kurejša koji će se kasnije okrenuti protiv njega. Poznato je također da su ga svi voljeli, da je iskazivao vrlo visok stepen velikodušnosti, ljubavi i suosjećanja, kao i da je u ranoj fazi zarađivao za život vodeći poslove za jednu bogatu ženu iz Mekke, Hatidžu, koja će mu postati suprugom i roditi mu prvo dijete. U periodu od njegove dvadeset i pete godine, kad se s njome oženio, do njegove pedesete godine, kada ona umire, ona mu je bila jedina žena i u tom mu je razdoblju pružala veliki oslonac i pomoć.

Poznato je uz to da je Poslanik svoju misiju započeo kad mu je bilo četrdeset godina, meditirajući jednom u pećini Hira, na vrhu Planine svjetlosti, Džebelu'n-nur, smještene odmah po izlazu iz Mekke. Tada mu se prvi put prikazao melek Džebrail i slijedećih će dvanaest godina provesti u Mekki, nastojeći proširiti Allahovu Riječ među onima koji nisu u Nju vjerovali jer je Ona, naglašavajuci doktrinu Allahove Jedinosti, napadala samu opstojnost idolopoklonstva u trgovačkom društvu koje je tada okruživalo Poslanika. U toku tih godina, koje su za njega bile godine najvećih patnji, Poslanik je morao trpjeti sve moguće vrste uvreda i prisila, sve vrste suprotstavljanja, i to ne samo od onih koji su bili pripadnici drugih plemena ili onih koji su živjeli u udaljenim krajevima, već najvećim dijelom od svojih rođaka, ljudi koji su mu bili bliski, no koji su, ipak, najtvrdokornije odbijali prihvatiti Objavu koju je primao Poslanik.

I kako je broj njegovih sljedbenika, koji su sačinjavali prvu zajednicu muslimana, rastao, tako je rasla i opasnost da će zajednica postepeno postati moćnom silom u Mekki. Nakon što je Poslaniku ponuđeno mito i nakon što su ga ugledne ličnosti plemena Kurejša pokušale odvratiti od misije, ponudivši mu, čak, da bude njihov vladar, a što je on odbio, naposljetku je njegov život doveden u pitanje. Tada se Poslanik, slijedivši Allahovu naredbu, iseljava iz Mekke u Medinu. U toj sudbonosnoj noći, dok je Alija spavao u njegovu krevetu, Poslanik se u pratnji Ebu Bekra zaputio prema Medini. Sljedeće tri noći proveli su u pećini čiji je ulaz, Allahovom voljom, ubrzo bio prekriven paukovom mrežom, bagremovinom i ptičijim gnijezdom, tako da, kad su narednog jutra pripadnici plemena Kurejša, slijedeći tragove deva, stigli do ulaza u pećinu, bili su uvjereni da u nju nije niko ulazio te tako nisu uspjeli pronaći Poslanika. Otuda, Poslanik odlazi u Jesrib koji će postati gradom Blagoslovljenog Poslanika, Medi-natu'n-Nebi. U tom će Gradu Svjetla Poslanik sagraditi prvu džamiju na istom mjestu na kojem i danas stoji i utemeljiti prvu jezgru islamskog društva, nakon brojnih bitaka i nevolja koje su dovodile u pitanje sam njezin opstanak.

U toku slijedećih dvanaest godina, Poslanik je iz Medine ne samo učvrstio taj grad, pretvorivši ga u prvu islamsku zajednicu, već i proširio islam izvan granica grada, na preostali dio Arabije, sve dok se, na kraju, gotovo godinu dana prije svoje smrti, nije konačno pobjednički vratio u Mekku. Uništio je idole (kumire) u Kabi, ponovno uspostavio mir i ujedinio Arabijski poluotok pod bajrakom islama, prije svoje smrti koja ga je zadesila u Medini.

Ovaj dvadesettrogodišnji period Poslanikova života uvijek je, u svojim općim crtama, zauzimao središnje mjesto u svijesti, misli i imaginaciji svake generacije muslimana. O njemu su napisane bezbrojne biografije - od rane Sirah Ibni Hišama i Ibni Ishaqa do suvremenih biografija nastalih širom islamskog svijeta i napisanih na arapskom, perzijskom, urdu, malezijskom, turskom i, praktično, na gotovo svim islamskim jezicima.

Postoje, naravno, osobito važni događaji iz Poslanikova života. Jedan od najznačajnijih jest njegov put do neba, el-mi'radž (miradž), koji se eksplicitno spominje u Kur'anu i koji opisuje Poslanikov put od Mekke do Jeruzalema, gdje se, na čudesan način, stepen po stepen, uzdizao do Allaha, do stepena potpune bliskosti, kao što se navodi u Svetoj Knjizi. Ostali važni događaji uključuju njegovo preseljenje iz Mekke u Medinu i važne bitke, od kojih je svaka bila ključna za opstanak novoosnovane zajednice. Njegov porodični život, brakovi, kušnje, patnje, uspjesi, pobjedonosni povratak u Mekku i, naposljetku, njegov oproštajni govor prije smrti - svi su ti događaji poznati muslimanima i pružaju model za savršeno uređenje života, po uzoru na Allahovo najsavršenije stvorenje.

Na osnovu njegova života razvila se čitava književnost, čitava poezija o Poslaniku. Nema islamskog jezika, bio to arapski, perzijski, turski ili neki drugi, a da neka od njegovih najljepših djela nisu posvećena epizodama iz Poslanikova života, života njegove obitelji, njegovih sljedbenika, njegovim raznovrsnim kušnjama i patnjama kao i vrijednostima njegova unutrašnjeg života i duhovnog savršenstva. Poslanik je također imao i velik broj tradicionalnih imena poput: Ah-med, Hamid, Mahmud, Wahid, Aqib, Ta Ha, Tahir, Ya Sin, Seyyid, Resulullah, Abdullah, Habiballah, Nasir, Mensur, Mustafa i Ebu'l- Kasim. Svako od tih imena upućuje na različit aspekt njegove ličnosti, a sva imena zajedno omogućuju pobožnom muslimanu da bolje razumije njegovu važnost. Znak pobožnosti u islamu jest ljubav prema Poslaniku. Niko ne može voljeti Allaha, a da ne voli Njegova Poslanika koji je bio nazivan Allahovim miljenikom - Habibullah. Pobožni musliman također se prisjeća kur'anskog ajeta u kojem Allah i meleki blagosiljaju Poslanika: Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Vjerovjesnika, o, vjernici, blagosiljajte Ga i vi, i pozdrav mu šaljite! (XXXIII:56). Zazivajući (Božiji) blagoslov na Poslanika, sudjelujemo u činu Boga i meleka.

Muslimani se kroz čitavu svoju povijest nastoje ugledati u postupke Poslanika i razumjeti njegovu riječ i kazivanje, kroz pobožnu privrženost i ljubav prema osobi koja je bila odabrana od Allaha da pronese Njegovu Poruku i koja je bila tumač Njegove Riječi, odnosno Časnoga Kur'ana. Običaji i postupci Poslanika nazivaju se sunnetom, dok se njegova kazivanja nazivaju hadisom, u značenju: kazivanja, predaja. Nakon Kur'ana, sunnet i hadis predstavljaju drugi temeljni fundament ili princip islama. Poslanikov sunnet pokriva široko područje - od nekih izvanjskih pitanja, naprimjer načina ulaženja u kuću ili džamiju, pozdravljanja susjeda, brijanja brade, umivanja, sve do najdubljih vjerskih, moralnih i duhovnih činova i stavova, npr. kako postupati s prijateljem u teškim vremenima i kako postupati s neprijateljem, kako koncentrirano moliti, kako suosjećati s drugim muslimanima i, općenitije, s ostalim ljudima, kao i ostala pitanja slične prirode.

Sunnet se sastoji od dva dijela: prvi je svojevrsna islamizacija preovlađujućih navika i običaja arapskog društva kojem je islam objavljen i to, naravno, onih običaja koji su bili u skladu s duhom islama, a ne tek bilo kojih navika i običaja. Oni su bili islamizirani i postali su sastavnim dijelom sunneta.

Drugi dio sunneta predstavlja njegov vitalniji aspekt, onaj koji dotiče pitanje islamskog stava prema Allahu i Njegovom stvaranju. On se tiče, dakle, najvitalnijih elemenata samog islama.

Što se tiče hadisa, on se sastoji od velikog broja kazivanja blagoslovljenog Poslanika sakupljenih u toku prva tri stoljeća islamske povijesti od generacija pobožnih naučnika koji se nazivaju muhaddisima. Važno je na ovom mjestu napomenuti da su u ovome polju žene također odigrale vrlo značajnu ulogu i zajedno s muškarcima sakupljale kazivanja Poslanika, ispitivale lanac prenosilaca i proučavale, korak po korak, kako su od samog Poslanika određena kazivanja prenošena drugim Ijudima, od jedne generacije do druge, sve do vremena njihova zapisivanja. Pouzdanost svakog prenosioca temeljito je proučavana i utemeljeni hadisi razlučeni su od onih koji imaju nepouzdan lanac prenosilaca. Razvijena je čitava nauka prema kojoj su razvrstani i sastavljeni autentični hadisi, djelomično autentični, slabi hadisi kao i oni bez ikakve autentičnosti. Nakon dva do tri stoljeća intenzivna istraživanja i rada, zaokružena je glavnina hadisa i oni su učinjeni dostupnim čitavom islamskom svijetu.

Prva grupa napisa su oni koje su sakupili autori tzv. Ispravnih Knjiga, Sihah es-sitteh, odnosno šest standardnih zbirki hadisa koje su sunnije prihvatile u islamskoj povijesti kao one zbirke koje sadrže autentične hadise, dok su, stoljeće kasnije, četiri šiijske zbirke hadisa nazvane El-Kutubu'l-erbe'ah ili četiri knjige nastale kao kompilacija (ranijih zbirki). U tom su, dakle, polju sunnijske zbirke prethodile onim šiijskim. No, sadržaj je većine hadisa u obje zbirke, sunnijskoj i šiijskoj, u temelju identičan. Uglavnom je to lanac prenosilaca koji se razlikuje, dok je sadržaj hadisa gotovo isti.

Tekstovi hadisa pokrivaju područje od rasprava o nastanku svijeta, hijerarhiji meleka i svjetla, pitanja Allahove volje i načina Njegova upravljanja svemirom, pitanja kako se sloboda i determinizam isprepliću u ljudskom životu, sve do općeljudskih, političkih, ekonomskih i društvenih pitanja i praktičnih problema svakidašnjice, a koja dotiču odnose s porodicom, susjedima i prijateljima. Hadis također, direktno ili indirektno, dotiče pitanja koja se odnose na okoliš u kojem bi muslimani trebali živjeti, dakle pitanja čistoće, ljepote i doličnosti. Postoje hadisi koji su, zajedno s Časnim Kur'anom, imali vrlo važnu ulogu u stvaranju islamske umjetnosti, arhitekture, urbanizma i, ustvari, u stvaranju cjelokupnog fizičkog ambijenta koji bi trebao odražavati značenje, duh i bit islamske Objave. Hadis je, naravno, uz Časni Kur'an, i izvor šerijata. On sam predstavlja prvi komentar kur'anskog teksta te je, kao izvor šerijata, zajedno s Kur'anom, bio detaljno proučavan sa stanovišta njegovog sadržaja iz područja prava. Stoljećima su, tako, različite škole prava razvile metode nadopunjavanja Kur'ana proučavanjem hadisa. Hadis je, također, i izvor islamske misli i gotovo svi aspekti te misli, poput teologije, nauke, filozofije te čak gramatike i lingvistike imaju korijene u hadisu kao i u Kur'anu. Ne postoji polje islamske misli u kojem hadis nije igrao značajnu ulogu, kao nadopuna ili objašnjenje Allahove Riječi sadržane u Kur'anu. Poslanik je, nedugo prije smrti, bio zapitan kako ga se sjećati (nakon smrti). On je rekao: Učite Kur'an, jer nešto je Poslanikove duše sadržano u samom učenju Allahove Riječi. Štaviše, Poslanikova kazivanja nadopunjuju značenje Časnog Kur'ana i bez njega mnogi ajeti ne bi bili u potpunosti razumljivi. Čak ni temeljni muslimanski obredi, poput dnevnih namaza (es-salah) ne bi bili mogući, a da njihovo obavljanje nije muslimanima bilo objašnjeno kroz sunnet i hadis. Kuran Časni naređuje nam da obavljamo namaze, ali način vršenja namaza temeljen je na modelu koji je pružio Poslanik, a isto je i s detaljima koji se tiču obavljanja hadža (hodočašća) i ostalih islamskih obreda kao i raznovrsnih dnevnih obaveza. Također, mnogi od kur'anskih ajeta koji se ne bave toliko pravnim pitanjima koliko naukom o prirodi pojavnog svijeta, pojašnjeni su hadisom koji tako čini vrlo važne komentare tih ajeta. Časni Kur'an i hadis su tako veliko bogatstvo koje je Allah pružio muslimanima. Nadalje, prvi izvor, a to znači Kur'an, ne može se u potpunosti procijeniti niti razumjeti bez pomoći drugog izvora, a to su hadis i sunnet koji svim generacijama muslimana pružaju komentar čovjeka koji je bio najsposobniji razumjeti Allahovu Riječ i koga je Allah odabrao za Svog Vjerovjesnika i Svog Prijatelja, kojem je objavio Svoju Uzvišenu Riječ.

Zaključak
ZAKLJUČAK

Može se tako reći da za definiciju islama, za pokušaj opisa šta on u svojoj biti znači, treba potvrđivati središnju doktrinu Jedinosti. Allah je Jedan i Njegova Jedinost jest takve prirode da je u konačnosti samo On u potpunosti razumije i svjedoči. Jer, kako u Kur'anu stoji: Allah svjedoči da nema drugog Boga osim Njega...(III:18). No, mi kao ljudska bića, kao Njegovi svjedoci i kao Njegove halife ili predstavnici na Zemlji moramo također nastojati da shvatimo tu Jedinost, tewhid. Ne samo da čovjek mora shvatiti da je Allah jedan, već mora također spoznati da među svim stvarima postoji međuodnos. Jedinost vlada čitavim, od Allaha stvorenim, svijetom i ljudskim društvom, ako je to društvo islamsko. Tako mora biti jedinost u ljudskom životu, mora biti jedinost u odnosu izmedu čovjeka i svijeta prirode; mora biti jedinost u ljudskoj misli; jedinost mora postojati u čovjekovom stvaralaštvu, umjetnosti, arhitekturi i gradovima koje čovjek stvara. Svi ovi oblici jedinosti odražavaju Allahovu Mudrost i Volju u našem svijetu, Volju koja je najkonkretnije otjelovljena u Allahovom pravu ili šerijatu i koja bi se, također, trebala izražavati u svakom izvornom vidu života muslimana. Radi spoznaje kako se ta jedinost očituje u ljudskom životu, treba se okrenuti istinama koje nam otkriva Časni Kur'an, koji u svom srcu sadrži doktrinu jedinosti kojoj se uvijek iznova vraća, kao i hadisu i sunnetu Poslanika koji su prvi komentari Kur'ana i koji nam izlažu i podastiru znanje o životu Njegova Izabranog Vjerovjesnika. Poslanik je živio u skladu s Voljom Jednog, Jedinoga i u svakom je vidu svoga života, u svim raznovrsnim aktivnostima kojima se bavio, od toga da je bio sudac ili vojskovoda, glava porodice ili duhovno biće koje je izravno čulo Allahovu Riječ i prenijelo je čovječanstvu, do toga da je bio Allahov Posljednji Poslanik, očitovao tu jedinost za kojom muslimani tragaju čitav svoj život. Biti dobar musliman znači živjeti u skladu s Allahovom Voljom, živjeti čestito u skladu s etičkim principima ocrtanim u Časnome Kur'anu i hadisu i živjeti sa sviješću o Jedinom Allahu koja je odražena u Njegovu stvaranju kao i unutar čovjeka i društva, tako da to društvo odražava Njegovo učenje onako kako je ono sadržano u Njegovoj Knjizi i kako je ono bilo stalno prisutno u životu i praksi Njegovog Posljednjeg Poslanika.